Foto: Goran Mehkek / Cropix
DINAMO je u prošloj godini suvereno osvojio hrvatsku duplu krunu, drugu godinu zaredom igrao u Ligi prvaka, što mu nije uspjelo još otkad je bio Tuđmanova državotvorna Croatia.
Lokomotiva kao Dinamovo samoposluživanje u istoj ligi i na istom stadionu
Zahvaljujući jednom od brojnih sukoba interesa u kojima se koprca ovaj klub, točnije igranju Lokomotive, koja je Dinamova filijala, u istoj ligi sa "starijim bratom", Modri imaju jedinstvenu četverostruku blagodat: Ne samo što im se igrači kale na istom stadionu gdje igra Matica, nego mišiće i vještine za prelazak/povratak u Dinamo stječu igrajući u ligi koja je, kakva god bila, najjača u državi.
Osim neposredne blizine štićenika i prekobrojnih posuđenika, koji k tome ne moraju paziti da ih netko ne osakati u zonskom natjecanju, Dinamo iz svoje Lokomotive povlači igrače kada i kako mu se prohtije (Brozović, Puljić, Mitrović), ili ih tamo plasira (Kramarić, Ademi, Peko, Škvorc) da skupljaju minute i iskustvo za povratak. Ponovimo još jednom, s tom svojom filijalom Dinamo igra službene, natjecateljske prvenstvene utakmice u istoj Ligi!
Na igračkom planu dakle radi se o savršenom sljubljivanja talenata iz domaćeg uzgoja, s onim najboljim što domovinska i iseljena Hrvatska (Šimunić, Kovačić, Vida, Pamić), kao i susjedstvo (Halilović) mogu ponuditi.
Na terenu najbolje od Bosne do Australije, a na klupi se vrte uvijek isti
Što se tiče trenerske vrteške u Maksimiru, mnogi spočitavaju Zdravku Mamiću kako je jedan od brojnih primjera da je od kluba napravio privatnu prćiju, to što je od početka vlasti u Dinamu, promijenio dvadesetak trenera, ali to nije istina.
Promijenio je njih barem duplo manje, jer podsjećamo, Vlak je bio trener dva puta, kao i Ivanković, također i Ilija Lončarević, a Kruno Jurčić prije mjesec dana ih je sve premašio nakon smjene Ante Čačića: U samo četiri godine, postao je po čak treći put trener Dinama!
Ovo se doista može nazvati i neozbiljnim, ali zašto ne i dokazom politike kontinuiteta; jer tek što Dinamo istrgnu iz ruku nekog trenerskog recidivista, on se opet vrati onom tko je tu bio godinu i pol ranije i ponovo će za dvije.
Otprilike "ovako" bi Dinamov PR prikazao klupska postignuća u 2012., obilježenoj "sudjelovanjem" u Ligi prvaka u skupini s PSG-om, Portom i Dynamom Kyiv, zatim smjenom Čačića, koji je prijetio srušiti Jurčićeve negativne rekorde u tom natjecanju godinu dana ranije, da bi onda od još neviđenije blamaže od te, spašavao taj isti Jurčić!
Čačić smijenjen Jurčićem, kako Dinamo nebi nadmašio crni rekord s Jurčićem!
"Potpisujem da će Ante Čačić biti Dinamov trener i na proljeće bez obzira na rezultate u Ligi prvaka. Ranije može otići jedino ako se potuče s tri igrača ili ako ošamari novinara" obećao je Mamić u Parizu. Ali, Čačić je osim poraza kod PSG-a i Porta, koji su unaprijed bili ukalkulirani, potonuo nedopustivim prvenstvenim kiksevima kod Splita i Zagreba, kao i senzacionalnim ispadanjem iz Kupa domaćim porazom od Zadra.
Porazom od Porta 18. rujna, koji mu je bio prvi otkad je u prosincu 2011. smijenio Jurčića, Čačić je ostao na samo jednu utakmicu od Ivankovićevog rekorda - 34 utakmice bez poraza. Zaustavio se na impresivne 33, ali iako u Dinamu za poraz nije znao devet mjeseci, od spomenutog datuma do smjene, dakle posljednjih 70 dana, Dinamov bivši trener nanizao ih je čak devet.
Ostavimo po strani Jurčića i Čačića, oni su uostalom u ovoj priči nebitni (kao i kulisa zvana HNL, koju će Dinamo na proljeće osvojiti po osmi uzastopni put), kao i neposredni proizvođači na terenu, jer glavni Dinamov igrač ove, kao i posljednjih desetak godina je dakako Zdravko Mamić.
Dinamo u Europi nisu pokopala loša ispucavanja Ivana Kelave, nego posljedice klupske politike i strategije. Mamić je godinama trubio o Svetom gralu zvanom Liga prvaka, a kada ga je konačno dohvatio, pokazao je da ne zna što bi s njim, pa ga je tutnuo u ruke Jurčiću, pa Čačiću, zatim opet Jurčiću, pisali smo nakon trenerske smjene u studenom.
Mamić: Vladar kluba pune kase i praznih tribina
Njegova "vizija" Dinama kao trgovačkog društva klub je 2012. dovela tu gdje je: Europsko ruglo i Hrvatska priča o "uspjehu", koja nikog ne interesira, pa Dinamo mora organizirati doista sramotne akcije kupovanja navijača za utakmice Lige prvaka, jer "izbirljivu zagrebačku publiku" ne zanima da njen klub, oslabljen prodajama ključnih igrača i bez pravih pojačanja, opet služi za popravljanje gol-razlike "suparnicima" i ne žele opet gledati Dinamo koji u tom natjecanju ne igra, nego se s njim, u pravilu predvođenim trenerom nedoraslim tom rangu, protivnici poigravaju.
Zdravko Mamić suvereno vlada Dinamom, hrvatskim nogometom, postavlja izbornika i predsjednika HNS-a, zahvaljujući čemu iz Dinama prodaje igrače na odredišta i za cifre o kojima drugi hrvatski klubovi ne mogu ni sanjati.
Ali, za razliku od 2011., kada je uspio napuniti stadion barem protiv Reala, u godini koja je upravo prošla, njegov Dinamo izazivao je sažaljenje dok je poput svjetske titule slavio osvajanje prvog boda nakon 11 poraza u LP, na stadionu koji je bio pust ne samo zbog mećave, nego zato što je ovaj klub u 2012. izgubio navijače, dakle dušu.