Foto: Press Foto
IAKO je, oznojenog čela, jedva disala, nije izgledala bolesno. Koža joj, doduše, više nije imala onu boju breskve, a ni oči nisu sjale kao nekad. No, još uvijek je bila lijepa.
Najljepša žena koju sam ikad vidio. Ruka joj je spuznula s kreveta i trznula je prstom. Pogledom sam prelazio preko njezinih krhkih, požutjelih noktiju, pa tanašnih ruku i koščatih ramena, da bih se konačno zaustavio na njezinim očima. Gledala me, poluotvorenih očiju, dovoljno da mi pokaže kako zna da sam ovdje. Volio sam to kod nje. Kad bi me pogledala, ona me zaista i vidjela. Nije gledala kroza me, razmišljajući o desecima drugih stvari koje treba obaviti tijekom dana, niti se isključivala kad bih joj pričao svoje glupe priče. Slušala me, i to ju je činilo sretnom. Činilo mi se
kako ostali samo kimaju glavom i uopće ne slušaju, no ne i ona. Ona to nije činila.
„Travis...“, progovorila je hrapavim glasom. Nakašljala se i lagano mi se osmjehnula. „Dođi ovamo, dušo. U redu je. Dođi.“ Tata me uhvatio za vrat i gurnuo naprijed, i dalje slušajući sestru. Zvao ju je Becky, a prvi put nam je došla u kuću prije nekoliko dana. Govorila je tiho i pogled joj je bio
Tata me gurnuo nekoliko koraka naprijed, dovoljno blizu da me mama može dodirnuti. Ispružila je svoje dugačke, elegantne prste i pogladila me po ruci. „U redu je, Travis“, šapnula mi je. „Mama ti samo želi nešto reći.“ Stavio sam prst u usta i vrpoljio se. Osmjehivala se svaki put kad bih kimnuo glavom, pa sam se trudio kimati što uvjerljivije, dok sam se primicao njezinom licu.
Približila mi se posljednjim atomima snage i udahnula. „Ono što ću tražiti od tebe bit će vrlo teško, sine. No, znam da ti to možeš, jer si već veliki dečko.“ Ponovo sam kimnuo, pokušavajući se osmjehnuti, iako mi uopće nije bilo do smješkanja. To njezino osmjehivanje uopće nije djelovalo prirodno, ne sada, kad je izgledala toliko umorno, no moja hrabrost očito ju je činila sretnom. Pa sam onda bio hrabar. „Travis, želim da čuješ ono što ću ti reći. I, još važnije, želim da to zapamtiš. To će biti vrlo teško. Razmišljala sam kako je izgledalo kad sam ja bila trogodišnjakinja, i ja...“
maminu infuziju. Nakon nekoliko trenutaka mama je bila opuštenija. Iznova je udahnula i pokušala opet. „Možeš li to učiniti za mamu? Možeš li zapamtiti ono što ću ti sad reći?“ Ponovo
sam kimnuo glavom, a ona je podigla ruku prema mojem obrazu. Koža joj nije bila tako topla, a osim toga, mogla je držati ruku tako podignutu svega nekoliko sekundi, a onda bi joj zadrhtala i pala na krevet.
„Prvo, nije loše biti tužan. Nije loše osjećati. Zapamti to. Drugo, budi dijete dokle god to možeš. Igraj se, Travis. Budi šašav.“ Oči su joj se se zacaklile. „Ti i tvoja braća brinite jedni o drugima, i o vašem tati. Čak i kad odrastete i odselite, važno je vraćati se kući. Može?“
Kimao sam glavom, očajnički joj želeći ugoditi. „A jednog ćeš se dana zaljubiti, sine. Nemoj se zadovoljiti s bilo kime. Izaberi djevojku koju nećeš lako osvojiti; onu za koju se treba boriti. I nemoj se nikad prestati boriti za nju. Nikad.“ Duboko je udahnula. „I nikad“, stisnula je obrve, „nemoj zaboraviti da te tvoja mama voli. Čak i kad me ne budeš mogao vidjeti.“ Niz obraz joj je krenula suza. „Uvijek, baš uvijek ću te voljeti.“ Isprekidano je udahnula, a zatim se nakašljala. „Dobro je“, rekla je Becky, stavljajući u uši neku smiješnu stvar. Drugi kraj te stvari stavila je na mamina prsa. „Vrijeme je za odmor.“ „Nema vremena“, šapnula je mama. Becky je pogledala u mojeg tatu. „Blizu smo, gospodine
Oteturao je iz sobe, kao da je poludio. Gledao sam mamu; gledao sam kako se bori za dah, a
onda skrenuo pogled na Becky koja je provjeravala neke brojeve na aparatu pored nje. Dodirnuo sam mamino zapešće. Činilo mi se da Becky zna nešto što ja ne znam i od toga
mi je bila muka u želucu. „Znaš, Travis“, rekla mi je Becky, prignuvši se prema meni, tako da me može pogledati u oči, „od lijeka koji dajem tvojoj mami, njoj će se spavati. No, iako spava, još
uvijek te može čuti. Možeš reći mami da je voliš, i da će ti nedostajati, a ona će čuti sve što joj kažeš.“
Pogledao sam mamu, ali brzo sam odmahnuo glavom. „Ne želim da mi nedostaje.“ Becky je stavila svoju mekanu, toplu ruku na moje rame, baš kao što je to činila i moja mama, kad god bi me nešto
uznemirilo. „Tvoja mama želi biti s tobom. Ona to jako želi. Ali, Isus želi da bude s njim.“ Namrštio sam se. „Ja je trebam više nego Isus.“ Becky se nasmijala i poljubila me u kosu. Tata je pokucao i otvorio vrata. Oko njega su, u hodniku, stajala moja braća, a Becky me uhvatila za ruku i povela
Becky se slabašno i suosjećajno osmjehnula. „Vaša mama ne jede i ne pije. Tijelo je izdaje. Ovo će biti jako teško, ali vrijeme je da joj kažete da je volite, da će vam nedostajati i da može otići. Ona mora znati da se vi slažete.“ Moja braća istovremeno su kimnula glavom. Oni jesu, ali ja nisam. Jer ja se nisam slagao s tim. Nisam želio da ode. Nije me bilo briga treba li je Isus ili ne. Ona je moja mama. Neka uzme neku staru mamu. Neku koja nema dečke o kojima treba brinuti. Pokušao sam se sjetiti svega što mi je rekla. Pokušao sam to pospremiti negdje u glavi. Igrati se. Brinuti o tati. Boriti se za ono što volim. Malo me mučilo ovo zadnje. Volim svoju mamu, a svejedno ne znam kako
Becky se nagnula prema tati i nešto mu šapnula. Tata je odmahnuo glavom, a onda pokazao prema mojoj braći. „U redu, dečki. Pozdravite se, a onda ćeš ti, Thomase, odvesti braću u krevet. Ne moraju biti ovdje do kraja.“ „Da, oče“, rekao je Thomas. Znao sam da glumi hrabrost.
Oči su mu bile tužne, jednako kao i moje. Thomas joj je još nešto rekao, a zatim su joj i Taylor i
Tyler nešto šapnuli na uho. Trenton je plakao i dugo je grlio. Svi su joj rekli kako je u redu što odlazi. Svi, osim mene. Ovoga puta, mama nam nije ništa odgovorila. Thomas me povukao za ruku i izveo iz spavaće sobe. Hodao sam natraške, sve dok nismo izašli u hodnik. Pokušavao sam se uvjeriti kako će mama sad samo spavati, ali u glavi mi se vrtjelo. Thomas me podignuo i ponio uza stube.
Kad su kućom počeli odzvanjati tatini jecaji, samo je ubrzao korak.
„Što ti je rekla?“ pitao me Thomas, dok je puštao vodu u kadu.
Nisam odgovorio. Čuo sam njegovo pitanje i znao sam točno što mi je rekla, no nisam mogao ni plakati, ni pričati. Thomas mi je skinuo prljavu majicu, pa bacio na pod
hlače i gaćice sa slikom Vlaka Tomice.
„Vrijeme je za kupanac, mišu.“ Podigao me s poda i spustio u toplu vodu, pa namočio spužvu i stisnuo mi je iznad glave. Nisam ni trepnuo. Nisam čak ni pokušao obrisati vodu s lica, iako sam mrzio kupanje. „Mama mi je jučer rekla da se brinem o tebi i blizancima i da pazim na tatu.“ Thomas je stavio ruke na rub kade i naslonio bradu na njih, gledajući me. „To ću i napraviti, Trav, u redu? Ja ću paziti na vas. Nemoj brinuti. Svima će nam nedostajati mama, ali nemoj se bojati. Ja ću se pobrinu-
ti da sve bude u redu. Obećavam ti.“
Poželio sam kimnuti glavom ili ga samo zagrliti, ali nisam bio u stanju. Iako sam se trebao boriti za mamu, bio sam tu gore, u kadi punoj vodi, nepomičan poput kipa. Već sam je iznevjerio. U sebi sam joj obećao da ću činiti sve ono što mi je rekla, čim mi tijelo ponovo proradi. Kad tuga ode,
uvijek ću se igrati i uvijek ću se boriti.
Svim silama.