WALDORFSKA škola u Zagrebu jedna je od tri takve škole u Hrvatskoj, uz one u Rijeci i Osijeku, dok ih u svijetu postoji nešto više od tisuću. Iako je kurikulum škole priznalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, njezin pristup te metoda rada uvelike se razlikuju od onih u državnim školama.
Naime, u ovoj školi nema ocjena, sjedenja u klupama, kao ni klasičnih predmeta. Učitelji djecu svakog jutra dočekuju sa zagrljajem, a tijekom dana svi zajedno sviraju, sade cvijeće i obrađuju povrće koje uzgajaju u zajedničkom dvorištu. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih je Dalija Debelić svoju djevojčicu Anastaziju (6) upisala u ovu školu.
''Željela sam da moje dijete proživi neometano i sretno odrastanje, uz igru i učenje na drugačiji način, uz njegovanje zajedništva i mnogih vrijednosti koje se danas gube u užurbanom svijetu. Ovdje nema stresa, a u skladnoj cjelini i velikoj povezanosti između učitelja, roditelja i djece razvija se samosvijest. Nekima to zvuči prilično čudno, ali ono što djeca ovdje dobivaju je neprocjenjivo. Iako je moja Anastazija krenula u školu s nepunih sedam godina, dobro se snašla i voli ići u školu, za razliku od njezinih vršnjakinja koje idu u državnu školu. Svaki dan mi prepričava dogodovštine, dok crta i radi zadaću, ona pjeva'', otkrila nam je.
Učenike se podučava vrtlarstvu, astronomiji i izrađivanju ručnih radova
Ono što je posebno u ovoj školi jest činjenica da do sedmog razreda nema ocjena, odnosno one su opisne što znači da je pritisak na djecu, kako kaže ova mama, mnogo manji.
''Zadatak je učitelja da omoguće učenicima razvijanje njihovih jedinstvenih potencijala te želja i interesa za učenje. Nastava je prilagođena dobi i mogućnostima djeteta. Učenici su slobodni od nagrade i kazne ocjenjivanjem, motivirani su učiti za sebe. To je više od primanja brojnih, često nepotrebnih, informacija i provjere znanja testovima. Manja ocjena u odnosu na druge neće u učeniku izazvati želju za učenjem. Izazvat će ljutnju, možda sram ili osjećaj koji im govori kako nisu dovoljno dobri. U školi nema ni ponavljanja razreda, njeguje se svako dijete, svačija osobnost. A želja za učenjem se potiče pravilnim radom i buđenjem interesa za svijet. Uči se za život, a ne za ocjenu'', dodaje.
Ova mama tvrdi da waldorfski kurikulum priprema dijete za život, dajući mu potrebne vještine i znanja kojima će, jednog dana, moći slobodno i odgovorno djelovati u svome okruženju. Postoje predmeti koji su drugačiji nego u državnoj školi, a i koncept same nastave značajno se razlikuje. Na početku dana je glavna nastava kada se pažnja pridaje ''standardnom'' predmetu poput hrvatskog, matematike, povijesti, zemljopisa ili fizike, takozvana epoha, a održava se u prosjeku od tri do četiri tjedna, kada je na redu opet nova epoha. U višim razredima tu su i manje specifične epohe poput mineralogije, dendrologije, astronomije ili botanike.
Nakon glavne nastave slijede engleski i njemački jezik, koji se uče od prvog razreda, likovni i glazbeni odgoj (djeca uče svirati blok-flautu) te predmeti kojih nema u državnoj školi poput ručnog rada (pletenje, tkanje, šivanje čijim se učenjem dokazano razvijaju i spajaju sinapse u mozgu), euritmije (umjetnost pokreta koji nije ples iako tako izgleda, već način izražavanja gdje svaki mikropokret odgovara jednom glasu - slovu odnosno tonu u muzici), religijske kulture (priče i duboka moralna značenja iz svih kultura), obrta (obrađivanje drveta) i vrtlarstva.
Anastazijina mama i sama je pohađala Waldorfsku školu
Još jedna zanimljiva stvar jest da svi učenici ove škole imaju jednog pomagača iz višeg razreda, odnosno takozvanog ''anđela'' koji im pomaže tijekom svakodnevnih školskih aktivnosti i zadataka, a to se mame Dalije posebno dojmilo. Isto tako, u školskim avanturama svoje kćeri uživa još više jer je i sama, još u 90-ima, pohađala Waldorfsku školu koja je upravo tada krenula sa svojim programom.
''Škola je osnovana 1993. godine, a ja sam u to vrijeme pohađala OŠ Većeslava Holjevca već dva razreda, tako da sam se prebacila u treći razred u Waldorfsku školu. A tako je i startala škola, sa samo tri razreda. Zamislite samo alternativnu školu s tri razreda i eksperimentalnim waldorfskim programom, priznatim od Ministarstva. I to u ratno vrijeme. Zamislite koju su snagu imali ti učitelji, roditelji i mentori, koje su povjerenje imali u uspješnost waldorfske pedagogije, tada nove i kod nas nepoznate'', otkriva.
''Kao djevojčici meni je ova škola bila mali komadić raja i bezbrižnosti. Na staroj adresi škole u Jakuševcu, koja je sada prebačena u Siget 18c, imali smo veliki vrt okružen lipama, iza kojeg su bila kukuruzišta. Bilo je i divljih zečeva, a susjedove kokoši su trčale po školskom dvorištu. To je slika koju pamtim. Imali smo puno slobode, kvalitetnih učitelja i aktivnosti i puno umjetnosti.''
Njezin je razrednik bio akademski slikar Darko Bubanko koji je, kako kaže, na nju prenio osjećaj za umjetnost koji se zadržao sve do danas. Dalija je kasnije završila Tekstilno-tehnološki fakultet te postala modna i tekstilna dizajnerica.
''Ostala sam privržena waldorfskim idejama, one me prate u životu, sve gledam kroz jedan, rekla bih, malo drugačiji filter. U svemu tražim neki dublji smisao, jednu drugu kvalitetu'', dodaje Dalija koja vjeruje da će iste uspomene, ali i znanja iz Waldorfske škole ponijeti i njezina kći.