PRIJE točno tri tjedna, moju frendicu Marinu ostavio je dečko. Tipične izlike kao "Treba nam malo vremena da shvatimo što želimo" Marinu su potpuno slomile, a misa zadušnica na koju smo frendice i ja bile pozvane kako bi oplakale činjenicu da, citiram: "Više ništa neće biti isto", pretvorila se u tračanje koje je graničilo s klevetom. Klasične rečenice poput "Ti zaslužuješ bolje" ili "Ovo je šansa da poradiš na sebi", u roku od nekoliko tekila pretvorile su se u "Ma ko jebe tog malog, erektilno disfunkcionalnog wannabe pedera, nek se guzi tamo na moru sa svojim frendovima" ili "Gle, lik je seljačina, ja sam to uvijek mislila ali ti nisam htjela reći. Plus, jednom mi se nabacivao dok tebe nije bilo". Rečenice koje su Marininu tugu pretvorile u mržnju bile su baš ono što je trebala, a mi smo se osjećale kao prave prijateljice koje znaju kako pomoći prijateljici u nevolji. Dva i pol tjedna poslije, Marina nas je nazvala sa sretnom vijesti: "Pomirili smo se!"
Nisam bila sretna zbog Marine, niti malo. Možda zbog činjenice da ne volim tu "Stokholmski sindrom" spiku, možda zbog činjenice da sam joj dva i pol tjedna ranije toliko ispljuvala dečka da sam ispunila svoju mjesečnu kvotu pljuvanja, a možda samo zbog toga što nikad nisam pala na glavu i imam IQ s kojim se, za razliku od njenog, može dijeliti (moje ogromno znanje stečeno u matematičkoj gimnaziji tjera me da u neobavezan razgovor ubacujem reference koje kuže samo najvrsniji matematičari i svi ostali koji znaju čitat slova). Sve moje frendice su joj čestitale (što je po meni kao da čestitaš lošem vozaču nakon što se zabio u parkirani auto), ja sam se odlučila na zreliji pristup: Ignoriranje. Osim što mi je svojom misom zadušnicom dva tjedna ranije pokvarila planove za subotu navečer, natjerala me da joj kažem sve što mislim o njenom bivšem-sadašnjem dečku, i sad se pravi da se ništa nije dogodilo. Iz ove sam priče naučila dvije važne stvari: Prvo, kada ti frendica prekine s dečkom, pričekaj neko vrijeme prije nego što ga istračaš kao majmuna (optimalan rok je pričekati dok se on ne oženi, dobije djecu, razvede, odseli u Colorado i umre, pa onda još 20 godina), i drugo, žene su lude.
Sam biraš cipele u kojima hodaš
Marina je patila od iste bolesti od koje pate mnoge žene u današnjem svijetu: Laganja sebi i drugima. Svi smo upoznali onu jednu curu koja govori: "Sve što želim je dobar tip koji će me voljeti i biti divan prema meni", i svi smo gledali i podržavali tu istu curu dok je skakala iz veze u vezu sa tipovima pored kojih Osama Bin Laden izgleda kao umiljato mače. Problem je u tome što Marina, kao i svaka cura koja "samo želi mirnu vezu", uopće ne želi dobrog tipa. Ako usporedimo tipove i cipele, dobri tipovi bi bili one udobne, mekane, često i cijenom pristupačne tenisice u kojima je pravi gušt hodati. Bad boyevi su skupe, previsoke štikle u kojima se osjećaš kao filmska zvijezda, a iako te nakon njih boli svaka kost u tijelu, ne možeš si pomoći a da ih ne poželiš ponovno obuti. U ovome leži glavni problem: Cure stvarno žele udobnu, mekanu tenisicu, ali tek nakon što ih neudobne štikle izmuče do krajnjih granica. Iako će na početku jako dobro shvatiti vrijednost mekane tenisice i pitati se zašto su se ikada mučile sa štiklama, s vremenom će im one dosaditi i ponovo će poželjeti štiklu. I tako u krug. Marina je bila u fazi štikle već neko vrijeme, a umjesto da razmisli o udobnim tenisicama, radije će bosa čekati dok ponovno ne može ući u neudobnu štiklu.
Moja štikla
Kao i Marina, i ja sam imala svoju štiklu koja mi se toliko svidjela da sam zanemarivala činjenicu da mi doslovno šteti zdravlju. Imala sam čak nekoliko pari. Tu je bio Nikola, tip koji mi se javljao jednom tjedno i na kraju se odselio u drugu državu bez pozdrava (štikla koju sam nosila 2 godine), Tomislav, tip kojeg sam na vlastiti rođendan molila da mi kupi cvijeće, a pojavio se praznih ruku s isprikom: "Nije mi bilo dobrih buketa" (bio sam škrti kreten - godinu dana) i Marin, tip koji je čekao do 30.12. u ponoć da bi me pozvao na proslavu Nove Godine kod sebe, jer je uživao u činjenici da nervozno čekam da mi se javi (godinu i pol). Bilo je tu i mekanih tenisica koje su bile potpuna suprotnost štiklama, pa su zbog toga zaslužili biti ostavljeni: Marko, koji mi se javljao svaki dan i pokazivao želju da se vidimo (3 tjedna), Ivan, koji mi je jednom prilikom od tete koja prodaje ruže u klubu kupio 12 komada (6 mjeseci) i Luka, koji me pozvao na tulum dovoljno rano da se stignem udebljati 12 kila, smršaviti, udati, razvesti i svejedno doći na tulum na vrijeme (mjesec dana). Upravo sam skužila da mi se svi bivši koji su bili normalni zovu po apostolima. Najbolji od svih bio je Simon (može proć pod Šimun, apostolske priče radi). Bio je toliko dobar da sam ga ostavila nakon 2 tjedna.
Bisere pred svinje
Simona sam upoznala na Krku, gdje sam radila u beach baru preko ljeta. Zgodan, visok i crn, Simon je izgledao kao najbolja štikla na svijetu, ali je imao i kvalitete najudobnije tenisice. Deset dana nakon što smo se upoznali, prestala sam raditi, a prije mog povratka u Zagreb, Simon i ja smo unajmili kuću (posudili kuću od njegovih prijatelja) na 4 dana. Svaki dan bi započeo isto: Simon bi se probudio, otišao u dućan po kruh i novine, skuhao kavu i probudio me, nakon toga bi pili kavu na terasi, pušili bijeli Marlboro i rješavali križaljku (što je uvijek bilo zabavno jer je Simon bio Slovenac). Cjelodnevni boravak na plaži sastojao se od ispijanja pive, ležanja na luftiću i uživanja u bezbrižnosti. On se pravio da su mu smiješne moje fore o Slovencima i tome kako nemaju more, ja sam se pravila da smo na medenom mjesecu na Barbadosu, i sve je bilo super. Treću večer našeg lažnog medenog mjeseca odveo me u Krk, gdje je, iako je bio 8.mjesec, nasred trga bilo ogromno klizalište. U kratkim hlačicama i majici bez naramenica, klizala sam se držeći Simona za ruku. Bio je i zgodan, i smiješan, i pametan, a nekako je uspio i ne biti totalni kreten. Najbolji spoj na kojem sam ikada bila završio je večerom uz more i povratkom u kuću njegovih prijatelja gdje možda jesmo a možda i nismo potrgali krevet na kojem smo spavali. Sljedeće jutro, kada smo spremali stvari u kofere, bilo je sasvim jasno: Simon je savršeni tip. Moram ga ostaviti.
Žene su definitivno lude
Poruke koje su svakih nekoliko dana stizale iz Slovenije počele su mi ići na živce. Njegov simpatični hrvatsko-slovenski koji me je na početku oduševljavao, sada mi je bio noćna mora. Provela sam previše vremena u udobnim tenisicama, jebeš to, idem u štikle. Zašto bi bila s inženjerom elektrotehnike koji je zgodan, i pametan, i kulturan i pokazuje interes za mene kada mogu biti sa sirovinom koja će me zvati "Burki" i javljati mi se tek nakon što mu propadnu sve ostale kombinacije (pod kombinacije mislim sve druge cure i Pornhub ne radi). Da mogu, otputovala bih natrag u vrijeme i zašamarala 22-godišnju balavicu koja okreće očima na lijepe geste i govori stvari poput: "On je super, i drag i dobar i savršen, ali meni treba netko tko će me tretirati kao govno da bi bila sretna". Svi koji ste se ikada pitali: "Zbog čega dobri dečki ne pobjeđuju?" - imate odgovor. Dobri dečki uvijek ostaju po strani jer su žene lude. Glupo je generalizirati, ali većina mojih frendica je takva. Radije će biti nesretne s debilom nego sretne s nekim tipom koji ne donosi kofer drame u vezu. To su cure koje će u Tetrisu namjerno poslagati elemente sasvim krivo, i onda ih tik pred vrh panično izmicati, a sve kako bi doživjele malo akcije. Takva cura je i moja Marina, a ni ja donedavno nisam bila ništa bolja. Odavde proizlazi i odgovor na pitanje: "Zbog čega se tipovi ponašaju kao kreteni"? Neki su jednostavno odgojeni u pećinama, ali dam se kladiti da je velik postotak njih, kao i Simon, izgubilo curu zato što je ona odlučila da je bolje biti s kretenom. Ako nagradiš psa kad se posere u kući, ne možeš od njega očekivati da zna da to nije smio napraviti. Isto je i s tipovima: Ako nagrađujemo njihovo loše ponašanje, otkud nam ih pravo kritizirati kada rade ono što smo ih same naučile?
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.