Tko se još na plaži zamara vašim debeljuškastim tijelom?

SVAKA žena s viškom kilograma i očitim mamastim oznakama po tijelu svake godine u proljeće/ljeto proživljava isto. "Opet sam debela. Opet će me biti sram na plaži. Opet ću bježati u stranu da me nitko ne promatra. Opet ću skrivećki pogledavati sve one žene sa savršenim tijelima koje samouvjereno uživaju u svim blagodatima plaže/mora/kupanja/obale/bazena/ljetnih radosti. 

I neću si lagati da me baš briga kako izgledam. Jer me briga. Jer mi smeta. Jer smetam sama sebi i ljuta sam na samu sebe jer taj višak kilograma, nakupljeno salo, mekanu, kožu, nedostatak mišića, celulit, dlačice, masne naslage... sve je tu i dalje i nitko ne može osim mene maknuti ih. 

Zato ću i ove godine sama u svom monologu pomisliti isto. 
 

"Nemam muda pojaviti se igdje u kupaćem kostimu." 

"Sva sam lelujava - ja sam čista nakupina strija, naslaga i mekanoće." 

"Noge su mi grozne."

"Sve bebine kile još su na meni."

"Ne vidim se ni pošteno depilirati bikini zonu." 

"Izgledam grozno." 

"Ja ne pripadam na plažu." 

Ali na plažu moram ići. Radi djece. Što znači da ću i ove godine više brinuti o vlastitim nedostacima nego da uživam sa svojom djecom. Da ću i ove godine više vremena provesti u hladu, omotana ručnikom i promatrati svoju djecu u igri, tuđu djecu u igri i tuđe mame koje nesputano uživaju u ljetnim radostima. 

Višak kila stvarno može biti okrutan kada su ovakve situacije u pitanju i znam da nisam jedina.

Odnosno, nisam bila jedina. Jer ja sam odlučila da nešto promijenim. Dok kile ne odu dolje ja ću se potruditi promijeniti svoj stav o sebi. Da, potrudit ću se da više ne marim. Obući ću bikini i uživati sa svojim klincima maksimalno." 

Baš je to lani sama sebi obećala Alice Seuffert i ove godine ispunila to obećanje. 
 

"Više neću trpjeti vlastito sputavanje. Od ovog ljeta uživam i ja!", napisala je ove godine i tim je postom željela ženama diljem svijeta uliti snagu da i one same promijene sebe." 

"Život je prekratak da bi sjedili u sjeni i sažalijevali se. Život je prekratak da se kažnjavamo ne voljeći sebe i svoje tijelo. Pogotovo na plaži gdje nitko zapravo nikoga ne promatra tako kritički kako smo mi nesavršene žene u stanju gledati sebe. Nitko ne mari za naša strije, obješene trbuhe, sise i ogromna bedra. Nitko ne mari za koju dlaku viška koja nam je ostala na nogama ili na bikini zoni. Baš nitko. Ali mare naša djeca koja nas zovu na igru, a mi sjedimo kao bačve omotane ručnikom. Dosta je toga. Obucimo svoje bikinije i pokažimo svima da se znamo nesputano zabaviti. Ja jesam. Evo baš sam se vratila s plaže gdje sam cijeli dan trčala, skakala, plivala i uživala. Skupa sa mnom skakao je i moj trbuh, moje mekane sise. Skakala su i moja bedra i svi ostali viškovi, ali za to stvarno nitko nije mario. 

Prvi dan baš nije bilo lako odmah prihvatiti taj stav, ali kada sam shvatila da baš nitko ne gleda u mene, da me baš nitko ne odmjerava od glave do pete, moje je samopouzdanje raslo i na kraju višednevnog boravka na plaži priznajem - ja sam jedna nova osoba. 

Doduše, ne mogu reći da sam u potpunosti zadovoljna sobom. Ne mogu reći da sam odjednom postala manekenka, da su moje kile nestale. One su još uvijek tu, svaka kvrga i svaki grozni mekani sloj, ali me više ne sputavaju u uživanju. Ovih sam dana svojoj djeci konačno pokazala tko je njihova prava mama. I znate što, dok sam ja uživala, krajičkom oka spazila sam još jednu mamu. Mamu u ručniku, mamu u sjeni i njenu djecu kako su promatrala tuđe mame i tuđu djecu u nesmetanom uživanju. Nadam se da će i ta mama kao i brojne druge mame iz sjene brzo shvatiti da ništa nije važnije od naše djece i da nas nitko ne gleda poprijeko ako smo ostale s koji kilogramom viška. 

Dosta je bilo da same sebi ne damo da uživamo.