Foto: Index
S početkom škole učiteljice znaju reći roditeljima da budu poticajni svom prvašiću. Da zanemare ružna slova i lošu matematiku - čisto da ne zamrze školu, a onda mjesec dana nakon bilježnica prvašića uz mnoga ispisana slova ima i mnoge kričavo crvene ispravke.
I što se djetetu ureže u pamćenje? - Greške i crveni ispravci.
Zato je jedna super mama na svom blogu o odgoju djece obznanila jednu super ideju, a zove se metoda zelene olovke kojom se umjesto grešaka ističu one najbolje napisane stvari - slova, crte, brojevi jer, kako ona shvaća ( a vjerujem i brojni današnji roditelji) sustavno isticanje pogrešaka jako utječe na percepciju svijeta i same djetetove budućnosti.
Sjećam se naime jednog svog prijatelja koji je svojoj mami dok je bila u bolnici napisao krasno malo pismo sa željama za brzim oporavkom i općenitim opisom svega što je tih dana radio. Došao je mami u posjetu i prvo što je zamijetio uz njeno uzglavlje bilo je pismo - njegovo pismo, svo išarano crvenom kemijskom! Mama je naime bila učiteljica hrvatskog jezika i očito nije mogla odoljeti da čak i na tako prisnom djetinjem pismu ne ispravi sve one pravopisne greške koje su u cijeloj toj priči bile toliko nevažne. Ne moram ni govoriti kako se pritom osjećao jer i 20 godina nakon tog događaja jasno pamti i prepričava taj nemili nepoticajan trenutak. Uglavnom, više joj nikada nije pisao pisma.
Zelena olovka traži nabolje
Kako objašnjava vlasnica ove ideje - ona je umjesto grešaka i crvene olovke, svojoj kćerki u bilježnici tražila samo najbolje napisana slova i njih isticala zelenom olovkom. Ono što je time postigla oduševilo je i nju i kćer jer je malena od tada svoje vježbanje pisanja ravnala prema zeleno zaokruženim slovima i crtama, i zbilja se trudila ponovo i iznova ponoviti sva baš lijepo napisana slova.
Pristup je dakle skroz različit od onog s isticanjem grešaka, a to, kako kaže ova mama, ima itekako smisla jer svi podsvjesno pamtimo ono što je istaknuto. A to znači da zapravo cijelo svoje školovanje pamtimo greške koje smo radili, a ne pamtimo sve one divne stvari koje smo
također uspjeli napraviti.
Drugim riječima, nas su učili, a i mi tako učimo svoju djecu da se fokusiraju na ispravljanje grešaka, a ne na ono još važnije - da se fokusiraju na činjenje dobroga. Usmjerimo li stoga djetetovu pažnju samo na ono dobro, greške koje će neminovno činiti bit će sve manje, jer će njegov/njezin fokus biti na ponavljanju samo onog dobro učinjenog i napisanog. I tako će i u kasnijem životu naučiti fokusirati se na uspješne stvari, na postignuća koja će svojom voljom ponavljati i još poboljšavati bez da se uhvatio u krug sustavnog ispravljanja grešaka.
Uostalom, poznata je i ona teza da ako težimo nečem boljem, onda nam uzor mora biti onaj tko je bolji, a ne onaj tko je lošiji od nas.