JESAM li normalan? Je li moje dijete normalno? Jesu li reakcije mog djeteta normalne? Čini mi se da ludim - sve to su stvari koje stručnjaci za mentalno zdravlje posljednjih dana najčešće čuju, kaže prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
"Odgovarajući na pitanje normalnosti naših emocija, misli, reakcija i ponašanja vraćamo se na okolnosti naših života u proteklih godinu dana i bez pretjerivanja možemo reći da su upravo okolnosti te koje su nenormalne, a sve ili gotovo sve naše reakcije su normalne reakcije na nenormalnu situaciju. Važno je osvijestiti i svakodnevno se podsjećati da proživljavamo krizu, da su mnogi od nas preživjeli traumatska iskustva, a da opasnosti još uvijek nisu iza nas. Zbog toga je prirodno da mi odrasli, a tako i naša djeca, imamo neki emocionalni odgovor. Neki od nas i naše djece osjećat će posljedice i mjesecima nakon što ovaj teški period završi. S tim ćemo se pomiriti i naučiti živjeti, ali za to treba puno vremena i pozitivnih iskustava. Kod najvećeg broja odraslih i djece doći će do smirivanja ubrzo nakon što se smire tlo i zdravstvena kriza, te se vratimo uobičajenim životnim rutinama", napisala je Buljan Flander u svojoj kolumni čije dijelove prenosimo u nastavku:
Prekid normalnog života i nedostatak sigurnosti za roditelje i djecu
Kao i u drugim prirodnim katastrofama, kriznim događajima i razdobljima, djeca i mladi posebno su ranjiva skupina, tim više što su ti događaji nepredvidivi i pred sve nas stavljaju brojne objektivne teškoće s kojima se trebamo nositi (npr. nestanak doma, raščišćavanje ruševina, novi prinudni smještaj, online nastava, karantena…). Roditelji i ostali odrasli koji brinu za djecu najznačajniji su prirodni pomagači i izvori podrške koje djeca mogu imati. Uz osjećaj bespomoćnosti, koji često vodi do simptoma anksioznosti, javlja se i osjećaj beznađa ili besperspektivnosti, što može voditi do depresivnih simptoma. Posebno je teško roditeljima koji su opterećeni rješavanjem osnovnih egzistencijalnih potreba obitelji koje im nameće nova životna situacija (hrana, voda, struja, grijanje, krov nad glavom), istovremeno se nose s vlastitim gubitcima, osjećajem životne ugroženosti i prestrašenošću i vlastitim stresom, a trebaju brinuti za djecu, biti topli, podržavajući, zrcaliti im smirenost, pružiti im osjećaj sigurnosti.
I djeci i roditeljima teški su prekidi normalnoga dnevnog života, prekidi rutina, strukture i brojnih malih rituala koji ispunjavaju naše dane. Nama odraslima u vrijeme restrikcija zbog pandemije nedostaje primjerice kava s prijateljima u omiljenom kafiću, koliko god nam to u vremenima bez krize djelovalo beznačajno. Mi odrasli imamo razvijenije strategije da se nosimo s gubitkom rutine nego što imaju djeca. Što su djeca mlađa, rutina igra važniju ulogu u njihovom osjećaju sigurnosti, a mnoge njihove rutine su narušene pandemijom i, u nekim područjima, potresima. Zato je važno održavati obiteljske običaje i rituale koliko god je to moguće, unatoč promijenjenim okolnostima života. To može biti zajednički doručak, obiteljski ručak u određeno vrijeme, priča za laku noć… Time djeci pokazujemo da, čak i u iznimno promjenjivim i teškim vremenima, neke stvari ostaju iste – one simboliziraju roditeljsku ljubav i obiteljsku povezanost.
Smiju li roditelji pred djetetom pokazati strah, stres, napetost i tugu?
Djeca su vidjela tijekom potresa da su se roditelji prestrašili, ne treba to negirati, ali je bitno nakon toga reagirati što smirenije, kako bismo modelirali djeci način sučeljavanja s budućim kriznim situacijama. Djeca roditelja koja su u prolongiranom stresu pokazuju i sama više stresnih reakcija jer djeca na roditeljima gledaju kako će oni reagirati na traumatske situacije, poput primjerice potresa.
Kada djetetu kažemo da smo dobro, a nismo, stvaramo zbunjenost, narušavamo povjerenje, šaljemo poruku da treba lagati kako bismo "zaštitili" bližnje od svojih neugodnih emocija, a djeca, posebno mala djeca, mogu u pokušaju da si objasne neugodne emocije roditelja pomisliti da su ona kriva i da je njihov zadatak da "poprave" situaciju. Ne trebamo ulaziti u previše detalja, ali trebamo biti iskreni, primjerice možemo reći: "Da, tužna sam i težak mi je ovaj dan. Nedostaje mi baka i brinem se za nju. Nazvat ću baku da se uvjerim da je dobro". Tako djetetu dajemo do znanja svojim primjerom, što je uvijek najbolji način, da su neugodne emocije normalne, da ih svi ponekad imamo, da će proći i kako si možemo pomoći, te da se ne očekuje od djeteta da "popravi" kako se roditelj osjeća… To su sve vrlo vrijedne životne lekcije.
Koje sve reakcije djeca mogu imati nakon traumatskog događaja?
Osim odnosa s roditeljima, reakciju djeteta odredit će priroda traumatskog događaja, individualne karakteristike djeteta i kvaliteta socijalne podrške. Najteže će biti djeci koja su izravne žrtve katastrofa, djeci koja su izravni svjedoci ranjavanja i pogibelji, osobito bliskih osoba, djeci koja su se osjećala zarobljeno i djecu koja su uslijed katastrofe odvojena od roditelja/skrbnika. Ranjivija su ona djeca koja od ranije imaju neke teškoće mentalnog zdravlja, osobito anksiozna djeca, kronično bolesna djeca, ona koja imaju ranija traumatska iskustva, ona koja su istovremeno žrtve nasilja (npr. u obitelji, djeca žrtve bullyinga).
Neposredno nakon i za vrijeme katastrofa uobičajeno je da djeca imaju određene stresne i traumatske reakcije: pa ćemo primijetiti da su djeca više tjeskobna i uplašena nego inače, da su stalno na oprezu, da osluškuju zvukove, npr. mnogi ih zvukovi podsjećaju na potres (sirene, lupanje vratima, snažni zvukovi) i izazivaju im stresne reakcije, imaju pojačanu osjetljivost na zvukove, boje se novog potresa i da će ona sama ili njihovi bližnji biti ozlijeđeni, možda i da će poginuti. Neka djeca su plačljiva i sniženog raspoloženja, neka djeca imaju noćne more, smetnje usnivanja, često se bude, boje se mraka i odlaska u krevet dezorijentirana su i konfuzna, postavljaju pitanja na koja su već dobila odgovore…
Mala djeca
Posebno veliki broj male djece pokazuje strah od odvajanja od roditelja i članova obitelji. Neka djeca pokazuju agresivno ponašanje, razdražljivost, intenzivne strahove, regresivna ponašanja (npr. mokrenje u krevet, strah od odvajanja od roditelja koji djeca ne znaju objasniti), disocijaciju (ponašanje kao da se ništa nije dogodilo), a neka pokazuju povlačenje, depresivne simptome, promjenu apetita, smetnje koncentracije i pažnje, psihosomatske smetnje (glavobolje, trbobolje i sl. bez organske podloge)… Mala djeca mogu se i ljutiti na roditelje jer ih doživljavaju svemoćnima, kao da su oni mogli i trebali nekako zaustaviti potres ili spasiti kuće i druge osobe.
Školska djeca
Školska djeca mogu imati nametajuće slike traumatskog događaja, mogu izbjegavati sudjelovanje u školskim aktivnostima koji ih podsjećaju na traumatski događaj, neka odbijaju govoriti o tome, neka se ne sjećaju važnih aspekata događaja, mogu izgledati emocionalno tupo, gubiti interes za aktivnosti koje su ih prije veselile, pokazivati pojačanu aktivnost i neposlušnost, povlačenje od obitelji i prijatelja, teškoće pažnje i pamćenja (što može dovesti do pada školskog uspjeha), ispadi ljutnje, smetnje spavanja, psihosomatske smetnje…
Adolescenti
Adolescenti mogu postati skloniji rizičnim ponašanjima, primjerice riskantnoj vožnji, konzumaciji cigareta, alkohola, droge ili samoozljeđivanju (da si skrenu pažnju s bolnih emocija), mogu također pokazivati stres vezan uz podsjetnike na traumu, izbjegavati te podsjetnike, također pokazivati teškoće u kontroliranju ljutnje, koncentraciji, smetnje spavanja, emocionalnu tupost, promjene raspoloženja, gubitak samopouzdanja, brigu da će poludjeti jer nisu normalni… Odustaju od aktivnosti u kojima su prije uživali (sport, glazba), gube nadu u budućnost.
Kako možemo pomoći djeci nakon traumatskog događaja, Kada je potrebna stručna pomoć te Što doprinosi oporavku i prilagodbi djece, pitanja su mnogih roditelja, a odgovore prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander možete pročitati ovdje.