Foto: Privatne fotografije
SRETAN utorak svima, osim jednoj gospođi iz Osijeka koja svaku subotu u 7.30 ujutro počne usisavat stan i stupat po podu tako da ju cijela zgrada čuje, i njenom mužu koji je agresivan kad ih se opomene. To svake subote vidim na Fejsu jedne cure, već je postalo lajtmotiv njenih vikenda.
Toliko ih je puno. Ovo je jedan od najsadržajnih tjedana u Hrvatskoj u dugo vremena. Toliko tema za status. Toliko događaja u jednom malom tjednu.
Toliko ključnih riječi.
Snijeg.
Fašnik.
Valentinovo.
Četnik.
Korizma.
Pravi hrvatski haiku.
Znam da ovo iznad ne odgovara formi haiku pjesme, ali ne odgovara ni formi doktora čovjek koji pacijenticama kaže “primi se za čmar” pa je godinama to radio bez ikakvih posljedica. Znači moj haiku je sasvim ok.
Puno svega ovaj tjedan, nadam se da se do kraja tjedna neće pojavit još neka svađa tipa Bačić-Šimleša, Adastra-Gitara i tko se ono još svađao oko nečeg jako važnog tipa trbušnjaka i sala? Nitko se ne sjeća.
Ne smije se zalomit još i neka nova svađa jer ne stane u raspored, ne ovaj tjedan.
Onaj sljedeći već da, tu bi možda bilo prostora.
Ovaj tjedan smo popunjeni, kao kino dvorana na prvom danu 50 Shades of Grey.
(Suptilni prijelaz na temu o kojoj želim pričat koji sigurno niste primijetili jer je suptilan).
Prošli tjedan sam u ovo vrijeme bila u Parizu, ili kako fashion blogeri vole reć, #Paris #LoveParis #prayforparis #parisjetaime #france #fashionista #fashionblogger #fashionblog #fashionable #fashionstyle #styles #styleblogger #styleblog #streetstyle #streetwear #streetfashion #fashioninspo #styleinspiration #trend #trendy #photooftheday #styleoftheday #stylegram #girl #model #girlsmiling #beautyfulgirl #blessed.
Isto je padao snijeg, #snow #letitsnow #winter #white #ilovesnow.
Puhao je vjetar.
Ledio obraze, ruke, oči.
Champs-Élysées je bio prazan. Ili bila prazna. Ili bile prazne ako uzmeš u obzir da su to Elizejske poljane. Uglavnom #empty.
Iphoneov toranj zatvoren.
Ali i dalje je Pariz bio bajkovit i predivan, Pariz ne može bit drugačiji, kao što je i palačinka uvijek bajkovita i predivna, kakva god bila - čak i kad je prazna.
Spomenula sam već u prošloj kolumni, išla sam u Pariz jer su me pozvali na svjetsku premijeru 50 Shades Freed.
Smiješno je to da su zvali baš mene jer sam ja poprilično jasno napisala što mislim o filmu. Za slučaj da ste to propustili, ili se samo želite podsjetit, tu je: http://www.index.hr/rouge/clanak/dnevnik-gradske-cure-kako-sam-zaradila-500-eura-gledajuci-50-shades-of-grey/951948.aspx.
Preporučila sam isti link i ljudima koji su me zvali na premijeru.
“Želim ić, ali znate li vi što sam ja o filmu pisala?”
Znaju.
Seen.
Simpatično im je to jer sam i ja na neki način fan filma.
Jesam.
Postoje stvari koje gledaš za ozbiljno i jedva čekaš da se pojave - za mene su to (stari) X-Men i još neke stvari kojih se sad ne mogu sjetit, a postoje i one koje gledaš ironično.
Tipa film The Room - MOLIM vas da ga pogledate ako niste.
To je najgori film ikad snimljen i najbolji je na svijetu. Otvara cijelu jednu novu dimenziju ironičnog fandoma i može vam promijenit život. Pogledajte ga, 30 posto vas će se nepovratno zaljubit.
50 Shades mi nije ni blizu tome, ali i dalje ga volim gledat ironično.
“Najbolja stvar kod ovog filma (osim toga što završi) je da sve tri grupe izlaze zadovoljne jer svatko dobije upravo ono što je htio. Svi pronađu nešto za sebe i to je predivno.” - to sam rekla kad sam pogledala prvi.
S frendicom, na Valentinovo.
Urlale smo od smijeha. Na izjave tipa: “Ja ne vodim ljubav, ja jebem.”
Druge godine smo išle po novi nastavak, opet na Valentinovo.
Film nas je oduševio na onaj način na koji te oduševi ona cura koja je na televiziji rekla “LJ” kao “dimLJačar.”
Film koji svakome da točno ono po što je došao - fanovima užitak, ironičnim fanovima isto.
I ove godine sam ga htjela pogledat s frendicom na Valentinovo, ali onda su mi javili malo bolji plan.
“Dođi u Pariz na svjetsku premijeru.”
Normalno da sam rekla da idem.
Ironični fan koji ima priliku ironično pogledat film u Parizu? #LoveParis #Paris #girlinparis #parisjetaime
Oui, s’il vous plait!
Ima par žena koje su mi zamjerile jer idem, a zna se da se ovom filmu uvijek idem smijat, ali pokaži mi ženu koja neće otić u Pariz u kino i povest mamu ako ima priliku.
Normalno da oću. #carpediem
Očekivala sam nešto puno drugačije.
Prva stvar, očekivala sam običnu kino premijeru koja se održava u cijelom svijetu.
Jest da je pisalo “svjetska premijera” na pozivnici, ali kod nas ekipa napiše “svjetska premijera” i kad lokalna birtija uvede coffee to go pa sam mislila da je ovo samo gledanje filma u Parizu i da će se možda eventualno pojavit neke francuske poznate ličnosti, tipa Stromae i francuska salata.
Smjestili su nas u hotel na Champs-Élysées. Zapravo u ulici 5 minuta hoda dalje ali ako baba koja iznajmljuje apartman u Iloku može reć da je 5 minuta od mora, mogu i ja reć da smo bili na Champs-Élysées.
Na recepciji me čekalo pismo, a u njemu pozivnica.
Jako fora osjećaj kad dođeš u neki veliku, svjetsku metropolu i tamo te već čeka pošta, kao da si neka važna internacionalna osoba.
Lijepa, velika soba s bračnim krevetom. Pariški balkončić. Snijeg koji tiho pada po krovovima.
Šampanjac u mini baru koji sam uslikala i vratila u mini bar jer ne dam sto maraka za šampanjac.
Znam da je pjenušac ali pjenušac zvuči loše.
Predstava počinje u 20.30h, vrata se otvaraju u 18.30h.
I važna napomena: Ljudi koji dođu nakon 20h neće biti pušteni unutra.
Hm, čudno za “najobičnije kino” ali ajde.
Salle Pleyel, gdje se premijera održava je zapravo koncertna hala i od našeg hotela je udaljena 10 minuta vožnje.
Zovem Uber u 18.45, da dođemo oko 19h.
Po nas dolazi Walid.
“Bonsoir!”
Krećemo. Walid fino miriši.
Vozimo se.
Stajemo u maloj jednosmjernoj ulici.
Gužva.
Čep.
Nema dalje.
Prvo misliš da je kratkotrajno, možda se netko samo isparkirava. Ali nije.
“Ne možemo dalje, policija je zatvorila ulicu” - kaže nam Walid.
Morat ćemo pješke.
Samo minutu, odmah iza ugla.
Pada snijeg.
Ja imam haljinu do poda i otvorene sandale.
Nije problem, meni je rijetko hladno a i čak nije ni minuta hoda.
Tražim tu policiju, ne znam zašto je zatvorila cestu.
Dolazimo pred ulaz - crveni tepih.
Security.
I policija. Tu su.
Cijela ulica je zabarikadirana.
Crveni tepih je okružen željeznom ogradom iza koje stoji hrpa žena s kišobranima.
Čekaju spremno, s mobitelima u ruci.
Uzbuđene su.
Očito će doć poznati Francuzi, mislim si ja.
Ulazimo unutra i daju nam šampanjac dobrodošlice. Evo zamisli sad da piše “pjenušac dobrodošlice”, ne valja.
Prostor izgleda kao dvorac - veliko predvorje, mramorni stupovi i raskošne stepenice.
U sredini je krug, ograđen stupovima i onim vrpcama kroz koje moraš radit slalom kad si na aerodromu.
Naslonjene na njih stoje prekrasne cure - vjerojatno blogerice i mrzimturiječ influencerice iz Francuske. Možda i iz drugih dijelova svijeta - ako su zvali mene, onda su valjda zvali i druge.
Sve su prekrasne i izgledaju kao Snapchat filter.
Ja izgledam ko Filter 160 jer mi se smočila kosa, ali nema veze. Tu sam. Mama je tu. Veseli se. Voli kad idemo u kino zajedno, voli i Pariz.
Stanemo uz vrpcu i gledamo okolo.
Očito će kroz prostrani krug okružen vrpcama prolaziti ti neki poznati. Ne znam puno poznatih Francuza, nema veze.
Nakon 15 minuta, stiže prvi.
Neke cure sa suprotne strane kruga uzbuđeno vrisnu i slikaju ga.
Stiže još jedan polu-poznati koji ne izaziva ni polu-vrisak.
Pa još jedna.
Pa neke lijepe cure s bundama i nogama do pazuha.
Neke jako skupo obučene gospođe, one koje ne pate na to da im CHANEL piše u fontu veličine 58, ali svejedno vidiš da je tvoj auto jeftiniji od njihovih cipela.
Miss Francuske 2018.
Kako znam da je kroz krug prošetala Miss Francuske 2018. ako ne znam poznate Francuze?
Jer je imala LENTU na kojoj je pisalo Miss France 2018.
Nakon još 15 minuta, u krug ulazi neka žena u plavoj haljini i dio ekipe oduševljeno plješće.
Slika se s ljudima na drugoj strani kruga.
Cure pored mene nestrpljivo čekaju da vide hoće li doć do našeg dijela.
Mobitel je spreman za selfie.
“Qui est cette femme?” - pitam ih, ali ne na francuskom jer sam ga učila u osnovnoj školi kratko i znam samo izrecitirat prvu lekciju koja se zvala “L’Hotel.”
“E.L. James” - kaže cura, “the author.”
Aha, ona je tu.
Fora neka premijera, zamisli da dođe…
I onda je krenuo vrisak. Onaj pravi. Onakav kakav čuješ kad se dvije cure koje se mrze sretnu u gradu pa se natječu koja će glasnije i piskutavije viknut DRAGAAAAAAA!
Ali ovaj put se u vrisku stvarno čuje ljubav.
Ja i dalje mislim da je neki Francuz jer nesam školovala pozivnicu dovoljno detaljno. Da jesam, vidjela bi da piše tko će sve doć. I odmah bi mi bilo jasno zašto je policija zatvorila ulicu.
Ali nisam. U ovom trenutku i dalje ne znam ništa.
Vidim da je u prostoriju ušao neki frajer s kratko ošišanom kosom. Pet milimetara kose, skroz uz glavu.
Prvo odlazi na drugu stranu kruga, vidim ga s leđa.
“Tko je to?” - pita moja mama.
Pokušavam skužit.
Vidim mu samo tamnu, kratku kosu i jako tamne podlaktice ispod podfrknutog sakoa.
“Nemam pojma, neki crnac” - kažem mami i on se taman okrene.
To nije bila tamna koža, to su tetovaže koje izdaleka izgledaju crno.
“Jebote, to je Liam Payne!” - kažem ja mami uzbuđeno jer volim One Direction iako sam odrasla osoba, ali drago mi je da ti slušaš pravu mjuzu i da si bolja osoba od mene, Karla, pozdravi mi puno Nicka Cavea.
Mama nema pojma tko je Liam Payne, ona zna samo Harrya Stylesa jer voli pjesmu Sign of the times.
Kad je završio s prvim dijelom kruga, krenuo je prema našem, a ja sam, uzbuđena i glupa u trenutku dobila inspiraciju i viknula mu: “Hey Liam, give us some Payne over here!” Kao Payne=pain, jer zašto ne bi to viknuo nedužnom čovjeku koji je samo došao na event. Jasno mi je da vas je sram za mene, i mene je. I Liama je bilo. Prošle godine u New Yorku sam Heidi Klum viknula: “Heidi, stop hiding!” - to je moj tik kad vidim nekog poznatog. Word play. Jebi ga.
Stao je pored nas da napravimo selfie. Ja sam se trudila da i on i mama i ja stanemo u kadar, ali nije išlo jer imam minimalnu ruku. Liam je vidio da se mučim, uzeo moj mobitel i uslikao nas dva puta. Kao džentlmen, jer zna da se žena u 2018. ne smije uslikat samo jednom. To su najgori ljudi, oni koje zamoliš da te uslikaju negdje i onda ti vrate mobitel i uslikali su JEDNU sliku. NE. Dvadeset.
Svejedno sam ispala ko govno ali bolje je ispast ko govno pored Liama Paynea u Parizu nego samo ispast ko govno.
Zahvalio se, ON NAMA.
Bio je tako miran i pristojan.
I drag.
Onda je krenuo drugi vrisak, toliko visok i glasan da su skoro popucale čaše šampanjca i stakla na ajfonima.
Mr. Grey je ušao u prostoriju i klitorisi su podemonili.
Izvana su se čuli vriskovi žena koje su satima čekale pod kišobranima.
Lik koji ne vodi ljubav, nego jebe.
A sad ni ne jebe, nego radi selfije sa ženama.
Nakon 10-ak minuta na drugoj strani kruga, došao je do nas.
Hvala Bogu da nemam nikakav wordplay na Mr. Grey ili na Jamie Dornan jer nam je sve bliže. Jamie Pornan. Evo. Hvala Bogu da mi nije palo na pamet tad.
Za njega sam čak i raspustila kosu - ne zato da mi isplete pletenicu nego zato da na slici barem izgledam kao govno s kosom.
Simpatičan je s tim svojim naglaskom, kad pričaš s njim imaš osjećaj da će ti na rastanku dat karamelu iz džepa i poželit ugodan dan.
I ne djeluje bahato - u Zagrebu je svaka druga cura s 2.600 ljudi na instagramu bahatija od njega. #swag #sorrynotsorry
Klizio je dvoranom kao putar - glatko i nenametljivo.
Moguće je da sam gladna.
Nakon njega se ukazala i Dakota, ili prema mojim prijašnjim opaskama, Stahota. Ili jednostavno - Anestezija.
Kreće se jako nježno, kao da nema težinu. A i nema ju baš zapravo.
Delikatna je, imaš osjećaj da gledaš pahulju koja nesigurno leti prostorijom.
Ona je jedina prvo krenula od naše strane kruga.
Lagano našminkana. Jedan od onih lookova koji većina nas nabaci za običnu srijedu. NJENE trepavice.
To jako dugo nisam vidjela na eventu - ženu koja ima SVOJE trepavice.
A ni u tramvaju baš.
Slatka je.
Nije klasično lijepa ni upečatljiva na prvu, ali ima taj neki glasić koji podsjeća na vatu i pogled zbog kojeg ju želiš ogrnut kaputom. Djeluje mirno i plaho.
Ili kako bi rekao jedan lik kojeg znam: “Takve mirne ti odma daju u dupe.” On misli da su sve mirne cure potajno užasno perverzne, a za ove isfurane kaže da su dosadne jer “ta ti samo leži.”
Ugodna je, to je opis koji odgovara Dakoti. Ugodna je kao ljetno popodne nakon kiše koja rashladi.
To što ću pola sata kasnije gledat scenu u kojoj joj Christian Grey roka vibrator po bradavicama dok je ona zavezana za zid i za to vrijeme sjedit pored svoje mame je drugi par lisica - za sad je Dakota još ugodna.
A ako ste mislili da je predstava “50 nijansi govna” u koje se pretvori moje lice na selfijima gotova - nije.
Sreli smo i Ritu Oru, što je bilo posebno teško za mene jer je Rita Whora TOLIKO jednostavno i lako i praktički te zove da joj to vikneš.
Ona baš ima superstar gard.
Zna da je pička i ugodno joj je u toj ulozi.
Dakota je ugodno ljetno popodne - Rita Ora je užareni ljetni asfalt.
Osjetiš ju čim uđe u prostoriju, kao što osjetiš penzionera koji je ušao u tramvaj nakon što je doručkovao češnjak. Ali Ritu osjetiš na dobar način.
Jedino joj se lice ne miče baš puno, hejteri će reć da je Botox (i svi ostali isto).
Pored nje sam ispala ne samo kao govno, nego govno s podbratkom.
A podbradak je tu jer mi glava natiče od neizgovorenih riječi “Rita Whora!”
To se dešava kad zadržavaš stvari u sebi i ne kažeš što želiš. Dobiješ podbradak.
Film je bio lijep-ish.
Scenarij je i dalje čista nutela na žlicu za žene koje sanjaju bogatog milijardera koji će im kupovat kuće, plest pletenice i tuć ih po cicicama, ali Christian i Anestezija su sad u braku pa je sve mirnije i manje nabrijano.
Idu na medeni mjesec i gledaš lijepe scene mora, jahti i kuća u Aspenu.
Tu i tamo se svake dvije minute spontanu krenu jebat - riječi Christiana Greya, ne moje - ali generalno je ok.
Štajaznam. Malo manje ironično sam gledala sad nego kad sam gledala prva dva nastavka.
Kad sam izašla iz kina, pogledala sam mobitel i skužila da mi ljudi čestitaju na selfiejima. Doslovno. Pun inbox. Više ljudi mi je čestitalo što sam se slikala s Christianom Greyem nego kad sam diplomirala.
Ali najzabavnija stavka na premijeri nije bio Christian Grey. Ni Dakota, ni Rita Ora.
Najzabavnija stavka je bila moja mama.
Prvo, jer ima 60 godina i ovako joj stoji haljina.
Drugo, jer je ova haljina na njoj kupljena 1975. u Nami. Ne ovoj današnjoj Nami - Nami dok još nije bila u stečaju. Platila ju je u dinarima. Na etiketi joj umjesto marke piše PREGRADA. Uz sve Chanele, YSL-ove i ostale etikete, moja mama je isfurala Pregrada haljinu iz Name.
I treće, jer sam joj dala zadatak da svojim mobitelom radi fotke kad prođe netko poznat, tako da ja svojim mogu snimati video - da imamo i jedno i drugo. I počela je fotkat čim sam rekla “Liam Payne.”
“Nemrem vjerovat da imamo sliku s Liamom Payneom!” - rekla sam nakon što smo se uslikale s njim, dok još nisam znala da će doć i Jamie Pornan.
“Kak? Pa nismo se slikale s njim.” - kaže moja mama netom nakon što smo s njim napravile selfie.
“Jesmo mama, doslovno prije minutu!” - kažem ja i čudim se da je već uspjela zaboravit.
Ali nije zaboravila. Samo nije ulovila kad sam par minuta ranije rekla: “To nije crnac, to je Liam Payne!”
Ona samo je čula crnac i Liam Payne, spojila to dvoje i cijelo vrijeme slikala crnca koji je stajao blizu Liama. A stajao je blizu Liama jer mu je OSOBNI ZAŠTITAR. Moja mama s premijere između ostalog ima 50-ak slika Liamovog zaštitara i par slika Liama koji je nekoliko puta slučajno uletio u kadar.
“Ja cijelo vrijeme slikam tog crnca, rekla si crnac!”
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!