Foto: Promo
MAESTRA je najkontroverzniji roman godine. Dok smo je čitali, istovremeno smo se zgražali, smijali i sjedili na rubu stolca od napetosti. Kako bismo saznali što se događa u umu autorice koja ju je napisala, kontaktirali smo Lisu Hilton – lijepu, profinjenu i vrhunski obrazovanu ženu – te je zamolili da nam odgovori na nekoliko pitanja. Njezini odgovori su nas zabavili, ali i pomalo uplašili. Intervju pročitajte u nastavku.
Lisa Hitlon i Judith Rashleigh, junakinja knjige, imaju puno dodirnih točaka: obje su iz Liverpoola, obje imaju diplomu s prestižnog faksa, obje govore puno jezika i vole „lijepe“ stvari (posebice slike i odjevne predmete). Gdje završava Lisa, a gdje počinje Judith?
Iskreno nadam se da ja nisam sociopatkinja! Dosta sam starija od Judith, i život koji sam joj podarila vrlo rijetko ima dodirnih točaka s mojom realnošću. Možda ja nisam takav idealist kao što je ona i nisam prepuna bijesa. Judith zapravo nije moj alter ego, iako ne bih imala ništa protiv da je imam za prijateljicu.
Za Judith nasilan seks i nasilje općenito sasvim su normalna stvar. Gotovo kao pranje zuba ujutro ili ispijanje čaše šampanjca navečer. Kako se osjeća Lisa dok piše, dok se uživi u svoju junakinju, dok smišlja njezin idući potez? Postaje li nasilje normalna pa čak i privlačna stvar? Je li lako utapati se u Judith i je li teško izaći iz nje?
Sada, kad sam upravo završila drugi roman u seriji, Domina, mogu reći da jako dobro poznajem svoju junakinju. U biti, ne razmišljam previše dok pišem, osim samih riječi. Glas je ono najvažnije, pa samo pokušavam to napraviti kako treba. Postoji jedan dio u novoj knjizi koji mi je stvarno teško pao – toliko da jedva sam mogla raditi njegovu korekturu. Ali ne mogu odati o kojem dijelu je riječ!
Kad biste morali nekoga ubiti, na koji biste način to izveli?
Uuuu. Jako se bojim igala, inače injekcijom zraka sa špricom, valjda. I nevjerojatno je što se sve može napraviti s peglom za kosu i malo mašte.
Judith jako dobro zna što njoj seks predstavlja. Mislite li da društvo osuđuje tu njezinu osobinu i da zapravo većina žena razmišlja ili bi trebala razmišljati kao Judith po tom pitanju?
S obzirom na to da navodno živimo u seksualno oslobođenom razdoblju, u kojem aplikacije poput Tindera pružaju ženama kontrolu nad vlastitom seksualnošću, još uvijek smatram paradoksalnim da se žene i dalje osuđuju zbog njihovih seksualnih želja i ponašanja. Licemjerje i dvostruki standardi još su uvijek prisutni i snažni. Najveći gušt koji mi donosi pisanje o Judith jest da je ona potpuno ravnodušna prema tuđem mišljenju.
Kad biste mogli živjeti život Judith Rashleigh na jedan dan, što biste radili?
Pa, ona ide na jako zanimljiva druženja… I pomalo sam ljubomorna na njezinu garderobu. Mislim da bih vjerojatno provela neko vrijeme oko njezine kolekcije umjetnina, da budem iskrena.
Jeste li s Maestrom željeli uputiti neku poruku mladim ženama? Jeste li svoju junakinju zamislili kao uzor ili antitezu moderne žene?
Svrha romana nije ni na koji način polemiziranje – htjela sam zabaviti, tjerati čitatelje u smijeh s uzbudljivom pričom. Stvar o Judith jest da je na mnogo načina užasan lik, ali je čitatelj na kraju ipak na njezinoj strani. Ako postoji ljutnja u knjizi, nije stvar o seksu, nego se odnosi na hipokriziju. Smatram da će možda mlade žene prepoznati da im je, kao generaciji, prodana ideja da su, ako slučajno ne uspiju u životu, same krive za to, dok su zapravo prijetnje sigurnosti nakupljane protiv njih kao nikad prije.
Judith je putovala i živjela na prekrasnim mjestima po Europi. Mislite li da bi voljela neko vrijeme provesti u Hrvatskoj?
Obožavam Hrvatsku! Posjetila sam Dubrovnik i Split i obožavam ih. Išla sam na prekrasno krstarenje do otoka. Doživjela sam je kao dinamičnu zemlju, tako da da, mislim da bi bila idealna za Judith.
Po svemu sudeći film će, kao i knjiga, biti velika senzacija. Je li vas strah da bi ekranizacija mogla pokvariti osobni doživljaj priče i likova?
Imam sreće što imamo fantastičnu producenticu (Amy Pascal) i scenaristicu (Erin Cressida Wilson), kojima se divim i vjerujem neizmjerno. Mogućnost vidjeti ekranizaciju vlastita djela jest samo po sebi izvanredna stvar. Zato, smatram da bi bilo arogantno i nezahvalno cjepidlačiti oko detalja. Na neki način, smatram da je moje mišljenje o knjizi najmanje važno – bitno je ono što čitatelji misle.