Foto: Instagram
Roditelji teže tome da nauče svoje dijete, da ga potaknu da se druži s drugom djecom i da se s njima lijepo igra, što u prevedenom dječjem značenju zapravo znači da roditelji svoju djece žele naučiti dijeliti.
"No ako ste ikada vidjeli na djelu minimalno troje djece vrtićke dobi kako se igraju primjerice u pješčaniku, sigurno ste svjedočili tome da se sve troje zakvačilo za jednu te istu igračku, iako ih je njih još barem osam ležalo sa strane. Ali oni su se svađali samo oko jedne i njih dvoje plakalo je zbog toga. U takvim situacijama roditelji su ti koji djeci žele usaditi osjećaj i potrebu dijeljenja. No, znate što? Roditelji to uopće ne bi trebali raditi zato što takve lekcije djecu te dobi neće naučiti onome čemu se roditelji nadaju", napisala je dr. Laura Markham, autorica knjige Peaceful Parent, Happy Siblings.
Svi roditelji imaju jedan cilj - odgojiti dijete koje će izrasti u čovjeka osjetljivog na tuđe potrebe, koji će znati primijetiti druge ljude te njihove osjećaje i želje.
U vrtićkoj dobi djeca jednostavno razmišljaju drugačije nego odrasli ljudi. To ne znači da će mala djeca zauvijek ostati mala i da će se vječno ponašati kao djeca. Ne - djeca u ovoj dobi za početak moraju spoznati svoje potrebe. Da bi mogli shvatiti potrebe drugih ljudi/djece, moraju na svojoj koži naučiti kako je to. Sebičnost nikada nije bila vrlina, ali ako ćemo dijete učiti da u toj svojoj mladoj dobi, još uvijek potpuno nesvjesno kako funkcionira svijet i društvo, ako ćemo ga forsirati da uvijek ima osjećaj za tuđe osjećaje - kada će naučiti cijeniti i na prvo mjesto stavljati svoje osjećaje? Ako ćete od djeteta stalno tražiti da svoje daje drugom, samo zato što bi to bilo lijepo i zato što drugo dijete to nešto jako želi, gdje ćete tada postaviti svoje dijete? Neće li ono onda biti zbunjeno?
Puno je toga rečeno na ovu temu, jer ako gledate iz perspektive odrasle osobe, ''sharing is caring'', zar ne? Ali ako shvatimo da djeca još nisu odrasla i da mnoge navike iz djetinjstva neće ostati usađene kada odrastu, nego će iz tih navika učiti važne životne lekcije, onda je ova tema jako, jako važna.
Jer, kako kaže doktorica Markham, kada forsirate dijete da dijeli svoje samo zato što je to drugo dijete jako poželjelo, znate li kako to zvuči dječjem uhu? Odnosno, kakvu lekciju vaše dijete tada uči?
- uči da ako netko jako plače i nešto jako želi - onda će to sigurno i dobiti
- uči da će roditelj, njegov ili tuđi, biti taj koji će se umiješati i odlučiti tko će dobiti igračku, a to naravno neće uvijek biti po istom pravilu nego će dobrano ovisiti o količini suza i roditeljskom strpljenju
- uči ga da ne voli to dijete (brata/sestru) koje mu stalno uzima igračke
- uči ga da postane pohlepniji kada mu se ukaže prilika da zgrabi tuđu igračku jer pitanje je kada će je morati vratiti/dati
- uči ga ne da dijeli, nego da manipulira - jer kada jednom zgrabi igračku, a zna da će je uskoro morati podijeliti, dijete će stvoriti neki vlastiti princip djelovanja kako bi odgodilo to dijeljenje
- neće naučiti dijeliti, jer to u toj dobi dijete ne želi (ovisno, naravno, o djeci, jer doista postoje i oni svijetli primjeri djeteta koje je rođeno da bi dijelilo, to zaista dosta ovisi o karakteru)
Kako onda pristupiti problemu?
Stvorite, učite dijete jednom dobrom principu djelovanja koje će dijete samo s vremenom početi primjenjivati među sebi ravnima. Naučite ih da dijeljenje ne mora nikada biti sada i odmah. Da, djeca reagiraju impulzivno i već za koju minutu potpuno mijenjaju svoje mišljenje i želje, ali umjesto da ih forsirate na dijeljenje učite ih da će igračku dobiti ili dati uskoro. To nije odgađanje problema, to je normalna reakcija iz koje će vaše dijete naučiti da kada se ono igra nečim, a neko drugo dijete poželi baš to, ono će dječjim rječnikom svom prijatelju/poznaniku/bratu reći: "Čim se ja malo izigram ja ću ti je onda dati. Evo odvest ću se još jedan krug pa ćeš onda ti voziti. Evo, čim iskopam rupu ja ću ti dati lopaticu."
Neko dijete možda će i dalje reagirati silovito, no vi se ne miješajte. Namignite svom malcu jer nije odustao od svoje igračke i svoje želje, a pokazalo je dobru volju da će podijeliti. Djeca, a tu naravno govorimo o djeci koja su starija od tri-četiri godine, jako vole kada se mogu zauzeti sami za sebe, no ako ih naučite da će roditelj uvijek biti glavni "advokat" tada tu važnu lekciju samostalnosti neće naučiti. Ili barem ne na vrijeme da se već od malih nogu zauzima za sebe, ali da pritom ipak i brine o drugima.
S ovom lekcijom koju vi morate pokazati/usaditi/naučiti svoje dijete ono će se s drugima igrati manje opterećeno i s puno manje grča će držati svoje igračke na oku.
Ovo je zapravo jedna vrlo važna lekcija ne zbog interakcije vašeg djeteta s drugom djecom, već zbog puno boljeg odnosa između braće i sestara koji se, priznajmo, najviše svađaju oko igračaka i dijeljenja igračaka.
Zamislite stoga da vaše dijete ima jasan stav o dijeljenju, ali i o svom vlastitom zadovoljstvu te se određenom igračkom igra onoliko dugo koliko želi. Kada osjeti da se te igračke zasitio prići će djetetu/bratu i predati mu je. I sada zamislite taj osmjeh djeteta koje je napokon dobilo spornu igračku. Osmjeh sigurno neće izostati, a to će vašem djetetu također izmamiti osmijeh. To je radost dijeljenja. I to se ne može postići ni u jednom danu ni jednim forsiranjem, ali takvim principom djelovanja, uz malo strpljenja i ponavljanja, vaše će dijete naučiti svoju lekciju te ako se ni drugi roditelj neće miješati, možda i drugo dijete usvoji isti takav princip djelovanja. Djeca od četiri-pet-šest godina već su dovoljno velika da znaju prepoznati radost i zadovoljstvo - svoje i tuđe. A to je lekcija koju će teško naučiti ako će svaku svoju igračku morati podijeliti prije nego je se zadovolji do kraja. Tada će samo biti ljut(a).