Foto: Instagram
"PROŠLO je od toga godinu dana. Sada konačno imam snage nešto napisati o mom bolnom iskustvu, o onome što su trebali biti moji najsretniji dani u životu. Nije da nisu bili sretni, ali uz toliku bol, teško ih se sjetiti samo s osmijehom na licu", napisala je u dvije svoje objave mama Remi.
Podijelila je svoju priču o bolnom porodu, koji je na koncu, na požurivanje liječnika, u 42. tjednu trudnoće završen carskim rezom, a potom i mastitisom, koji je uslijedio u narednim danima.
>>>Tipični problemi s dojenjem<<<
"Umjesto neke glamurozne slike odlučila sam objaviti ovo: fotografiju mastitisa koji se pojavio dok sam još bila u bolnici, a kad su me s takvim grudima otpustili kući, bol je postala neopisiva. Dojke su mi bile crvene, kvrgave, bolne i na samu pomisao na dojenje, ali ja nisam odustajala. Čak i kad su mi bradavice doslovno popucale na pola, kad sam se cijelu noć trudila podojiti svog gladnog sina, u groznici, temperaturi, s bolovima kakve u životu nisam osjetila.
I sve to, jer nisam znala kako dojenje uopće treba izgledati. Naime, moje mlijeko naišlo je tek peti dan, a ja prije nisam znala ni što to znači, koliko se uopće mora čekati da ono dođe. Pitala sam, ali nitko mi nije ništa odgovarao. Sestre su mi samo govorile da nastavim, da će mlijeko doći i, ako želim, mogu mi ga oni dohraniti.
Problem je u tome što sa mnom u sobi, nakon što sam rodila, nije bila nijedna mama koja je dojila, a jedna jedina pokušavala je tek prvih 12 sati. Ona je odustala.
Tako sam ostala bez informacija, bez objašnjenja što je uopće mastitis, kada će naići mlijeko, a kamoli da sam dobila neki savjet kako si pomoći", napisala je Remi, koja se danas na svoj način bori da ženama pruži više infromacija o praktičnim pitanjima dojenja.
I sve to zato što u Americi još uvijek većina žena ne želi dojiti, i zapravo je skrb o ženama koje doje toliko loša, nema dobre potpore pa osobe poput mene, neiskusne po tom pitanju, doslovno nemaju gdje dobiti prave odgovore. Odnosno, prave savjete, prije nego što se s bebom u naručju zapute kući.
Možete vi čitati tuđa iskustva i iščitavati tuđe savjete, ali kako znati što je od toga sve dobro, što je realno, a što abnormalno.
>>>Grudi nakon prestanka dojenja doslovno počinju jesti same sebe<<<
Kada vam kažu da je dojenje predivno, a vama nije. Kada ja vama kažem koliko dojenje može biti bolno i teško, praktički nemoguće, mnogi tome ne bi vjerovali.
Zato mislim da bi se o svim tim pitanjima mlade mame trebale moći upoznati već u bolnici, a ne da nas otpuštaju uz vječni osmijeh - "Bit će sve u redu. Sljedeća!".
>>>Ove posebne poze za dojenje puno su lakše i za mamu i za bebu<<<
U mom slučaju doslovno ništa nije bilo u redu. Prvo su me mučili s porodom, zvali na inducirani, od 36 tjedna govorili mi da sam spremna i tako sam strpljivo, u stavu pozor, dočekala 42. tjedan. I kad se ni tada još ništa nije počelo događati, onda su me ipak odlučili, kad nađu vremena, poroditi na carski rez, da bih nakon operacije doživjela još i ovo.
Ne mogu se zato ne zapitati bi li, da su liječnici ipak još malo pričekali, moja beba na svijet došla prirodno pa bi mi možda i mlijeko stiglo ranije, bez stresa oko poroda, operacije i oporavka.
Ne mogu se ne zapitati, bih li prošla bez tih bolova da mi je netko ipak dao pravi savjet? Tamo u bolnici.
I zato znajte, dojenje stvarno može biti predivno, sada to ipak znam jer nisam odustala, ali dojenje itekako može biti i nešto najbolonije što ste ikad osjetile. Bolnije i od oporavka od carskog reza.