Četiri godine bez legende: Ivić je bio nogometni genijalac, do svoje smrti je učio nogomet

Sudbina je htjela da šjor Ivan ode baš na stoti rođendan kluba, istog onoga kojega je svojim prepoznatljivim rukopisom debelo podcrtao u zlatne knjige europskog nogometa sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

 

Mali Napoleon, kako mu je bio nadimak, najtrofejniji je hrvatski i jedan je od najtrofejnijih svjetskih trenera. Ivić je bio čovjek za kojega se može reći da je bio i vizionar. Njegov nogomet bio je ispred svoga vremena, bio je fantastičan taktičar, vrsni natjecatelj i lovac na rezultat bez premca, ali i briljantan pedagog te učitelj mladih nogometaša pod čijim  je stručnim ravnanjem odrasla cijela jedna generacija  nogometnih velikana.

 

Nakon sivih šezdesetih, kad je Hajduk u nekoliko navrata bio i na rubu ispadanja, došle su zlatne sedamdesete. Na temeljima Slavka Luštice i velikog Branka Zebeca, pod Ivićem je Hajduk izrastao u apsolutnog gospodara jugoslavenskog nogometa.

 

Ivićev Hajduk je u mnogočemu podsjećao na Maljkovićevu Jugoplastiku. Klinci, gotovo svi odrasli u susjedstvu Stare plinare činili su jezgru momčadi, a sa strane su dovedeni isključivo igrači, također još u formativnim godinama poput Meškovića iz Tuzle, Đorđevića iz Bora ili Oblaka iz Ljubljane, koji su bili oni presudni kotačići za savršeni stroj, koje perfekcionist Ivić nije mogao pronaći u dalmatinskom bazenu. Bio je to recept za fantastične rezultate.

 

Međutim, za razliku od Maljkovića, koji se baš poput Ivića učio na svojim igračima, a pritom je i stvorio jedinu pravu europsku košarkašku dinastiju i službeno najbolju europsku momčad Starog kontinenta, šjor Ivanu je za taj jedan europski iskorak uvijek nešto nedostajalo.

 

Gotovo je uvijek samo jedan jedini gol Hajduk izbacivao iz Europe i za razliku od Jugoplastikinih mitskih pobjeda, Hajduk je s Ivićem nizao mitske poraze. St Etienne, PSV, HSV, samo su neki u nizu tragičnih europskih Hajdukovih epopeja koje će Hajduk pratiti i u narednim godinama i desetljećima.

 

Ipak, što reći o čovjeku, kojeg je jedan Rinus Michels, otac opjevanog nizozemskog ''totalnog nogometa''  na neviđeno preporučio za svoga nasljednika u Ajaxu, tada, uz Bayern, najmoćnijem klubu Europe?

 

Naime, prije nego li je otišao u Barcelonu 1976., Michels je skautirao PSV koji je na trofeju Marjan igrao protiv Hajduka. Kad je vidio kako igra Hajduk na Ivićev pogon, nakon povratka rekao je predsjedniku Ajaxa Jaapu van Praagu: 

 

"Našao sam ti trenera". Ovaj ga je upitao: "A kako se zove?" Michels mu je odgovorio: "Zaista ne znam, ali trenira splitski Hajduk".

 

Te je godine, neposredno uoči Ivićevog dolaska u Amsterdam, uprava rasprodala gotovo cijelu momčad, a od slavne Cruyffove generacije ostali su samo Krol, Suurbier i Hulshoff. Mnogi su im predviđali čak i borbu za opstanak, no Ivić je na iznenađenje mnogih uzeo naslov.

 

Nakon Ajaxa Ivić se vraća u Hajduk, a onda slijedi Anderlecht, Galatasaray, zagrebački Dinamo, Avellino, Panathinaikos, Porto, Paris St. Germain, Atletico Madrid, Olympique Marseille, Benfica, pa opet Porto. 

Zatim je bio i direktor reprezentacije Hrvatske, vodio je i kao trener jednu utakmicu, i to onu slavnu u Palermu protiv Italije. Nakon toga se vratio klupskom nogometu i trenirao je Monaco i Fenerbahče.

 

Bio je i izbornik Ujedinjenih Arapskih Emirata, s kojima je bio drugi u Aziji, pa je u međuvremenu probao opet u Hajduku, ali se otisnuo dalje. Standard iz Liegea, opet Olympique Marseille, pa Al Ittihad iz Jeddaha u Saudijskoj Arabiji i povratak u Liege, gdje je vodio omladinsku školu Standarda.

 

Bio je prvak s Hajdukom, prvak s Ajaxom, prvak s Anderlechtom, prvak s Paom, prvak s Marseilleom, prvak s Portom, osvojio je europski Superkup i Interkontinentalni kup s Portom…

 

To su samo neki od trofeja velikog Tomislava Ivića o kojem će samo za Index nešto reći ljudi koji su s njime godinama blisko surađivali i bili su dio njegove veličanstvene ostavštine.

 

 

''Ivan je bio izvanredan trener, a još bolji čovjek i prijatelj kakvog se samo moglo poželjeti. Po mom mišljenju prerano je završio trenersku karijeru. Premda je bio vremešan, mislim da je još itekako puno mogao dati nogometu. Njegovo znanje je bilo neprocjenjivo, njegovo iskustvo je bilo dragocjeno i žao mi je što neki to nisu prepoznali. Puno puta smo pričali, bili smo odlični prijatelji i znam da je bio tužan i razočaran što nije našao na razumijevanje u sredini koju je proslavio. Zbog toga mislim da je taj sami kraj njegove karijere na neki način tužan. Ivan to nije zaslužio.

 

Od samih njegovih početaka nekako smo skupa jedan uz drugoga učili. Oboje smo djeca Splita, a onda ga je iz Splita Tito Kirigin doveo u Hajduk najprije da trenira juniore, a nakon odlaska Zebeca dao mu je u ruke i prvu momčad. Tada sam ja radio u škveru, kao inženjer sam imao odličan posao, no nakon njegovog poziva da mu pomognem nisam puno dvojio. I nisam pogriješio. Imao sam sreću da učim uz njega vodeći možda i najbolju generaciju Hajduka u njegovoj povijesti.

 

U Jugoslaviji smo osvojili sve. I to više puta, no u Europi nije bilo sreće. Iz današnje perspektive, kad je uspjeh proći jedno, dva pretkola, ondašnja europska četvrtfinala i polufinala čine se kao bajka, no to je zaista bilo tako. Nije bilo velike europske momčadi koja se nije tresla kad bi imala doći u Split. Međutim, uvijek je nešto nedostajalo. Taj jedan sitni detalj.

 

Momčad je bila fenomenalna, no nismo imali iskustva. Nismo znali kako igrati na najvišem nivou u Europi na rezultat. Mi smo se igrali, zabavljali, a PSV, St Etienne su prolazili. Taktički smo igrali izvanredno, tehnički smo bili možda i najbolji u Europi, no nikad nismo proučavali protivnika, nismo ga skautirali. Osnovna postavka u nogometu je znati iskoristiti protivnikove slabosti, proučiti ga do najsitnijeg detalja i to poslije implementirati u rezultat. Mi to tada nismo znali. Evo vam primjer sa St Etiennom. U Splitu smo ih razbili. Mogli smo dati još koji gol. Međutim, tamo se nismo snašli, a oni su, to vam garantiram, bili na dopingu, bili su drogirani. 

 

Ipak, to ne mijenja ništa na činjenici da je Ivić imao karijeru, na kojoj bi mu pozavidjeli mnogi, danas masno plaćeni treneri. Po pogledajte klubove koje je vodio. Sve samo velikani i sve sami naslovi. Reći ću vam da je Ivan bio jedan od prvih trenera koji je imao svog menadžera. Nije to bilo tada kao sa Fergusonom, koji je 20 godina bio na klupi Manchestera. Ivić bi negdje došao, potpisao ugovor na godinu, dvije, pokupio sve naslove i nastavio dalje.

 

Međutim, također moram reći da ga u Splitu mnogi nisu nikad prihvatili na način koji je bio primjeran. Morate znati da smo i on i ja došli iz RNK Split, a mnogi navijači Hajduka to nam nikad nisu mogli oprostiti. Također, Ivan je bio žestok, agresivan trener. Nekad i svadljiv i to mnogima isto tako nije bilo po volji. Ipak, kad podvučem crtu i ako bi morao u jednoj rečenici opisati Ivana, rekao bih da je bio agresivni praktičar i vrhunski taktičar, koji je iznad svega lovio rezultat.''

 

 

''A što da kažem o čovjeku, koji me nogometno odgojio, s kojim sam proveo cijelo jedno desetljeće. Kakvu smo mi generaciju imali, da sad kad malo gledam, vrtim, razmišljam, mislim da smo morali puno više napraviti, posebice u Europi. Ivić je od nas stvorio fantastičnu momčad, no zbog neiskustva smo u Europi padali, taman kad smo bili uvjereni da je neki europski naslov u našim rukama. Međutim, kad pričam o neiskustvu, pri tome moram biti iskren i reći da je i Ivić jednako tako s nama učio. Mnogo puta smo mi u svlačionici imali ozbiljne razgovore oko taktike. Nije nam bilo jasno zašto igramo ovako, kad smo mogli onako.

 

Vjerujem, da smo imali istu momčad samo koju godinu kasnije, priča bi bila sasvim drugačija. Ne bi nam se događali razni St Etiennovi, PSV-i i Hamburzi. S druge strane i suci s imali svoju ulogu. Protiv HSV, u prvoj utakmici čisti faul na Pudaru nije sviran, a protiv PSV-a još čišći penal na meni. No, nema veze, tako je kako je, to je sve sport. 

 

Postojala vam je tada u Splitu podjela na ''ivićevce'', one koji su cijenili tu pragmatičnu nizozemsku školu ''totalnog nogometa'' i ''antivićevce'', one koji usprkos naslovima i trofejima ''grintali'' da Hajduk ne igra dovoljno lepršavo i atraktivno. To vam je Split, ludi grad. Da smo bili i prvaci Europe, opet nešto ne bi valjalo.

 

Ivić je bio nogometni genijalac. Čovjek je do svoje smrti učio nogomet i radio na sebi. Hej, pa on je u našu igru uveo neke šablone koje je naučio iz rukometa i košarke. U svakom trenutku smo znali, da ako nešto ne pođe onako kako smo zamislili, da će izvući neku novu taktičku zamisao i potpuno promijeniti tijek utakmice. Takvu širinu, takvo znanje, to danas nema nitko.

 

Nikad neću zaboraviti kad smo 1976. razbili Partizan u Beogradu 6:1. Na hodniku je namjerno s nama na glas pričao da i Partizanovci čuju, da bi nam pred sam početak utakmice rekao:

 

''Momci, zaboravite sve što ste čuli, ovako ćemo igrati.''

 

I onda nas sve porazbacao po igralištu. Kako su igrači Partizana mogli znati što ja igram, kad ni sam to nisam znao. Mislim da sam bio na beku, da je Peruzović bio u napadu, Žungul na halfu. I dok su nas oni tražili po terenu, dok su shvatili što se događa, mi smo imali 4:0. Tako nešto je mogao smisliti samo genijalac. Bila mi je čast što sam mogao učiti od najvećeg.'

 

 

''Barba Ivan je za mene naš najveći trener kojeg smo ikad imali. Ne znam što bih rekao, a što već nije o njemu rečeno. I kao trener i kao čovjek bio je jedinstven. O njemu iz srca sve najbolje.''

 

 

''Ne mogu vjerovati da je već četiri godine prošlo otkako je otišao moj veliki prijatelj. Njegova smrt bila je strašan udarac za sport, ne samo hrvatski, nego i za svjetski, jer je Tomislav dubok trag ostavio po cijeloj kugli zemaljskoj – od Hajduka i Ajaxa, do Turske i Arabije.
 

Gledajući znanje i reference, bez konkurencije, najveći trener kojeg je Hrvatska ikad imala. Ljudi moji, pa oni amsterdamski Židovi su ga na koljenima molili da ostane nakon što im je donio naslov, ali on je otišao. Osobno mi je pričao predsjednik Ajaxa koliko ga je želio zadržati, ali želja za Hajdukom je bila jača. Bila mi je čast što sam mu bio suradnik, a najviše prijatelj.''

 

 

Ivićevi trofeji:

Naslovi prvaka:

Jugoslavija:

1974. HNK Hajduk Split
1975. HNK Hajduk Split
1979. HNK Hajduk Split

Nizozemska, Eredivisie:

1977. AFC Ajax

Belgija, Jupiler liga:

1981. R.S.C. Anderlecht

Portugal, SuperLiga:

1988. FC Porto

Francuska, Ligue 1:

1992. Olympique de Marseille

 

 

1986. Panathinaikos

 
Osvojeni kupovi

Jugoslavija, Kup Maršala Tita:

1972. HNK Hajduk Split
1973. HNK Hajduk Split
1974. HNK Hajduk Split
1976. HNK Hajduk Split

UEFA Superkup:

1987. FC Porto

Interkontinentalni kup:

1987. FC Porto

Portugal, Taça de Portugal:

1988. FC Porto

Španjolska, Copa del Rey:

1991. Atlético de Madrid

 

 

1986. Panathinaikos