Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index
ZA POČETAK, čestitke Rijeci - ne na Vojku Obersnelu, na nogometu. U moru zadovoljno-nezadovoljnih članova svijeta i interneta, naišla sam na jedan komentar koji želim podijelit sa svima:
“Iako san Torcidaš, čestitan na tituli! Nadan se da ce dogodine bit prvenstvo nikad zanimljivije, i da nam se i naš Ajduk pridruži (i Osijek je dobrodoša), pa da se može onda prije svakoga derbija popit koja bira i zabavit se. Jer što više derbija, više bire i gemišta na Skalicama! Zajebi mržnju, širi ljubav i pismu!! Pozz sa debelog mora oko rta Dobre Nade!”
Kris Veglos se zove ovaj čovjek koji kuži svijet bolje od mnogih koji se kolju ovih dana… oko izbora, oko nogometa, oko života.
Meanwhile u petnaestom stoljeću, sasvim druga priča koja započinje kao prosječan vic.
Hodaju ulicom Željka, časne i svećenici. Žena čiji su core business kontracepcijske pilule i predstavnici kluba “Nećemo imat djecu” hodaju i bore se za život.
What’s next, Zoran Šprajc hoda protiv hrane? Nives Celzijus hoda protiv dekoltea? Milan Bandić protiv fontana?
Ono što mi nije jasno u cijeloj priči je kako se točno ekipa koja po trgovima gradova hoda i zabija svoje brkate njuške u TUĐE jajnike usuđuje reć da hoda za život?
Hodate li za život ili za život s klauzulama?
Jer koliko vidim, takvi borci za život često imaju klauzulu da taj život ne smije bit prožet homoseksualizmom, kako voli reć najnegledanija televizija u Republici Hrvatskoj. Čestitke, BTW, drago mi je da moja prislina pretplata ide u dobre ruke.
Svaki život je vrijedan, kažu, al nemoj bit peder, nemoj bit lezba, po mogućnosti nemoj imat Downov sindrom jer nam je onda komplicirano s Pričesti…
Nije to hod za život, to je galop u smrt zdravog razuma.
Sjećate li se možda gdje je jedna od glavnih predstavnica u ime života, obitelji i ostalih vrijednosti koje život znače bila kad su u Gunji bujice vode gutale krovove kuća, a s njima i obitelji koje su te kuće ispunjavale toplinom?
MIA, kako bi rekli u akcijskim filmovima.
Missing in action, ko onaj jedan frend koji uvijek nestane kad konobar donese račun na stol.
Tad je sve bilo u znaku obitelji do trenutka kad nije trebalo izvadit metaforički (i pravi) novčanik i opet, kako bi rekli u filmu, put your money where your mouth is.
Tad je nastao muk.
Muk koji vlada kad se priča o psihološkoj pomoći zlostavljanim ženama, muk koji vlada kad se priča o užasnim uvjetima u bolnicama u kojima se neka djeca rađaju, a neka provode djetinjstvo umirući.
Zato me smeta kad se hoda “za život.”
Jer isti ti koji hodaju za život najčešće samo hodaju, tj. naslikavaju se, a kad treba o tom istom životu brinut, nema nikog.
I jer od svih mogućih stvari za koje bi trebalo hodat, hodaju za oduzimanje prava na izbor.
Ima toliko boljih stvari za koje možete hodat. Toliko korisnijih.
Za početak, hodajte za živote koji već postoje.
Hodajte za roditelje kojima je ukinuta invalidnina za djecu s Downovim sindromom.
Hodajte za sve ŽIVE ljude koji su naručeni na pregled 2019. jer zdravstvo ne da nam je u kurcu nego nam je, ispričavam se na nedamskom izrazu, kurac u zdravstvu.
Hodajte za doktore čiji je posao da spašavaju živote, a bježe iz Hrvatske jer prvo moraju spasit svoj život.
Hodajte za Slavoniju koja se prazni brže od švedskog stola na domjenku u HNK.
Hodajte za tete u vrtiću koje klincima za užinu daju šnitu suhog kruha jer nemaju budžet za pekmez.
Hodajte za radnike koji svaki dan idu na posao i ne dobivaju plaću, a i kad se napokon skupi ta šaka jada, ubace ju u bezdan minusa na računu.
Hodajte za mame koje kupuju voće na komad jer nemaju budžet za snop banana.
Hodajte za tate koji u tramvaju moraju svom sinu reć da ne može dobit kiflu jer danas nije bilo dovoljno boca.
Hodajte za živote prezaduženih ljudi kojima je vlasnik tog istog života banka.
Hodajte za penzionere koji jedva hodaju od kontejnera do kontejnera i natječu se u novom nacionalnom sportu sakupljanja boca. Pobjednik ima za kruh i mlijeko taj dan.
Hodajte za nas koji ćemo sjetno govorit: ”Kad sam ja bio mlad, penzije su barem postojale.”
Hodajte za poduzetnike čije se firme guše u gustoj kaši nameta i izdrka koje treba namirit da bi se lakše oprostilo Ivici kad zasere.
Hodajte za ugostitelje koji dobiju pečat na vrata zbog kune viška u blagajni.
Hodajte za blagajnice koje plaću dobivaju u bonovima.
Kad već gurate svoje njuške u tuđe jajnike, hodajte po srednjim školama i naučite curice da moraju ić ginekologu na pregled da vidjet jel sve ok. Tako se spašavaju životi, ako već hodate za život.
Hodajte po razredima i učite ih o kondomima, znate ono za što Papa himself kaže da je skroz ok stvar.
Hodajte i učite ih o važnosti samopregleda - cure po sisama, dečki po jajima. Nije neprimjereno, zdravo je.
Hodajte po derutnim bolnicama u kojima se žene liječe od rakova i nasilnih brakova.
Hodajte i učite muškarce da jednom kad udare ženu prestaju bit muškarci.
Hodajte i učite ženu da se mora maknut kad netko digne ruku na nju. Jer trenutno ju učite da je vjerojatno sama kriva.
Kad smo već u ovoj lijepoj šetnji, ubacite i barem 5 koraka za žene koje nasilnici ubiju jer nisu imale kamo otić.
Hodajte protiv zlatne mladunčadi koja u audijima gazi ljude po cesti i za kaznu ide na semestar u Švicarsku.
Hodajte za klince u domovima koji su zanimljivi samo na Božić i kad treba skupljat bodove u kampanji.
Hodajte za djecu koja ne mogu bit posvojena jer je dovoljno da roditelj koji ih je ostavio nazove jednom u 6 mjeseci i pita kak je.
Hodajte za sve obitelji koje se nikad neće dogodit jer imamo takav mutav zakon.
U krajnjoj liniji, hodajte po tramvajima i dijelite sapune i deziće - možda nećete spasit živote, ali ćete ih barem uljepšat.
Hodajte do mile volje, ali prvo hodajte za živote koji su već ovdje. Prvo pomognite potrebitima koji već imaju rodni list. Hodajte za kvalitetu života, ne za kvantitetu. Tek onda možete reć da stvarno hodate za život.
Do tad, vi samo hodate.
I iživljavate se.
Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!