Foto: Index
KADA smo živjeli u Slavonskom Brodu, bilo je previše toga što mi nije odgovaralo, što nisam voljela. Ali uvijek je i postojala ta jedna doza sigurnosti, utjehe, da poznajem način na koji stvari funkcioniraju i lako je iskristalizirati što je kvalitetno, a što ne; što je poželjno, a što samo prolazni hir. I osim ljudi, poznatih mjesta i nekih zanimljivosti koje sam voljela, uvijek sam znala kako ću posložiti djetetov život. Gdje će ići u vrtić, koja škola je najbolja, u koje vannastavne aktivnosti je uputiti i sl. Još je mala, ali dovoljno velika da se sada počinje uključivati u društveni život. Prije nego smo otišli, M. je već bila na nekoliko turnira akrobatskog rock n rolla, gledala je prve predstave u kazalištu, obilazila s nama božićne sajmove… Iako sam se ja osjećala izgubljeno, bez ikakve nade za napretkom i ispunjenjem nekih osnovnih potreba, znala sam da njoj mogu napraviti dobar život i tu. Jer poznajem grad i poznajem ljude. A na kraju krajeva, ostankom tu ni njen život ne bi bio puno drugačiji od moga, kao što ni moj život nije bog zna kako drugačiji od života moje mame. S jedne strane depresivna pomisao. S druge strane, pomalo utješna pomisao. Sigurna pomisao.
>>>Strah od njemačke birokracije<<<
Sjećam se kada smo odlučili da definitivno odlazimo u Njemačku, šetala sam s njom po Keju, šetalištu uz Savu, i na rubu suza razmišljala kako i moja djevojčica šeta po zidiću po kojem sam i ja šetala. A sada će ostati bez toga. Čak me na tren i poljuljalo - jesam li ja loša majka ako ću je sada iščupati iz svega poznatog, iz zavičaja, iz domovine?! Naravno da se ona vrlo brzo prilagodila. Lako je zaboraviti dva plastična tobogana uz birc i Kej uz Savu, kada se vješaš po najvećem pješčanom igralištu koje sam ja vidjela u životu. I uz to te promatraju slonovi dok chillaju u hladovini. Da, osim što je najbolje igralište, još je i u zoološkom! Lako je prijeći s magarca na konja, pretpostavljam, tako da nam ovdje ne može biti dosadno. Sadržaja za djecu ima mali milijun, a ni roditelji nisu zakinuti. Naravno da će ‘naš’ most uvijek imati posebno mjesto u mom srcu, ali lagala bih kada bih rekla da mi nešto teško padne naslikavati se kod ovog kölnskog, s katedralom u pozadini. I Morani je to dovoljno i više nego što joj trenutno treba. Ali mamin mozak radi sto na sat.
>>>Izgubljeni u prijevodu u tuđoj zemlji<<<
I opet sam se uhvatila kako noćima razmišljam što sada? Vrtić ćemo čekati još par mjeseci, ali kako se družiti do tada? Djetetu je socijalizacija potrebna i jedino što možemo dobiti iz mog i njenog dvadesetčetverosatnog druženja je da se popnemo jedna drugoj na glavu. A to je dvosjekli mač svih novih iskustava, novih gradova, novih početaka - mi nemamo pojma odakle krenuti! Već znate da Nijemci nisu nešto ludi za engleskim, ali nisu puno bolji ni s netom. Dosta stvari obavljaju u zajednici i tako se dobivaju najaktualnije informacije. Ali opet, kada dođem do informacije o pet druženja s mamama, ja ne znam kako izabrati! Nova zemlja, novi ljudi, novi način života - ustvari ne posjedujem (još uvijek) nekakav osobni filter po kojem mogu izabrati! Jedna od preporuka koje sam čula do naših ljudi je ‘idi tamo gdje su Nijemci, nemoj s imigrantima!’. Ako zanemarimo rasističku konotaciju, možemo se koncentrirati na to da možda i oni tako razmišljaju. Što ću ja onda tamo? Pa ja sam imigrant?! Bila sam na jednom takvom druženju - svaka mama je sjedila kraj svog djeteta i praktički nisu komunicirale međusobno. Ne hvala. Ako idem na imigrantska druženja, lakše mi je jer smo svi u istom košu, ali onda razmišljam - hoće li se moje dijete uklopiti? Trebam li forsirati isključivo njemačku pozadinu? Ako se družimo s ‘našima’, nismo se puno odmaknule od zavičaja, zar ne? Ali onda opet, koga briga! Ponekad ti paše popiti kavu na miru i pustiti dijete da priča s nekim tko ju razumije.
I takve dileme su svakodnevne i vrlo vrlo česte. Treba li ići u igraonicu? Koja valja? Što je s plesnim skupinama? Hoćemo u najbližu ili onu koja djeluje najprofesionalnije? Sastavni dio tog ‘uzbudljivog novog života’ upravo je tapkanje u mraku. Ljudi izvana misle da si se skrasio kada si našao posao, uselio u stan i zalijepio prezime na vrata. Ili kad si kupio njemačko auto, ali o tom po tom. Prava je istina da ću imati osjećaj da sam se skrasila tek kada budem imala osobni filter. Tek kada dovoljno upoznam okolinu da mogu sama procjenjivati što mi se sviđa, a što ne, kad budem znala reći zašto je jedna grupa bolja od druge, zašto idemo na dalje igralište, ali u najbliži vrtić. I stvarno se nadam da ću doći do tog stadija - jer to će značiti da sam i tu, baš kao i u Hrvatskoj, kod kuće. A to je onaj uspjeh koji priželjkujem i sebi i svom djetetu. Da zna da može pripadati gdje god poželi - ako se potrudi.