Njegova strana priče: Ali što će ljudi reći?

Foto: Kamila Karpinska, Ilustracija Index

E.E. Cummings jednom je napisao: Biti svoj u svijetu koji se danonoćno trudi pretvoriti te u svakog, znači voditi najtežu bitku koju čovjek može voditi. I ta bitka nikada ne prestaje.

Dobri stari Ed. Dugo sam ovaj citat imao zalijepljen na zidu svoje sobe. Kada sam bio mlađi, bila je to neka misao vodilja, svojevrstan bunt protiv svega što mi se nametalo pod moraš. Da ne moram ja ništa shvatio sam vrlo rano. Negdje na faksu sam se tako počeo i ponašati. Tada je negdje počela i moja karijera. Godinama sam se bavio glumom,novinarstvom, kao klinac nešto malo i pjevanjem, ali uz to sam naravno trenirao i nogomet i rukomet i tenis. Ovaj potonji punih sat vremena. Manekenstvo se nikako nije uklapalo u taj cijeli krug. To nije posao za dečke. Naročito ne za dečke iz malog mjesta. Pa što će ljudi reći?

Kad se već vraćam u prošlost, kao klinac sam također bio predmetom ismijavanja u školi. Bio sam visok i mršav, naglo izrastao, i s obzirom na sve moje treninge bio sam pušiona u svim sportovima. Kada su se na tjelesnom birale ekipe ja bih bio izabran među zadnjima. U nogometu, uvijek bih igrao u obrani. Pogađate, zadnjeg. Visina mi pak nije pogodovala u košarci što je uvijek svima bilo neshvatljivo; visok si skoro 190, a ne treniraš košarku? Pjevam i pod tušem, trebam li se zato prijaviti na Doru?! Retoričko pitanje. Možda. U prilog svemu, tu je bio i moj izgled koji me na neki način također izdvajao iz mase iako meni nikad nije bilo jasno zašto. Ne smatram se ljepšim od drugih, ljepotu smatram kao nešto što pripada oku promatrača, a sam sam ljepotu doživljavao kao nešto što dolazi iznutra, a ne izvana. Uopće mi je smiješno o tome pričati, ali ja sam i radi toga svojevremeno bio ismijavan. Lijep si ko' curica, slušao sam na dnevnoj bazi, a to svakako nije nešto što bi jedan četrnaestogodišnjak htio čuti. Naročito ne kada stoji pred cijelim razredom, a u razredu je cura koja mu se sviđa. Ne, to nije nešto što bi itko htio čuti, mislio sam tada. Što će ona reći?

„Kužiš, trebaš se malo poružniti. Počni i psovati i pljuvati. Nosi poderanu robu.“ – svojevremeno mi je predlagao jedan „frend“. Kada sam jednom na tv-u pojačao neku stvar na Mtv-u, rekli su mi da to ne smijem slušati. Počni slušati alternativu, ne pop-rock. Nemoj se stalno javljati u razredu ako nešto znaš, pravi se cool. Nemoj obući ono, nemoj se družiti s onim, nemoj ovako, nemoj tako, dovelo je do toga da sam se izgubio sam u sebi sa sobom. Više nisam znao što mi se sviđa, a što ne, i sviđa li mi se to što sam mislio da mi se sviđa. Tim bitnije, smije li mi se to sviđati jer se to isto ne sviđa drugima. Potpuno izgubljen. Normalno za te godine. Da, ako to želiš. Ne, ako ti je to nametnuto. Potpuno izgubljen ali ipak prije bilo kakve odluke i dalje sam brinuo samo oko toga što će netko reći.

Nisam ja bio jedini. Štreber je bio onaj prištavi lik koji je slobodno popodne provodio u informatičkoj učionici programirajući neke čudne programe. Frik, rekao je onaj iz zadnje klupe, stavljajući noge na stol, a cijeli se razred smijući složio. Taj će i drkat cijeli život na kompu! I opet su se svi slomili od smijeha. Drolja je bila ona djevojka koja je u razred dolazila odjevena u samo njoj jasne kombinacije, a pod satom je, ako se nije zafrkavala sa dečkima, lakirala nokte. Čula sam da je pljugala svom dečku prvu večer kad su izašli – pričala je njena „frendica“ iz klupe kada ova nije bila na satu. Debela svinja bio je lik koji je uvijek crtao i skicirao razne građevine, automobile i slično. Zadnje stranice bilježnica su mu uvijek bile iscrtane. No, to gotovo nitko nije znao. Većinom je sjedio sam. Nitko nije htio biti kraj njega jer „smrdi po znoju“. Govedo! – tako su ga odmilja nazivali kada ga nije bilo u razredu, ali i kada je stajao pred istim na ploči. Tako je bilo svejedno; bio ili ne bio, ljudi su i dalje pričali.

„Imaš super tijelo! Mmmmm“ – jedan je od komentara nakon što sam nedavno objavio slliku bez majice nakon treninga. Možda imam. Iako sam po meni još uvijek mršav. Uvijek ću i biti. Uvijek i jesam bio. Ali razlika je u tome da me to više ne zabrinjava ni najmanje. Kao ni da li imam dobro tijelo ili ne. Treniram jer volim trenirati. Dobro tijelo je samo produkt osobnog razvoja. Fizičkog, svakako. Ali svejedno, psihičkog prvenstveno. Kada jednom uspiješ prestati razmišljati o tome što drugi misle o tebi, što drugi očekuju od tebe i što moraš, a što ne smiješ, počinješ rasti. Fizički, jer s godinama svi rastemo. Psihički, jer s godinama svi (na)učimo. Svi, jer tako bi trebalo biti. Mada, istina je nešto drugačija. Neki odrastu ali nikada ne nauče, pa im je i dalje štogod mislili, jedina preokupacija što će drugi misliti.

Biti svoj odnosno biti drugačiji i dalje je najteža bitka koju čovjek može voditi. Ali bitno je ne odustati. Štreber je danas vlasnik IT kompanije koja zapošljava nekoliko desetaka ljudi. Živi vani, a u Hrvatsku dolazi samo povremeno u posjet svojoj i ženinoj obitelji. Drolja je završila fakultet i magistrirala te uz dobro plaćen posao ima vremena i za hobi pa tako otvara svoj prvi dizajnerski butik. Dečka nema, nikada ga nije ni imala. Naime, više je zainteresirana za isti spol. Debela svinja završio je građevinu, a među svoje reference ubraja i brojne projekte izvan države. Dobitnik je nekoliko priznanja. Rekao bih da sada sigurno manje „smrdi“. A curica iliti mršavko...

Vikend sam proveo radno. Nekoliko snimanja, neka i do kasno u noć ali ne žalim se. Volim raditi, još bitnije, volim posao koji radim i zbog toga mi nije teško provesti i do 5 sati na putu i onda još snimati 10 sati odmah iza toga. Na sastanku sa svojim agentom dogovorio sam angažmane u inozemstvu. Dok smo sjedili za stolom, konobarica je pokazala na stol za kojim sjedimo i pitala me jesam li to ja na slici preko cijelog stola u reklami za narančasto piće. Moj se agent nasmijao, svi uvijek pitaju isto. Nakon sastanka uputio sam se na drugi sastanak, ovaj put sa klijentima vezano za skoro snimanje nove kampanje. Već lagano mrakom trčao sam ulicama jer sam bio siguran da ću zakasniti. Negdje pred trgom, netko me uhvatio za rame i razderao se: Pelić, jesi to ti? Okrenem se i vidim kolegu iz škole. Nismo se vidjeli od kraja iste. A i u istoj se nismo baš viđali. On je bio zadnja klupa, ja druga po redu. Njemu su se svi smijali, mene su ismijavali. On je bio faca, ja sam i dalje bio u drugoj klupi. Pa di si ti? Šta ima? Vidim te na plakatima, gledam te na Tv-u, emisije, reklame, intervjui, kaže mi Tomislav iz razreda da imaš kolumnu na Indexu... jebote kako si se promijenio. Mislim, kad te se sjetim onakvog u školi i sada kada te vidim... čovječe, kako si drugačiji. - Ma jok stari moj, isti sam kao i tada. Nisam se promijenio. Samo me ti nisi znao. A ruku na srce nikada me nisi ni upoznao. Drago mi je što sam te sreo.
Žurilo mi se. Dok sam odlazio, pokušavao sam se sjetiti njegovog prezimena ali uzalud. Sjećao sam se samo da je sjedio u zadnjoj klupi. I da je rijetko kad sat prošao bez njegovog komentara upućenog nekome. Ha, komentari iz zadnje klupe... već mi je onda trebalo biti jasno da oni koji drugima pričaju iza leđa s razlogom i jesu iza. I tamo ostaju.

Prethodne kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje.