Da Tuđman nije preselio na Mirogoj, a HDZ u oporbu, ne bi obilježavali ovaj dan
Ispod zapadne tribine Maksimira, rezultat glasanja čekalo je nekoliko tisuća BBB-a, koji su objavu klupske legende Velimira Zajeca o formalnom povratku imena dočekali burnim slavljem i bakljadom. Da bi idila bila potpuna, klub je prvu utakmicu s vraćenim imenom igrao u mirno integriranom Vukovaru, koji je tom prilikom pohodila vojska Dinamovih navijača. Međutim, u ovoj priči je malo što idealno.
Bajka kako je to bila pobjeda nogometnog puka nad politikom, ne može biti dalja od istine: Upravo suprotno - da mjesec i pol ranije na vlast nije došla Račanova koalicija, a Croatijin kum i počasni predsjednik, s Pantovčaka preselio na Mirogoj, još dugo bi se na ulazu na tribine Maksimira plijenili šalovi i jastučići s "malim tiskanim slovom 'd' bijele boje sa zlatnim obrubom, koje se na grbu okruglog oblika, podijeljenom kosom crtom na dvije jednake polovice, nalazi na desnoj strani, na plavoj podlozi, dok je na lijevoj strani hrvatski povijesni grb."
Znate li tko nam je "vratio" Dinamo? Isti oni koji su ga oduzeli
Bez obzira koliko puta Tuđmanovi klimavci promijenili ime, uvijek smo ga zvali samo Dinamo. Nije nam stoga bilo potrebno odvratno ulagivanje Zlatka Canjuge, namjesnika nešto ranije umrlog vladara, koji je u želji da sam ne postane politički mrtvac, "otkrio" da mu je Vrhovnik na samrtničkoj postelji šapnuo "Vrati djeci Dinamo". Uostalom, znate li tko su skupštinari koji su nam "vratili" Dinamo: Uz spomenutog Tuđmanovog komesara, tu su još bili i njegov ministar policije Jarnjak, zatim najveći poglavarov poklonik Ćiro Blažević, službeni prilagođivač klupske povijesti Fredi Kramer, a ključno mjesto u Izvršnom odboru držala je izvjesna Jadranka Kosor.
BBB su se jedini borili za Dinamo
Upravo su "djeca", koja su do kraja 90-ih, zbog tvrdoglavog prkošenja i otvorenog sukobljavanja s Tuđmanom, bili pod nadzorom tajnih službi i pendrecima svih rodova policije, kao i pod medijskim udarom i bojkotom svih državnih medija, bili jedina fronta protiv realizacije koncepta državnog kluba - zagrebačke verzije Steaue i Crvene Zvezde. Naravno, ni oni nisu bez grijeha: U osvit demokracije nosili su transparente podrške HDZ-u, a Tuđmanu skandirali češće nego Bobanu i Šukeru.
Ima jedan čovjek čudan, ali i jedan još čudniji: Dinamo posljednjih 20 godina nije Dinamo, nego talac diktatora i nakupaca igrača
Nažalost, ma kako se Dinamo zvao, klub je od hrvatske samostalnosti, pa sve do danas, suprotnost svega onog što je bio u Jugoslaviji - politički i režimski miljenik koji trofeje osvaja uz pomoć sudaca, iz čega je "evoluirao" u trgovačko društvo s neograničenom neodgovornošću dinastije Mamić prema navijačima.
Upravo promjenom/povratkom imena Dinamo, koje se danas prisjećamo, dešava se ta pretvorba: Iz kluba je otišla HDZ-ovska dvorska kamarila, ali je u njemu ključnu ulogu preuzeo Zdravko Mamić. Navijači se zato trebaju zapitati: Trebaju li slaviti dana kada im je Canjuga bacio kost kako bi ostao na vlasti i trenutak koji označava početak Mamićeve ere?