Roditelji nisu odgovorni za svoju djecu!

MISLITE LI da su roditelji odgovorni  za svoju djecu? Vjerojatno ćete se svi odreda složiti da jesu, međutim to bi se moglo smatrati i jednom od najštetnijih laži o roditeljstvu koja nam se danas podastire. Zato i jesmo pomalo zbunjeni. 
 

Većina današnjih roditelja osjeća se poprilično izgubljeno zbog toga što pokušavaju slijediti neostvariv obrazac jer smatraju da su uvijek i zauvijek odgovorni za svoju djecu. Naravno da ćete se sada zapitati, "a tko bi drugi trebao biti odgovoran za njih?" - odgovor je - oni sami. Da, oni sami, nakon što budu odgojeni prema principu - mi smo roditelji odgovorni prema svojoj djeci, a ne za svoju djecu.

Ova teza koju ćemo podrobno objasniti, jedna je od nekoliko glavnih teza iznesenih u knjizi Odgojite svoje dijete bez vikanja (mr.sc. Hal Edward Runkel) kojima ovaj autor, pedagog i otac, pojašnjava kako postaviti temelje odgoju po kojem će vaše dijete biti onakvo kakvo svaki roditelj želi da njegovo dijete bude - pametno, da razmišlja svojom glavom te da sve što čini čini tako da to bude dobro. 


 

Da pojasnimo onako kako je to u knjizi pojašnjeno: 
 

Većina ljudi roditeljstvo definira ovako: Posao roditelja je da svoju djecu navedu da misle, osjećaju i da se ponašaju na pravilan način. Posao roditelja je da djecu navedu da budu dobra. I to se smatra najvažnijim, zar ne? 
 

E pa ne, jer takvim pristupom roditelji od djeteta očekuju da se ono ponaša po točno zacrtanom obrascu ponašanja koje im je roditelj zadao, jer roditelj zna najbolje. Tako dobivamo djecu koja će jednog dana postati ljudi koji su odrastali prema zacrtanim pravilima svojih roditelja, ne misleći svojom glavom. I dok god se drže zacrtanih pravila svojih roditelja roditelji su logično odgovorni ZA svoje dijete, jer se ono ponaša, i mora ponašati onako kako su ga učili roditelji. 
 

Ono što autor želi naglasiti jest to da mi stvaramo djecu koja će odrasti u ljude za koje bi, prema današnjim definicijama, i dalje trebali biti odgovorni - roditelji. Umjesto toga, autor naglašava, roditelji bi svojim ponašanjem trebali biti odgovorni ne ZA već PREMA svojoj djeci, a to je jako velika razlika i u stavu i u ponašanju. Nametanje pravila jednostavno nije isto kao pružanje djetetu mogućnost da samo stvori pravilo prema naučenim oblicima ponašanja. A to ćemo najbolje istaknuti ako kažemo da djeca kopiraju svoje roditelje, pa ako roditelj od svog djeteta očekuje pristojno i mudro ponašanje, a usput bjesni jer dijete nešto nije napravilo točno onako kako je to roditelj zamislio (naredio), bilo bi neobično da takvo dijete poprimi drugačiji obrazac ponašanja od onog koje njegov roditelj pokazuje. 
 

Djeca su naravno od svog početka ovisna o nama i samim time roditelji jesu odgovorni Za to dijete, no kako ono odrasta i počinje samostalnije razmišljati svojom glavom, a to nije buntovništvo već odrastanje, onda je zapravo vrlo loše ako će se roditelj i dalje osjećati isključivo odgovorno ZA to dijete. Djeca već u ranoj dobi počinju donositi samostalne odluke, a to nije dio odrastanja već je upravo to - odrastanje. 
 

Odrastanje tijekom kojeg ona sama odlučuju kako se osjećaju, kako razmišljaju i kako se ponašaju. 


 

Možda je to puko pojednostavljivanje, no upravo u tome se kriju najčešće frustracije modernih roditelja.  Djeca jednostavno donose drugačije odluke od onih koje bi mi donijeli umjesto njih - ona odlučuju vrištati u trgovini, bacati stvari, ne napisati zadaću... Ako se vi osjećate odgovornim ZA njih u tom trenutku tada osjećate da morate smisliti način kako ih programirati da ne rade to s čim vam upravo zadaju glavobolju, već da se ponašaju u skladu s vašom definicijom ispravnog. 

Koliko god to vama možda zvuči normalno, to je zapravo uvježbavanje pokornosti djeteta po principu roditelji su veliki i glavni, a dijete je beznačajno i nesposobno. 
 

Djeca se pritom ili pokoravaju vašem sustavu, pri čemu se odriču velikog dijela svoje osobnosti kako bi postala djeca s kojima nemate problema, ili se sustavno bune protiv sustava pa postaju djeca s kojima imate puno problema. 

 

Tako se dječji obrazac ponašanja počinje razlikovati po dvije kategorije - rade ono zbog čega su roditelji manje zabrinuti (slijede roditeljska pravila) ili donose pogrešne odluke (mimo pravila) radi kojih roditelji postaju još zabrinutiji. U okviru tog sustava djeca jednostavno nemaju priliku učiti na svojoj koži, misliti svojom glavom i kritički promišljati o svojim odlukama, s obzirom da sve to za djecu rade roditelji jer misle da su samo oni odgovorni za djecu. 
 

 

Postoji način - u knjizi je on nazvan metodom odgoja bez vikanja pa moramo pojasniti da riječ vikanje ne znači nužno samo urlanje - vikanje je reakcija kojom djecu želimo obuzdati, natjerati da nas slušaju, kazniti - a to se ne radi uvijek samo vikanjem, već i ignoriranjem, izbjegavanjem, manipuliranjem - i sve je samo različit oblik roditeljske emocionalne reakcije na djetetovo ponašanje - što vodi tome da dijete počne kopirati vaš način ponašanja te se počne i samo derati na vas, manipulirati vama, izbjegavati vas (ne slušati) i ignorirati vas. I tako se sve počne vrtjeti u krug koji nije dobar. 
 

Upravo zato autor navodi da nisu djeca ta koja skreću s dobre trake, roditelji su ti koji su se malo zabunili jer previše vremena provode posvećujući se ukalupljivanju svog djeteta, a premalo posvećeni - sebi.  Ako roditelji nisu u stanju ovladati sobom i nisu u stanju vidjeti koje su to situacije kojima mogu ovladati, a kojima ne, događati će se ispadi čiji će utjecaj imati samo negativne, a često i razorne rezultate na dijete koje će postati čovjek. 
 

Ovladajte stoga sobom dragi roditelji jer vi imate odgovornost PREMA svojoj djeci, kao i prema prijateljima i drugim članovima obitelji. 
 

Vi ste odgovorni prema svom djetetu za svoj način ponašanja, bez obzira na to kako se ponaša vaše dijete. Vi ste žarišna točka. Vi ste jedina osoba kojom možete vladati. 
 

Ako se vi uspijete ponašati ispravno, makar se vaša djeca i dalje pogrešno ponašaju, imate puno veću šansu početi pozitivno utjecati na svaku situaciju u kojoj se nađete vi i vaše dijete. 
 

Nemojte vikati, ovladajte sobom i svojim ponašanjem da bi mogli ostvariti utjecajan položaj u očima vaše djece. Oni uče iz vaših primjera.