Foto: 123rf
U NAŠEM se društvu individualnost poprilično izgubila.
Ima dosta individualaca koji imaju svoj put, svoj način, svoje ciljeve, ali velika većina ljudi je nažalost sve više copy/paste varijanta.
Djecu također učimo da se na određen način s određenim manirama, htijenjima i afinitetima prilagođavaju društvu koje očekuje te i te načine i obrasce ponašanja. Čak nam je i obrazovni sustav manje-više takav - sve što je u granicama "normalnog, propisanog i određenog", to je ponašanje koje se nagrađuje. Sve ostalo što izlazi iz tih stereotipa možda ne biva kažnjeno, ali se ipak stavlja na margine, ignorira, zatomljuje.
I tako se stvara obrambeni stav prema različitostima. A to je nešto što bismo svakako trebali zaobići - kao društvo, kao ljudi, jer nijedan čovjek nije isti. Zapamtite to - NIJEDAN ČOVJEK NIJE ISTI.
Individualnost je nešto s čime se rađamo i što nažalost prečesto zatomljujemo da bismo se mogli prilagoditi društvu te tako gubimo dobar dio svojih izvornih potencijala. Zato bismo trebali težiti tome da svoju djecu odgajamo da budu svoji, kakvi god, samo ne isti kao drugi.
Najbolji način za to je osluškivanje svog djeteta, njegovih sitnih interesa, talenata, poticanje njihovih želja da nešto naprave tako ili tako. Svatko ima svoj put i ponekad je skroz nevažno kako se do nečega došlo, ako se do toga na koncu došlo.
Što ćete više svoju djecu u odgoju uspoređivati s drugima, s tuđim načinima, stalno pokazivati kako se nešto radi (umjesto da pustite dijete da to prvo napravi po svom), tako ćete samo povećavati šanse da vaše dijete s vremenom izgubi dobar dio svoje osobnosti i tako često ostane u slijepoj ulici nečijih tuđih želja. Bez vlastitih ideja.