Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
PRESELJENJEM u drugu zemlju, moraš biti spreman na to u kakvu državu dolaziš, počevši od jezika i kulture na dalje.
S prvim korakom koji napraviš izlaskom iz aviona, počinješ živjeti novi život, počinješ se privikavati na sve to na što si se mentalno pripremao, ako uopće jesi. Mnogi spakiraju kofere s nadom da će im "tamo negdje" biti puno bolje, a da se nisu ni potrudili informirati se o mjestu na koje odlaze pa vrlo brzo ponovo spakiraju kofere i daju petama vjetra, jer im se "tamo negdje" nije svidjelo. Bio im je to prevelik šok. I dok zapadnjacima selidba još dalje na zapad ipak lakše pada, istim tim zapadnjacima selidba na istok traži više razumijevanja i truda, a manje predrasuda. Treba biti puno otvoreniji prema novim stvarima i treba moći prihvatiti i naviknuti se na one koje ti se ne sviđaju. Prilagođavanje na Tajvan meni nije dugo trajalo, zapravo, sada kada pogledam malo unazad, imam osjećaj da mi uopće nije bilo potrebno. Osim navikavanje tijela na drugačiju prehranu i vremensku zonu, sve drugo mi je bilo djelomično poznato. Dok sam letjela u ove krajeve svijeta, upijala sam i puno više toga oko sebe nego što sam tada bila svjesna pa mi dolazak ovdje nije predstavljao izazov kakav sam mislila da bude. Naravno, svaki dan naučim nešto novo, ali to i jest ljepota života u toliko drukčijoj kulturi od one u kojoj si odrastao. Uz sve običaje, vjerovanja, kulturne razlike, priče i legende koje mi se sviđaju, postoje dvije stvari na koje se teže navikavam.
Od malih nogu mama i tata te doma uče da moraš pružiti ruku pri upoznavanju s novim ljudima, kada malo odrasteš uče te i da taj stisak mora biti čvrst. Mnogi to naravno nisu uspjeli savladati pa kada osjetiš komad hladetine u svojoj ruci, u trenutku upoznavanja s drugom osobom, automatski o njoj stvoriš određeno mišljenje. "Pruži ruku, čvrsto stisni", iz dana u dan ponavljanje istoga, kao i "Reci hvala, reci molim", postaje automatska radnja o kojoj ne razmišljaš puno... Sve dok ne dođeš ovdje, zemlju, dio svijeta u kojoj se to ne radi. Ljudi se ne rukuju pri upoznavanju, a još manje se grle ili ljube u obraz. Zbog toga postaje čudno upoznavati se i sa zapadnjacima, jer su se mnogi već navikli na to pa jednostavno ne pružaju ruku nikome. 9 od 10 puta mi se dogodi automatizam pružanja ruke i svaki od tih 9 puta osjetim mlohavu bojažljivost u svom stisku i sjetim se da sam opet pogriješila. Razlika u ovome jest ta da će oni otići korak dalje i napraviti nešto što inače nikada ne rade, samo zato jer znaju da ti to vjerojatno ne znaš, pa makar i mlohavost u stisku će značiti da se osoba trudi, dok će kod nas to isto značiti potpuno suprotno. Onaj preostali jedan put što se sjetim ne pružiti ruku, osjećam se poprilično neugodno, neodgojeno i zbunjeno. Samo mahnem i kažem "bok, ja sam ta i ta?" Ništa drugo? Svrbi me dlan, ali tako se to ovdje radi. Zašto? Vrlo jednostavno - zbog higijene. Mislila bih da će mi se na neke druge običaje biti teže naviknuti, ali sada vidim da je ovaj ipak najčudniji.
Druga stvar na koju se mogu naviknuti, ali mi se ne sviđa, jest izuvanje cipela prije ulaska u bilo koju prostoriju privatnog prostora. Doći u goste nekome u Hrvatskoj, također podrazumijeva izuvanje pred vratima, ako to domaćin zahtijeva, ali će te u tom slučaju obavezno dočekati šlapice! Ne daj Bože da baka vidi da hodaš bosa. "Dijete drago, želiš li pokupiti upalu mjehura i bubrega?!" Ovdje ti šlapice neće ponuditi svatko pa ćeš se nerijetko naći u situaciji hodati bos po kući, u kojoj su podovi ledeni i sve o čemu možeš razmišljati tada je upala mjehura i bubrega, koja ti ne gine nakon određenog vremena prakticiranja istog. Domaćinima koji ti ponude papuče zahvališ se od srca, dok ne vidiš da je njihova veličina pet brojeva manja od tvojih stopala pa na kraju shvatiš da one neće puno pomoći u očuvanju zdravlja tvog mjehura. Svaki puta kada se to dogodi, podsjetim se da moram početi nositi svoje kuda god išla! Osim u nečijoj kući, izuti se moraš i u većini učionica. To je tek nešto što nikako ne mogu probaviti! Osim što mi je hladno, podovi su i prljavi. Hodanje u čarapama ili bosi je upravo razlog održavanja podova čistima, ali većinu vremena imam osjećaj da su podovi čisti, jer smo ih mi prebrisali svojim stopalima. Ne znam koliko je to higijenski ili nije, ali je također nešto što moraš prihvatiti.
Koliko toga novog učim svakodnevno, ove dvoje se ne čini kao big deal, s obzirom da mi je sve ostalo zanimljivo! Tako smo u nedjelju zapičili na još jedan izlet van grada, prema unutrašnjosti otoka, u sela. Osim mučne vožnje na skuteru (nadam se da je i to jedan od oblika uspješnog gubljenja celulita!), dan je bio savršen! Nisam bila ni svjesna koliko mi je trebalo tako nešto, dok nismo odmakli od gradske vreve. Svjež zrak, tišina i mir, ljepota prirode, jednostavnost života, a hramovi koje smo posjetili su najljepši koje sam do sada imala prilike vidjeti. Skriveni na šumovitim brdašcima, predstavljaju svu ljepotu i raznolikost kineske i tajvanske religije. Kombinacija taoizma, budizma, hinduizma, kako u kojem, i najobičnijem laiku poput mene prikazuje bogatstvo povijesti njihovih vjerovanja. Od samog uređenja prostora, do materijala koje su upotrijebili, ukrasa i rasporeda istih unutar i izvan hramova, izgleda vrtova, načina izgovaranja molitvi... Toliko detalja o kojima bih u takvom ambijentu mogla čitati, slušati i upijati, dok ne naučim sve! Nevjerojatno opuštajuća mjesta, koja ne vrve turistima pa je i sam doživljaj potpuno drugačiji...
Dok sam se u gradu već navikla na pokoji pogled ispod obrva u svom smjeru, biti stranac na selu je drugačije. Iskačeš svojom pojavom pa dijete trči po mamu da ju dovede i pokaže na ovu čudnu tetu s drukčijom bojom kože i oblikom očiju :). Mnogi ne pričaju mandarinski, već samo isključivo tajvanski jezik. Za ručak smo stali na pečenog piceka uz cestu. Povucimo paralelu sa stajanjem na kilu dvije janjetine na putu prema Jadranu, uz razliku što ekšli sjedneš u restoran i jedeš nožem i vilicom, imaš na izbor naručiti prilog i popiti nešto. Ovdje nema niti priloga niti cuge, a pilića jedeš rukama! Osjećala sam se kao Fred Kremenko i bilo je odlično. Također mi se glavom vrtjelo kako bih prije puno puno godina, dok sam bila mala i tupava, samo frknula nosom i rekla da nisam luda da tako jedem, a sada je to doživljaj.
U zadnjem hramu koji smo posjetili nam je Jimmy, čuvar/voditelj/održavatelj (ne bih znala koje je njegovo zanimanje i točna uloga), pokazivao kaligrafiju i ponudio sa čajem u prekrasnoj sjenici pokraj hrama. Jimmy priča engleski, putuje svijetom i na svakom jeziku zemlje koju je posjetio zna reći nekoliko riječi pa smo ga naučili i nekoliko hrvatskih, ako odluči posjetiti Lijepu našu u budućnosti. Mirnoća tih mjesta je ono što me najviše preporodilo. Ovdje u gradu buka ne prestaje, na selu buka je nepoznat pojam. Putem natrag imala sam priliku naučiti JOŠ nešto. Mnoge obitelji ukrašavaju svoje domove lampionima i sličnim ukrasima. Kuća koju smo vidjeli imala je roze lampione, što znači da je umro netko tko je imao više od 80 godina! Kada osoba umre, obitelj organizira sprovod uz pomoć lokalnog hrama. Pozivnice za sprovod većinom su bijele boje, ali ako je osoba doživjela 80 ili više godina one će biti u rozoj boji. Isto tako i lampioni. Tajvanci vjeruju da se tako dug život treba slaviti, a ne žalovati pa i odjeća u tom slučaju smije biti bijela s crvenim ili rozim, upravo zato jer su to boje sreće, a ne žalosti.
Dan je završio uz more na lokalnoj ribljoj tržnici, uz odličan sashimi i najfiniji sok cijeđenih baby mandarina koji sam ikad probala! Sljedeći put je na meniju tajvanski specijalitet - omlet s kamenicama i klicama, već mi sline cure, iako mi je želudac još uvijek i više nego namiren :).
Ostatak tjedna nije vrijedan spomena nakon ovakvog dana, koji je probudio sva naša osjetila i smirio moj ludi mozak od nepotrebnih briga i razmišljanja.
Pssst! Teine avanture iz dalekog svijeta pratite i na njezinom blogu!