IAKO su se svi nadali da pandemija neće trajati ovoliko dugo, još uvijek je nejasno kada ćemo se vratiti na bilo koju razinu prošlog normalnog. Izolacije i nedostatak društvenog kontakta utječu na sve, pa tako i na djecu.
Zato je HuffPost odlučio razgovarati s nekoliko stručnjaka upravo o utjecaju pandemije na djecu. I to osobito na toddlere, djecu staru između jedne i tri godine, od kojih su mnogi sada proveli već trećinu svoga života družeći se samo s najužim krugom ljudi.
Dosad su otkriveni brojni dokazi da je pandemija naštetila mentalnom zdravlju i emocionalnom razvoju mnoge djece. Tako pojedine ankete pokazuju da 60% tinejdžera kaže da su usamljeni, a pokazalo se i da djeca u dobi od pet do 11 godina sve češće imaju potrebe za razgovor sa stručnjacima za mentalno zdravlje.
"Zabrinuta sam zbog toga što pandemija utječe na razvoj djece", rekla je Aubrey Hargis, autorica knjige Toddler Discipline for Every Age and Stage: Effective Strategies to Tame Tantrums, Overcome Challenges, and Help Your Child Grow.
"Ali nisam zabrinut za malu djecu, odnosno toddlere", dodala je.
To je zato što je maloj djeci potrebno da budu u ugodnom, sigurnom okruženju s ljudima koji se brinu o njima, rekla je Hargis. Ako su te potrebe zadovoljene, tada bi mališani zaista trebali biti potpuno u redu.
Izolacija i društvena udaljenost, uostalom, nisu u velikoj mjeri ograničili svijet mlađe djece.
"Sve stvari koje su mališanima potrebne da bi se razvili vjerojatno će i dalje biti na svom mjestu: igračke ili drugi predmeti za igranje, neki namještaj na koji se mogu popeti, čarape kako bi naučili kako se odijevati, umak s tjesteninom kako bi angažirali svoja osjetila i odrasla osoba ili brat ili sestra da razgovaraju s njima kako bi razvili receptivne i izražajne jezične vještine", smatra Hargis.
Jedan od glavnih razloga zašto se stručnjaci zapravo ne brinu o tome kako bi pandemija mogla oštetiti 1-, 2- i 3-godišnjake? Mališani se razvijaju kroz igru, ali igra u ovoj fazi ne zahtijeva puno prijatelja.
"U ovoj dobi djeca se uglavnom bave paralelnom igrom, a ne zajedničkom igrom", objasnila je Hargis.
Prema njezinom mišljenju, paralelna igra je ionako nešto što roditelji čine sa svojom djecom prilično instinktivno. Zato se u ovoj dobi ne treba brinuti zbog nedostatka interakcije s vršnjacima.
To je jedan od razloga zašto studije općenito ne potvrđuju ideju da predškolski programi imaju onakve duboke društvene, emocionalne i obrazovne dobrobiti koje su stručnjaci nekada vjerovali da bi mogli imati. Odnosno, iz čisto razvojne perspektive, to nije neophodno za malu djecu.
"Mislim da roditelji podcjenjuju koliko mogu učiniti sa svojom djecom u svom domu", rekla je Becky Kennedy, klinička psihologinja iz New Yorka.
Desetljeća istraživanja pokazala su da stres i depresija roditelja mogu kočiti dječji emocionalni i bihevioralni razvoj. Dakle, iako stručnjake uglavnom ne brine to što mališani propuštaju glavne razvojne prekretnice tijekom pandemije, oni su zabrinuti da bi roditelji mogli nenamjerno prenijeti strahove i strepnje na svoju malu djecu. Kao što je Kennedy rekla: Mala djeca zaista "primjećuju i opažaju svačije osjećaje i svačiji stres".
Ali to ne znači da bi roditelji trebali skrivati svoje borbe i osjećaje od male djece. Štoviše, trebali bi biti otvoreniji kako bi djeca mogla shvatiti što se događa. Ignoriranje problema pred djecom moglo bi dovesti do osjećaja straha kod djece, samooptuživanja i sumnje u sebe.
Također je važno da u otvorenim razgovorima s djecom o covidu-19 i promjenama koje je on uveo u njihov život roditelji budu smireni i umirujući te pitaju djecu što znaju o tome. A ako ne žele razgovarati o tome ili im se zapravo takav razgovor ne sviđa, nemojte forsirati!