Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
ČIZKEJK, osobna, Internet - ovo je kratki popis stvari koje trenutno nemam. Čizkejk nemam jer sam ga pojela, osobnu nemam jer se ne mogu sjetit di je, a Internet nemam jer je to senzualni bonus koji dobiješ od mog providera kao nagradu za to što svaki mjesec plaćaš račun. Zapravo volim naš taj odnos - ja plaćam, oni me jebu - digitalna prostitucija. To je zapravo dobra ideja za slogan. Probudi digitalnu prostitutku u sebi.
Priča počinje kao i svaka intelektualno-romantična bajka jedne mlade djevojke.
Išla sam na event, što je uzbudljiv događaj u svačijem životu, jer ćeš vidjet kul ljude, popit kul piće koje nećeš platit i poljubit puno prijatelja koji te zovu "Draga." Ja imam teoriju da se ljudi na tim događanjima oslovljavaju sa "Dragi" i "Draga" zato što nitko zapravo nije siguran kak se itko zove, a ne zato što se svi jako volimo, ali dobro. I to je ok. Ponekad ćeš na eventu čak nešto i pojest, pod uvjetom da ne pripadaš klanu manekenki koje govore rečenice tipa: "Ja neću, ručala sam žvaku, jučer" ili "Ja se jednostavno bolje osjećam kad sam gladna."
Obukla sam malu crnu haljinu jer, kao što Stephen Hawking kaže: "Crna haljina je klasik s kojim ne možeš pogriješiti." Ali Stephen i ja smo se zajebali. Možeš.
Sljedeći dan me u inboxu na Fejsu dočekao link na članak: Andrea Andrassy modno podbacila. (Samo malo, idem si skuhat griz pa se vratim. Ovo nije vezano za išta, ovo je realtime činjenica. Idem si po griz jer mi se full jede. Srećom za griz ti ne treba Internet. Dođem za 20 minuta, što će tebi bit odmah u sljedećoj rečenici ali kad već pričamo, da znaš).
Imam griz, tak je lijepiiii i bijeliiiii!!! Griz je srećica. S kakaom i komadićima čokolade. Sjećam se kad mi je tata jednom radio griz. Čekala sam cijelu vječnost da bude gotov, a kad je tata napokon skinuo griz za štednjaka i stavio ga da se hladi, posolio ga je umjesto da ga je pošećerio. To je bio tužan dan.
Uglavnom, modni podbačaj. Kliknem na link jer se to radi s linkovima, a unutra se nalazi iscrpna analiza mog, citiram: Upitnog modnog odabira. Reko bi čovjek da sam umjesto hlača obukla torbu a umjesto majice CD od Višnje Pevec, a ne crnu haljinu. "Haljina nije dovoljno svečana (išli smo u kino), ovim čizmama nije mjesto na ovakvom događaju (još uvijek smo u kinu), ogrlica se može stavit ali ZNA SE kad se stavlja ogrlica, a kad ne i koja joj je funkcija." (Jean Luc Picard, može jedan facepalm i minuta šutnje za pokojni zdrav razum?)
(Stručni) zaključak: "Pogrešan odabir crne boje." (fakat to piše). Potpis: Redakcija. Bonus - olakotna okolnost: "Andrei je pomoglo to što se ni drugi nisu pretjerano svečano obukli" - JER SMO IŠLI U KINO!
Prvo sam se naljutila. Hu d fak ar ju i zašto je tvoj tekst o mojoj haljini dulji od nekih referata koje sam pisala? Al onda sam se sjetila - jbg, postoje ljudi kojima je posao komentirati kako se tko obukao. Ti ljudi ti često govore pametne stvari, tipa "nemoj nosit minicu i dekolte jer ćeš izgledat ko rumunjska prostitutka" i "da je Crocsica čovjek, bila bi Žac Markić", i glupe stvari tipa "bijela je nova crna!"
Ja nikad nisam bila tip koji "pazi" na modu. Pogotovo nisam tip koji će se sređivat doma 2 sata, izać na Špicu i onda u koncentričnim krugovima suptilno kružit oko fotografa na Cvjetnom, u nadi da će ih netko okinut za časopis. Ne mogu to. Ne mogu glumit da mi je stalo kad mi nije stalo. Ponekad mi je stalo, naravno, i tad ću izgledat dobro. Ponekad ću izgledat ko lezbijska vlasnica pilane, i oba scenarija su ok, ali drugi je malo bolji jer u njemu imam firmu. Na kraju dana se držim dva jednostavna pravila mode i života:
1. Kog boli k**ac?!
2. Tak je svejedno
Na curu koja je rekla da sam krivo odabrala crnu boju se ne ljutim, to joj je posao i tekst od velikog književnog značaja, ali uz njih koji to rade kao posao, ima i onih kojima to nije posao, a svejedno se osjećaju pozvanima govoriti drugima kak da se obuku. U tu grupu spada i jedna… starleta, djevojka koja stoji pored stola na eventu i ne jede jer je ručala žvaku. Zvat ćemo ju Draga. Ona mi je nedavno održala monolog na temu moje modne filozofije koja uključuje riječ "svejedno."
"Ali nije svejedno!" - rekla je s drhtavim uzbuđenjem u glasu, sličnom onom koje smo čuli kad je Karamarko urliknuo da imamo predsjednicuououou: "Ti sad moraš pazit kaj nosiš, i bit uvijek sređena, i ne kupovat u dućanima za obične smrtnike (yup, to je izgovorila). Bolje si kupi jednu skupu torbu pa ju nosi, bitno je da znaju da je original, a znat će jer se to uvijek zna. To ti je sad jako važno. Skoro i najvažnije. Inače će se pričat a to ti nije dobro."
Dafuq did i just read, jel da?
SVEJEDNO JE. Ne moram pazit. Neću. Neću doć na event u kombinezonu za pražnjenje septičke jame, al neću ni robovat tuđim pravilima samo zato da bih se nekom svidjela. Kaj da radim? Da glumim Rihannu i kupujem torbe od 20 tisuća kuna? Da više nejdem u Haundem zato što bi netko mogao pomislit da sam iz klana običnih smrtnika? Da ne grijem stan zato što štedim za cipele koje si ne mogu priuštit? Sve to, u zamjenu za to da bi me neka Draga vidjela na eventu i kasnije rekla nekom Dragom da me odobrava? Da citiram Sokrata: "Fak ju, lejdi!"
Prva stvar, osobe koje koriste izraze tipa "obični smrtnici" za ljude koji nisu u novinama imaju trule duše, ko dno čamca koji se nije maknuo s veza 10 godina. Druga stvar, da imam za dat 20 tisuća kuna za komad nečega, odvela bi svog dečka na Bali, a ne kupila jednu torbu zato da bi ljudima koji krivo gledaju na svijet poslala poruku: "Ja vrijedim."
Kog boli k**ac kaj Dragi i Draga misle? Ak Dragi i Draga misle da sam kul samo zato što im se sviđa moja torba, ne želim da su mi Draga i Dragi prijatelji. Kaj ak izgubim torbu? Ne želim se trudit dopast ljudima koji će po mojoj torbi odlučivat koliko vrijedim. Ja vrijedim i s torbom od 20 tisuća kuna, i s platnenom torbom na kojoj piše "Veseli Karlovački nestašluci 1994." Veselim se kad kupim 5 stvari za 300 kuna, smijem se kad vidim da platneni šešir košta 2 tisuće kuna jer je to smiješno, i uvijek ću bit takva, pa makar se udala za šeika koji mi može napravit šešir od zlata. I ne dam nikom da mi snobovski objašnjava da ću bit više kul ako imam skupi šešir.
Jebeš sve skupe stvari ovoga svijeta ako si jeftin čovjek, a samo jeftini ljudi misle da skupo odijelo čini čovjeka. Karakter čini čovjeka, odijelo je samo ukras. Ja ne planiram modnim odabirom dokazivati da imam karakter, jer imam karakter neovisno o tome što imam na sebi. Isti je u dizajnerskoj haljini, i u haljini od 100 kuna, i u pidžami.
Na kraju dana nije važno dal ti na majici piše Kenzo ili Kedžo, važno je da, kad skineš tu majicu i ostaneš bez odjeće, nisi isprazna olupina od čovjeka. Draga!
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.