Dnevnik gradske cure: Kronike veselih jajnika

Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index

ZNAŠ da će tjedan bit dobar kad je već u ponedjeljak glavna tema na kavi - silovanje. Iako sam u inbox dobila par requestova da obradim ovu temu, neću se bavit problematikom Don Stojića, jer mi se ne da. EVO. Ne da mi se.

Ak je stvarno rekao to što piše da je rekao, onda u glavi umjesto mozga ima 20 deka gumenih bombona, a da se u kolumni želim bavit takvim ljudima, bavila bi se Kavom Arabatić koja barem ima sise (i ne može me tužit zbog ovog jer tko je Kava Arabatić?) Ak nije rekao to što piše da je rekao (ja konkretno mislim da je to slučaj), opet nema potrebe da se bavim njime. U svakom slučaju, ako imam slobodnih 5 minuta u danu, neću ih potrošit na Don Stojića. Potrošit ću ih na kremšnitu, jer je fina i sočna i žuta, i jer je medicinski dokazano da ako govoriš FUJ FUJ NIJE MI FINO FUUUUJ dok ju jedeš - ne možeš se udebljat jer ti nije bilo fino. Amen.

Kad smo već kod silovanja - bila sam na kavi s frendicom prošli tjedan. Prekinula je s dečkom, pa je zadatak mene i mojih frendica bio utješit ju i objasnit joj da je život vesela bombonjera i da se nastavlja čak i nakon prekida i ostala emotivna sranja koja pričaš kad se na kavi okupi 8 jajnika.
Ja sam full loša u tješenju drugih ljudi (jedini gori od mene je Sheldon Cooper koji te podraga po ramenu i kaže: "There, there") - ne samo kod prekida, nego i generalno. Sjećam se kad sam jednom srela frenda iz osnovne - radio je na blagajni u jednom dućanu, i krenuli smo ćaskat (što je full loša ideja kad sam ja u pitanju.) Pitala sam ga kak je, jer sam naučila da se to pita ljude kad ih sretneš (iako te full ne zanima kak su, ali kad to pitaš, oni krenu pričat o sebi i ti samo moraš tu i tamo promrmljat "da, aha, ma daaaaj, ajde super, a znaš kak je, da, vrijeme je koji put oblačno a koji put sunčano a koji put je i oblačno i sunčano zamisli ti to frende moj dragi u kakvom ringišpilu od života mi živimo") - i ispadneš full komunikativan što je dobro jer JE.

Digresija - netko OPET svira frulu u mom dvorištu. Ne znam kak da se ponašam u ovakvim trenutcima. I nikad ne znam jel se piše trenutcima ili trenucima a vidim da ni autocorrect iz Worda nije niš pametniji. Možda se može pisat na oba načina, kao Irak i Iran. (Troll, smiri se, udahni, idemo dalje). Frula. Koliko dugo ti interneti moraju bit srušeni da si na sunčani travanjski dan kažeš: "Ništa, idem sjest u tuđe dvorište i svirat frulu?" Pitala bi to lika koji ju svira, ali se bojim pričat s njim jer SVIRA FRULU u mom dvorištu.

Uglavnom, da, frend na blagajni kojeg sam pitala kako je: "A vidiš kak sam" - kaže, i napravi onu depresivnu, hrvatsku "život je sranje, Tito, spasi nam duše" facu i nastavi: "Radim na blagajni u dućanu." To je bio njegov moment samosažaljenja, na što sam ja trebala reć "a znaš kak je" i  produžit dalje. Ali ne! Ja, magistar čit-četa, ponosna na to da sam ga pitala kak je bez da mi je itko morao reć da ga to pitam, odlučim da imam magičnu sposobnost i dar govora, pa sam ga odlučila utješit ovim riječima: "Ej, ajde ajde, nije tak strašno" - ponosno ja njemu objašnjavam, jer sam ja njegov osobni Dr. Phil, i nastavim: "Moglo je bit gore. Mogo si se rodit u Iranu. Bez ruke." (JER JE TO SLJEDEĆA STEPENICA PREMA DOLJE U TVOM ŽIVOTU. Tak ide skala. Sretan čovjek - Rad na blagajni - Iran, bez ruke.) Ja sam mislila da će njemu to bit simpatično. Nije mu bilo simpatično. Nije ni meni sad. Jbg. Ja fakat ne znam tješit ljude.

I ne kužim zašto me uopće frendice zovu na kavu poslije prekida, jer realno, sve već znaju da sam ja apsolutno beskorisna u tim "ti si bolja od njega i zaslužuješ sreću" momentima. Ovoj u subotu sam rekla: "A gle, znam da si tužna, ali gledaj to s ove strane - Philip Seymour Hoffman je mrtav! Ti si bar živa." Znam da zvuči užasno, ali kad pogledaš big picture, nisam rekla neistinu. Ima gorih stvari u životu od prekida. Tipa smrt. Ili slovenska pop glazba. (Izuzev Nike Zorjan, ona je glazbeni anđeo).

E ali onda, usred razgovora koji od milja volim zvat "Kronike veselih jajnika" - dogodio se twist! Usred cijele te vike o tome kako je tip kreten, šupak s malom kitom i sin svoje sestre koji zaslužuje da do kraja života pri svakom izlasku iz kreveta stane na Lego kocku i da svaku noć sanja da vodi nježnu ljubav s Massimom koji u ekstazi cijelo vrijeme nježno pjeva "365 je prošlo dana, bez tebe bolje sam" (ne znam, ali zvuči najgore) - stiže jedan podatak koji mijenja sve. Oni nisu BAŠ bili "zajedno" - zajedno.

Bili su fakbadiji. Fak. Badiji. I on joj je na početku IZRIČITO naglasio da je to sve što će ikad bit. Meni je to sasvim ok fora. Ne želiš dečka, nađeš si nekog tko ne želi curu, i onda se lijepo družite, bez stresa i obaveza, uz obaveznu kontracepciju (kondomi, silovanje, što vam je već draže/jeftinije). I to je super kombinacija. S jednim malim problemom.

Žene (većinom) lažu kad ulaze u takve "veze." Ili ne shvaćaju ozbiljno kad im muškarac kaže: "Ovo nije veza i nikad neće biti." Znam po svojim frendicama. Znam po sebi. Ja sam imala takvog prijatelja kad sam bila mlađa, i lagala sam toliko jako da se odmah sad mogu učlanit u HDZ. Uvijek krene isto. Dogovorite fakbadizam. I onda te on pita jednostavno pitanje: "Jesi sigurna da možeš ovo - bez emocija i ostalih sranja?" (NARAVNO DA NE MOGU, jer si zgodan i lijep,  al ajmo mi krenut s ovim pa ćeš se ti zaljubit u mene jer sam super i znam radit najbolje tortilje na svijetu, samo što ti to još ne znaš), pomislim ja i kažem: "Ap-so-lutno! Meni ti je ovo SUPER. Najbolje. Full najbolje. Jer sam kul i opuštena. Kakva veza. Glupo. OSJEĆAJI. Glupost. Tretiraj me ko frenda. Nađemo se kod pisoara pa idemo do tebe. Neobavezno. Ne samo da ne želim vezu, nego ono, budi čak i odvratan prema meni. Gurni me niz stepenice tu i tamo. Ja sam opuštena i moderna. Ko Mila Kunis u onom filmu sa Justinom gdje se seksaju bez emocija (al onda se on zaljubi i tak ćeš i TI, suckeru! Namamit ću te sa svojom nonšalantnosti.) Frende. Hajfajv!"

I tu se onda dogodi kratki spoj. On misli da smo super kul seksi frendići, ja mislim da on zapravo PODSVJESNO zna da se želi zaljubit u mene i da mu samo trebam pokazat pravi put, i nastane sranje. Tri mjeseca kasnije, ja biram kak će nam se zvat djeca, a on je  isti ko i prvi dan. I nije on idiot u ovoj priči - nego ja.

Normalno da se neće zaljubit. NEĆE. To se događa samo u filmu.

"Nije istina, ja znam jednog lika koji je krenuo sa svojom curom tak neobavezno i sad su zaručeni!" - super, Nensi, hvala ti što si se pridružila razgovoru, ali to je iznimka. Ja znam lika koji razumije tekstove od Gibonnija, ali to su fakat rijetki slučajevi i vjerojatno vanzemaljci.
Nažalost, stvarnost je drugačija od filma. U filmu će lik skužit da je njegova fakbadi cura zapravo jebena cura s kojom mora bit. U stvarnosti će samo upoznat neku drugu curu koja mu neće dozvolit da su samo fakbadiji. I tu završava prva priča, a započinje druga.

Jednom mi je jedan frend rekao genijalnu stvar: "Mi muškarci ti odmah curu stavimo u ladicu. Postoji ladica za cure koje želim vodit na večeru i u kino, i postoji ladica za cure koje su samo za seks. Svaka na početku sama odabere svoju ladicu, ovisno o tome kak se postavi - ali jednom kad si u ladici, nema skakanja u drugu. Jer si već u ladici."

To je to. Sam biraš svoju ladicu. Zajeb je samo u tome što većina nas misli: "Ja sam drugačija, ja ću skočit u drugu ladicu." Nećeš. Možda i hoćeš, ali statistički - teško. Jer muškarci uvijek radije odaberu curu iz ladice za večeru i kino. Ovu iz ladice za seks uopće ne gledaju kao potencijalnu curu. I onda nastane svađa, koje realno ne bi trebalo ni bit, jer je sve jasno otpočetka. To je ko da kupiš bicikl i dereš se na njega jer nije auto.

Ja se nisam smjela ljutit na mog fakbadija kad smo se razišli. Ni moja frendica s početka priče se nema pravo ljutit na svog "bivšeg." Jer je "potpisala ugovor." Znala je uvjete. Bez sitnih slova. Stisnula je "I agree", i to je to. Ko kad klikneš "I agree" na EULA (end user licence agreement) prije instaliranja programa. Program te lijepo pita jel se slažeš s uvjetima. I ti mu lijepo odgovoriš. To znači da zakonski, ako u EULA piše da svakog šestog u mjesecu moraš nazvat Hrvatski katolički radio i reć "ja volim zrele dinjice i slane konjiće" - to MORAŠ napravit. Pristala si. A s fakbadijima je još jednostavnije jer nema puno teksta.

Bottom line: Nije program kriv što si ti stisnula "I agree" - program je jednostavan i misli da shvaćaš što radiš. Isto je s muškarcima. Ak nisi za fakbadi ladicu, reci da nisi - i bok.

Možda baš tad tip skuži da si drugačija, i završiš u ladici za večeru i kino.
A možda završiš u Iranu, bez ruke, sa slovenskom pop glazbom na repeatu.
Život je ringišpil. Ja najgore tješim ljude. There, there.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.