Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index
OVO pišem u subotu navečer, jer imam bogat društveni život. Dok ja tipkam, neki klinci mi u dvorištu iza zgrade repaju narodnjake. REPAJU. Narodnjake. Da herpes ima zvuk, to bi bio taj zvuk.
"Pila sam, pila sam. Postanem prljava kad utočim piće u sebe. Lubenica. Lubenica. Trljam to, tr-trljam to, ak se bojiš nazovi velečasnog. (Fakat tak ide). Daska za surfanje. Daska za surfanje. Sparkiraj se u moju garažu 7-11."
Sin pod svetlima kasina zvuči bolje, jelda?
Kužiš. Ovo Vjekoslava ne bi napisala ni da na vruću ljetnu večer poliže otrov za štakore sa znojnih prsa Mate Miše Kovača i popije čašu suza Senne M-a. A možda i bi. U biti, Massimo vjerojatno upravo tako stvara svoje pjesme.
Ne branim narodnjake, još uvijek vjerujem da ljudi koji to slušaju imaju IQ majoneze i intelektualnu Kambodžu u glavi, ali da - sve je stvar perspektive.
Na primjer, još jedna perspektiva - moja frendica misli da ju njen dečko ne voli kao prije jer joj je neki dan na poruku odgovorio sa: "Može, pusa." Njoj je to prekratko i neangažirano. Nekad je pisao dulje poruke. Sa smajlićima i srčekima i upitnicima koji su značili prozor u duuuugo dopisivanje. Sad je sve brzo i kratko, ko obrnuta referada. "Ovo je mogao poslat i svojoj mami" - kaže ona sa razočaranjem u očima. Ona je očekivala više, bolje, angažiranije. On je mislio da se samo dopisuje, ona misli da svaka poruka mora bit dugačka i naporna ko HDZ-ova kampanja, i to je to: "Ti me ne voliš kao prije."
Da se razumijemo, dogovarali su se za kino. Ja kad se dogovaram za kino sa svojim dečkom - lik mi ni ne odgovori. Manje-više zato što nemam dečka i nejdemo u kino, ali to nije poanta. Poanta je da JBT, ak se dogovaraš za kino i sve je riješeno, onda je poruka u kojoj ti on kaže da može i pošalje ti pusu - sasvim dobra poruka. Sto puta sam već čula priču gdje je cura tužna jer "više ne pričamo kao nekad." Opet stvar perspektive.
Muškarci i žene pričaju na potpuno različit način. Mi ćemo crtat okolo i naokolo da dođemo do teme o kojoj stvarno želimo pričat, a vrlo često ćemo se pogubit do te mjere da nećemo ni doć do pojma koji nam treba, ili će jednostavno doć ponoć i bit će novi dan i cijela priča će uć u zastaru. Žene su ko Pictionary. Muškarci su ko Dictionary. (Rječnik Ingrid, rječnik). Kratko i jasno. Bez puno priče. Sa poantom.
Čak i istraživanja pokazuju da žene dnevno izgovore 13 tisuća riječi više od muškaraca. Jer volimo detaljno. I jer imamo hormon Foxp2 koji vidi jednostavnu rečenicu i kaže: "Ok, al kak bi Dostojevski ovo rekao?"
I sve je to divno i krasno, različiti smo, ali problem nastaje u trenutku kad žene očekuju jednak broj riječi od muškarca, što je nemoguće. Još gore je kad mjerimo ljubav brojem izgovorenih riječi. Nemreš tak. Imamo drugačiju konfiguraciju u mozgu - ako su žene Dostojevski, muškarci su Twitter. Ne možeš se ljutit na Twitter zato što nije Dostojevski - to je ko da se ljutiš na sir jer nije nogometna lopta.
Uzmimo za primjer Anu i Marka. Ajmo reć da su preko vikenda bili na kavi s Majom, i ajmo reć da ti pričaju o toj kavi. Prvo ćemo riješit Anu, jer dame imaju prednost i jer Anini jajnici vole pričat:
"Ma ja ti se s Majom dogovaram za kavu već full dugo. Znaš ti Maju? Ma znaš Maju. Maju. MAJA. Kak ne znaš Maju, znaš ju sto posto. Maaaaaja. Od Ivanove sestre susjede prijateljice nećakinje strica kuma od šogorovog psa sestrična Željko Kerum? E - Maja! Nikak da se ulovimo. Prvo ja nisam mogla par puta, pa kad sam ja mogla, ona nije mogla, pa smo jednom obje mogle ali je padala kiša pa se tak lovimo već oho-ho i sad smo se napokon uspjele nać na kavi. Mislim na kavi. Ona je pila kavu, ja nisam pila kavu jer sam već popila kavu ujutro kad sam se digla, a digla sam se full rano jer nisam mogla spavat, valjda je puni mjesec, al probudila sam se full odmorna, još sam imala i svježu posteljinu jer sam kupila novi omekšivač Sensitive jer mi se od ovog običnog napravio neki lišaj, vidiš ovo hrapavo kaj imam na ruci, moram ić kod doktorice da mi da neku mast za to, od nevena možda, jesi znala da je riječ "neven" palindrom, uglavnom da, imam lišaj, ja mislim da je to od stresa, a i od ove naše vode koja je puna kamenca, bila sam u Zagorju prije dva tjedna i znaš kak je voda tamo dobra? Ne moraš ni stavit regenerator na kosu kolko je mekana. Uglavnom da, inače ne pijem kavu odmah ujutro nego cijeđeni sok od grejpa jer sam pročitala na Indexu fit-u da je to super za mršavljenje, a malo sam se uprasila preko zime jer smo bili na kolinju pa smo imali i čvarke i špek i kobase pa sad moram skidat kile a ne stignem na aerobic jer mi je pilates samo utorkom i četvrtkom a to ne mogu jer radim popodne, a srijedom kad mogu je fat burn program koji mi baš nije najdraži jer ga vodi ona neka kreštava treba koja mi prebrzo pokazuje koreografiju pa niš ne stignem pa radije idem na pilates iako ni nejdem jer ne stignem, ali kad stignem, odem, barem malo, ali češće ne stignem nego što stignem jer ne stignem osim kad stignem. Uglavnom da, nisam htjela pit kavu jer ono, već sam jednu popila, da sad onda popijem još jednu pa popodne još jednu bila bi ko navinuta, tak da sam ja naručila mineralnu, u biti sam se prvo nećkala između mineralne i soka od bazge, ali onda mi je konobar preporučio onu neku novu mineralnu s okusom, pa sam išla probat jer rijetko kad isprobam nešto novo pa sam si rekla ma ajde život je kratak i naručila to i baš je bilo fino. Vidiš kak je to super sad, fakat ima svega za kupit, se sjećaš kak smo prije imali samo mineralnu i to je bilo to? Tad je bilo bolje, imali smo malo ali smo to znali cijenit, a ne danas, danas je sve drugačije, klinci su na kompjuteru i ne igraju se vani, se sjećaš kak smo se mi uvijek igrali vani s loptom i bili smo zdravi i igrali gumi-gumi i školicu, a današnji klinci samo bleje u kompjuter i ajfon - meni mama nikad nije dala da sam zatvorena u kući, uvijek bi bila ili u parku, ili u dvorištu, i družila bi se s ljudima, čak i kad sam bila skroz mala, uvijek me furala u kolicima na zrak, iako sam se rodila na zimu pa je bilo hladno, u biti sam ja trebala bit proljetno dijete ali sam se rodila prerano a tad je bila prava, hladna zima, ne ko ova sad, danas više ne znaš jel proljeće il je ljeto il je jesen, kupila sam jaknu za prijelazno razdoblje i samo mi stoji u ormaru jer tog više jednostavno NEMA - u Jugoslaviji je zima bila zima, a ljeto je bilo ljeto, Tito je znao uvest red čak i u vremensku prognozu, čekaj da ti još ispričam kako me tata napravio na šarenoj dekici na Univerzijadi i kažem ti još par razloga zašto je u Jugoslaviji bilo bolje gle zove me Marija na mobitel, znaš ti Mariju? KAK ne znaš Mariju? MARIJA. Halo? Ma evo pričam Ivani o kavi na kojoj sam bila s Majom. Znaš Ivanu? Znaš Maju? MAJA. Ma nisam zapravo ni pila kavu nego mineralnu..."
Kužiš. Ana je iz obične kave napravila Dostojevskog, otišla u Jugoslaviju, i realno, da ju pustiš da priča dovoljno dugo, vjerojatno bi završili na Noinoj Arki sa Darijem Šimićem. Marko će ti na isto pitanje odgovorit: "Bio sam na cugi. S Majom. Bilo je ok." Jer Marko zna da je vrijeme novac.
Tak je i sa onom porukom sa početka. Lik je napisao: "Može, pusa" - i to je super poruka.
Kaj hoćeš da ti napiše? Oćeš da umjesto jednostavnog "može" u poruci opjeva tvoje bijele, mjesečinom okupane grudi i opiše miris mladih viljamovki na prvi dan proljeća? Naravno da nećeš, jer idete u kino i jer ne hodaš sa Trubadurom iz 15. stoljeća koji je potajno zaljubljen u svog strica Massima. Oćeš da ti kaže "MOŽE" preko naslovnice Storya? Nećeš.
I taj lik zna da je vrijeme novac. Što znači da Ana, koja dugo priča i ide u bespotrebne detalje - krade vrijeme. Što znači da krade novac. Što znači da je Ana - Sanader.
Nemoj bit Sanader, Ana - pričaj kratko.
Može? Pusa.
P.S. Pronašli smo Claudiju Beni. Na internetima je.
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.