Foto: 123rf
Kim Kardashian razapeta na portalima i društvenim mrežama. Tipkala po mobitelu, dijete se spotaknulo i palo. Sestra ga je pridigla. Kao da se ne bi spotaknulo i palo da je samo hodala uz njega. Kao da se i tada i sestra ne bi sagnula da ga podigne. Ne, čekala bi da se Kim sagne. Prije toga bi još provjerila jel’ ova vidjela ili nije. Uostalom, dijete nije ni zaplakalo, a moglo se komotno i sa svojih tri godine i samo dići. No, odmah su se tu našli dječji dušebrižnici, razapeli ženu na osam križeva odjednom. Svi odreda leteći anđeli, čije dijete nije ni prdnulo u njihovoj blizini, jer oni 24 sata naprosto lebde iznad njih i drže ih onim nevidljivim, marioneta končićima. A u mobitel nikada nisu ni pogledali u njihovoj blizini. Ma dajte, molim vas! Nisam sigurna da li je veći idiot onaj tko ide objaviti tako nešto, onaj tko ide ostavljati komentar ispod takvog članka ili ja, koja sam popušila ekstra-senzacionalan naslov, pa išla čitati i tekst „Kim je opet zgrozila svijet“. U najmanju ruku sam mislila da si je povećala guzicu za sedam brojeva, sise za tri i stavila piercing u lijevu bradavicu ili namlatila muža i dijete k’o vola u kupusu, rukavicom za masažu stopala, pa sam to morala vizualno dočarati svom mozgu.
U svemu tome, meni je najveći fenomen u ljudskom ponašanju komentiranje tuđeg života, pa makar on bio i javan, hrpa predrasuda o nečemu o čemu većina pojma nema, jer nitko od nas običnih smrtnika ne zna kako je biti Kim, te pljuvanje po svima i svačemu što nije onako kako smo si mi, veliki puritanci i djevice s iskustvom u svojoj glavi zacrtali da je baš to tako ok.
A vrh svih vrhova mi je komentar tipa: „Odabrala je javan život, neka onda nauči da će biti popljuvana!“ Većina današnjih celebritija nije odabrala javan život, gurnuli su ih tamo većinom njihovi roditelji, kao što mi slike naše djece lijepimo po društvenim mrežama, ne razmišljajući o njihovoj privatnosti i javnosti. Krstimo ih po crkvama, ne pitajući njih za mišljenje o tome. Ubijamo abortusima, ne pitajući žele li biti mrtvi. Da isto takav komentar pročitate ispod slike svog djeteta, koji je na javnoj društvenoj mreži, koji bilo koji vaš „frendić“ može skinuti i dijeliti gdje god poželi, gdje nema ni trunke od privatnosti, vjerojatno bi vas strefio herc infarkt. Jerbo, odabrali ste javan život za vaše dijete, sada neka trpi što ima ružan madež na lijevom obrazu i izgleda ko karikatura Marilyn Monroe.
Sav taj atak na ovu javnu personu, podsjetio me i na jednu moju osobnu priču. Znate ono, kad kažete nešto nekome povjerljivo, pa onda on to kaže nekome sasvim i potpuno povjerljivo, usput malo potfutra priču, pa sljedeći još malo potfutra, pa kad se priča vrati do vas, pitate se što ste Bogu zgriješili.
Rođakinja iz trećeg koljena, sa rodbinske strane moje majke je prije desetak godina došla iz malog mjesta u unutrašnjosti zemlje, studirati u Zagreb. Kako sam joj ja po godinama bila najbliža, a i jedan od dva preostala roda u Zagrebu, logično je da sam joj ja bila potpora u ovom velikom gradu. Često se žalila na grlobolje i kada je pojela malo više od uobičajenoga, tjeralo ju je na kašalj i povraćanje. Nakon par mjeseci, već mi je to njeno nakašljavanje išlo na jetricu i naručim je kod poznatog privatnog doktora internista na pregled. Kako nije našao ništa neuobičajeno ni UZV-om želuca, ni pregledom grla i nosa, pošalje nas s dodatnim uputnicama otorincu i gastroenterologu.
Nekoliko mjeseci kasnije….
Skoro je ponoć, zvoni telefon. Njena mater rida i nariče. Pa se smiri, pa psuje. Pa opet rida i nariče. Pokušavam je smiriti, ali mi baš i ne ide. U salvi uvreda na moj račun, kako sam loša rodica, kako joj ne dam jesti kad je gladna, a ona mi uredno šalje pare za malu, kako joj je dijete pod stresom jer se zbog mene nije snašla u velikom gradu, kako faks trpi i ne znam što još nije nabrojala, ja uporno u svojoj sivoj moždanoj kori pokušavam naći suvisli razlog za takvo ponašanje. Na kraju, ja ne uspijem ni doći do riječi, samo začujem da za vikend dolazi po nju, da će joj naći smještaj u domu i tu mi poklapa slušalicu.
Nakon što sam pomela sve upitnike oko sebe, pozovem malu i pitam je u čemu je problem. Ona zbunjeno sliježe ramenima. Zovemo tetku koja je susjeda njenoj materi, kako bi razriješile enigmu. I tu se sad krene otpetljavati film „Sekunde prije katastrofe“.
Nakon što smo dobile dijagnozu i nakon što je mala krenula piti tablete, jednu večer je izašla s frendicom iz svog sela, koja također ovdje studira. Sjele su u kafić. Frendica je naručila bambus, mala mineralnu, jer mora paziti što pije.
„Ma daj me nemoj zezati s mineralnom!“, počne je ova masirati.
„Ne smijem ništa drugo, imam problema s grlom i jednjakom i pijem neke tablete koje mi to smiruju“, odgovori joj mala.
„Kakvih problema?“, upita je ova.
„GERB. Sluznica jednjaka mi je oštećena od želučane kiseline poprilično jako. Ma ništa strašno“, nasmije se ova i tu završi razgovor o tome.
Sutradan frendica iz čiste znatiželje ide googlati GERB i pogodite što joj iskoči kao komplikacija iliti nuspojava – rak jednjaka.
Sva nabrijana na novost, nazove sestru u selo i ispriča joj sve. Ova nazove svoju najbolju frendicu i frendicu od male i ispriča joj svoju verziju, ova nazove drugu frendicu koja je susjeda tetki i tako to dođe do tetke koja ničim izazvana ode materi od male i sva u šoku je pita: „Pa što mi nisi rekla da mala ima rak jednjaka trećeg stupnja?!“, i zakukuleleće.
Sjetite se ovoga kada ćete nekome prepričavati nešto sebi bitno, kada ćete ostavljati zao komentar ispod nečijeg javnog života. Nemojte da vam se vrati kao bumerang. Pogotovo ako bacite bubu, a niste spremni dočekati slona.
Izvor: Sretnamama.hr
Izvor: Sretnamama.hr