Foto: Index
"KURVE po prljavim ulicama kvarta koji ne spava, a cijelo vrijeme osjeća se vonj trave i mokraće." napisao je internet-recenzent o okružju nakon posjete "hotelu" u centru grada u kojem smo odsjeli. I ništa nije lagao.
Podsjetio bih vas kako smo imali i svoj dodatak ovome, prvo što smo vidjeli u našoj ulici, pretres je i privođenje tri mlada razbojnika, koje su policajci pregledavali naslonjene na zid našeg hotela.
Rio de Janeiro ne bih nazvao najljepšim gradom u kojem sam bio, ali svakako hoću najčudesnijim ili najfascinantnijim. Previše je tu gadosti, nepravde, siromaštva i smrada da bih mu se tepalo u pogledu ljepote, ali da obara s nogu sa svim svojstvima obje strane svoje šizofrene osobnosti, to je svakako činjenica.
S druge, ili prve strane, tu su takve divote kao što su Glava Šećera, Corcovado, ogromni botanički vrt i nacionalni park iznad grada, Maracana, Niemayerova katedrala, već spomenute prirodne dvonožne ljepote i prije i poslije svega, dvije njegove krune, plaže Copacabana i Ipanema.
Rođen sam i odrastao u gradu masovnog turizma, nepodnošljive ljetne gužve, prepunih plaža na kojima strše hoteli i kućerine, zbog čega sve nabrojano ne podnosim, a ljetne dane provodim jedino na zabačenim divljim plažama, gdje u par stotina metara uživa jedva nekoliko ljudi, a kupam se i plivam jedino kad je bonaca.
I da mi je netko rekao kako ću toliko uživati na Copacabani, koja je sve što ne podnosim u plažnom i morskom điru (dodajmo kako je nasred nje i idiotski bučna, prenapadna i megalomanski ogromna FIFA-ina Fan zona s hrpom urlajućih partijanera), nema šanse da bih mu vjerovao.
Ali, kada sam zakoračio na njen pijesak, pa u osvježavajuće, oceanski plavo more, niz hotela i luksuznih kuća iznad nje, tisuće tijela na plaži i plićaku, te muzika koja je dopirala iz spomenute zone, sklopili su se u savršenu sliku, u koju sam pokušavao netremice buljiti 50-ak metara udaljen od obale, ali su me u tome itekako ometali, ali puno više oduševljavali valovi.
Visoki jedva metar, ali za razliku od naših jadranskih, oceanski siloviti, nosili su nas, vrtili i bacali i u tome smo uživali kao što nismo od vremena kada smo bili mala djeca. Zadnjih 25 godina valovi su nam gnjavaža i nešto što odgovara od ulaska u more, ali u Riju su jedan od najvećih užitaka. I to je magija ovog grada.
Ili nevjerojatan pogled sa Šećerne Glave, odakle Rio ponosno pokazuje sve svoje brojne adute, ali ne može sakriti ni ogromna naselja u kojima ljudi žive u bijedi i ispred kojih sretniji i spretniji Brazilci bježe u sumrak sa spomenute Copacabane, jer s dolaskom noći, kažu oni, pijeskom na rajskoj plaži zavladaju zombiji iz favela.
Njihove nastambe vidite samo kao točkice, a pogled skrećete prema avionima što izranjaju iza nebodera i brda dok se spuštaju na mali aerodrom Santos Dumont, u stvari usku pistu na komadu zemlje nasred mora. Dodamo li da se ovoj kombinaciji prirodnih ljepota i ljudske vještine, s vrha iznad Rija divite dok jedete gore kupljenu savršenu voćnu salatu od svih zamislivih egzotičnih plodova, jasno je koliko u Riju sva čula uživaju.
Jednostavno, u Riju svatko tko ga se dočepa može biti kralj, jer čisto sumnjam da bilo kakvo prijestolje ili raj nudi bolji osjećaj od salta u vrtlogu valova Copacabane ili sokova manga i maracuje u ustima dok gledate jedan od najljepših pogleda na svijetu, na grad gdje su u skladnom suživotu u istoj uličici, restoran s najboljim ocjenama na trip advisoru i raskopana kanalizacija ili najbolja capirinha i najodrpanijih beskućnik.
Kakve sve ovo veze ima s nogometom i Svjetskim prvenstvom? Pa takve da ovdje ni ja, ali ni itko drugi od mojih supatnika možda i nikad u životu ne bi došao da nije bilo SP-a.
Bez obzira kako ono završilo, ili točnije, baš me briga kako će završiti, jer meni su putovanje u Brazil, ogromni troškovi, jednako veliki stres i neispavanost zbog posla i skori povratak u "hrvatsku realnost", bili vrijedni početka upoznavanja ovog jedinstvenog grada.