SVAKI bi roditelj želio biti gospodar situacije, no malo njih to uspije izvesti. Ponekad se zaboravlja kolika je to sila, to malo biće koje nam iznenada stigne u život. Koliko god dijete bilo fizički maleno, ne može se zanemariti da je životna energija koju posjeduje golema. Stoga su roditelji s pravom pažljivi kada odgoju prilaze sa strahopoštovanjem.
No moderan odgoj, ili sve ono što se takvim smatra, stvorio je dosta problema. Mekši pristup mališanima je svakako potreban, ali to ne znači da se odrasli mogu opustiti i pustiti sve da ide svojim tokom. Naime, tok života ne slijedi pravila koja smo si nametnuli kako bismo civilizirano funkcionirali kao društvo. Dok to ne usvojimo, kaos će biti svakodnevica. No kako pronaći sredinu između tih (naizgled) proturječnosti?
U knjizi ''Zašto francuska djeca ne bacaju hranu'' američka autorica Pamela Druckerman pokušala je istražiti što to razlikuje francuski odgoj od njoj poznatog američkog pristupa. I ne, nije to samo ''američki odgoj'' koji ona poznaje, to je upravo ono što svi od nas činimo nakon desetljeća prekooceanskog utjecaja. Amerikanci su, kao i u gotovo svemu, u odgoju postali svjetska velesila.
Prva stvar koju bismo mogli izdvojiti jest da francuske majke ne smatraju da je majčinstvo glavna i jedina uloga koju imaju u životu. Naime, često ćete primijetiti da neka žena potpuno promijeni svoj stil života kada stigne beba te iz nje isijava zadovoljstvo – ali i neka vrsta konačnosti. Život je sada sasvim drugačiji i ''nemam ja tu što izvolijevati''. No Francuskinje smatraju da su djeca samo dio života – važan, ali dio – te da se sve treba uklopiti u neki uravnoteženi model. Francuskinje ćete, stoga, umjesto u razdrljenim trenirkama, češće vidjeti u uskim trapericama i potpeticama. To se automatski odražava na djecu jer ona intuitivno znaju da se moraju prilagoditi i postati ''dio''.
Ispadi bijesa tema su o kojoj se danonoćno raspravlja, ali još nitko nije uspio riješiti problem u potpunosti. Razlog tomu jest što su povremeni tantrumi sasvim normalan i poželjan dio razvojnog procesa djece. Francuski roditelji ne plaše se dječjeg – nerijetko šokantnog i iznenađujućeg – raspoloženja, nego mališanima pristupaju kao da su već odrasle osobe te s njima pokušavaju uspostaviti pravu komunikaciju otpočetka. Zašto se nešto događa, ključno je pitanje na koje francuski roditelj želi pronaći odgovor te tako i riješiti problem. Neobična je ta misao da bi dijete čak i prije nego što razumije riječi moglo znati što mu se govori – no Francuzi su u to uvjereni.
Zatim imamo hranjenje. Nekima ključna noćna mora i razlog zbog kojeg sumnjaju u sebe kao roditelja. Ali francuski pristup je i ovdje jasan: roditelj treba uvijek znati da je on glavni. Samo to uvjerenje stvorit će uvjete u kojima će dijete dobro surađivati, što znači normalno jesti sve što mu se ponudi. Francuzi nisu naivni da smatraju da svatko voli jesti sve. Ne, nikako. Ali djeci se već u vrtićima nudi raznovrsna prehrana koju osmišljavaju nutricionisti i drugi stručnjaci pa se izlažu raznim okusima od najranijih dana. Tako ako dijete nešto odbija, onda neka to bude tek nakon što je to probalo. I to više puta.
Knjiga je vrlo zanimljiva jer nudi brojne usporedbe tih dvaju različitih pristupa odgoju, a autorica je sve sama proživjela pa djeluje autentično. Osim toga, po zanimanju je novinarka, a to se osjeti kod prenošenja naučenog i opaženog. Ona ne nudi čvrsta, dogmatična rješenja, nego nam podastire sve što je uspjela prikupiti te s nama promišlja o materijalu. Zabavna, edukativna i vrlo korisna knjiga koja u naše knjižare stiže sredinom ožujka.