Dinamovci koji razmišljaju svojom glavom ne slave pad Arsenala jer ovo nije Dinamo

 

NIJE TEŠKO zauzeti distancu razmišljajući, analizirajući i pišući o velikoj pobjedi kluba obitelji Mamić nad Arsenalom, bez obzira koliko puno propatili, žalili i neusporedivo manje s njim slavili proteklih desetljeća, iz prostog razloga što ga s Dinamom s kojim smo sve to prolazili veže "samo" ime, matični grad, grb i stadion.

 

 

Potrebno je samo prisjetiti se svega onog što je Mamić napravio od kluba, bolje reći kako mu je uzeo ono najvažnije i najvrijednije - dušu i u što ga je pretvorio, odnosno učiniti ono sto navijači prečesto propuštaju: osjećaje uprljati razumom. Samokritični, što navijači još češće zaboravljaju, ovdje nećemo i ne možemo biti, jer taj klub već odavno nije narodni ni navijački.

 

 

Usprkos svim macho spikama kojima se hrabre i velikim riječima kojima opisuju ljubav, vjernost i osjećaj dužnosti prema voljenom klubu, navijači često lažu sami sebe, pa će njih dosta za jednu noć sladostrasti zbog bušenja Arsenala prevariti vlastitu inteligenciju pričom za malu djecu kako je "nebitno tko vodi klub, podržimo dečke na terenu jer to je Dinamo..."

 

Ne, bez obzira što je momčad na terenu sjajnom igrom pobijedila velikog protivnika, to ne samo sinoć nego i posljednjih desetak godina nije Dinamo, nego njegova negacija i ruganje s njim, uz raritetnu iznimku derbija od prije dva mjeseca, ali nikoga ne možeš namagarčiti toliko puta kao "nogometni puk". I inače obdaren pamćenjem zlatne ribice, u mjesec dana onaj njegov nezahtjevniji dio zaboravio je na preoblikovanje kluba u bankomat, dok se na zabavu za jednu obitelj sve manje njih osvrće, jer dobili "smo" Arsenal i zaradili "smo" milju i pol eura, a malog Pjacu "ćemo" sada još skuplje prodati.

 

 

Da ne živimo u zemlji u kojoj su masovna hipnoza i kolektivna amnezija prirodno stanje suterenski niske svijesti tome bi se još i čudili, ovako samo bilježimo i nikako ne osuđujemo one koji još slave pobjedu "Dinama" nad Arsenalom, zbrajaju zarađene milijune i projiciraju porast vrijednosti igrača, samo ih podsjećamo da su zbog raritetnog trena užitka zaboravili tko to sve i kako vodi, ali i tko to plaća.

 

 

Kada smo već kod plaćanja, novcem nas građana Zagreba voli se razmetati još jedan visoki odličnik GNK-a i također doskorašnji podstanar Remetinca, počasni predsjednik kluba Milan Bandić. Pred očima mi je sinoćnja scena prije početka utakmice s ograde na ulazu u parking kruga stadiona, gdje je najveći dobrotvor među gradonačelnicima, praćen suradnicima i obožavateljima preko kapije prenio jednu potrebitu osobu. 

 

Naravno da je njegov tisućiti plemeniti akt tog tjedna izazvao slave oduševljenja okupljene svite "onog koji je krao ali je i nama dao", ali nakon toga uslijedila je scena koja opisuje u što se pretvorio Zagreb; trenutak milosrdnikovog još većeg spuštanja među obične ljude iskoristio je jedan pučanin i u ruku mu tutnuo oveći papir, više puta preklopljen i mokar, valjda zbog uzbuđenog stiskanja. Na njemu je bio našvrljan broj mobitela i ime osobe, a Bandićev podanik stigao je samo izgovoriti "Gradonačelniče, Ružica moli da joj se javite..", ali Miki je samo uzeo cedulju i u trenu bez riječi nestao put šatora u kojem se goste VIP-ovci Lige prvaka. BBBetmen je primio poruku, ali žuri dalje, pravdu treba izvršiti na drugom mjestu.

 

 

Za ovu priču je savršeno da se navedena scena odigrala upravo na ulazu na gradski stadion kluba kojem je gradonačelnik počasni predsjednik i gdje ćemo dva sata kasnije slaviti veliki trijumf u Ligi prvaka Mamićevog Dinama, u kojeg je prvi čovjek grada proteklog desetljeća poslao preko 250 miijuna naših kuna. 

 

Pa što onda, reći će ekipa s maksimirskog zapada, Mamić je samo u zadnja dva tjedna plasmanom i uspjehom u LP klubu priskrbio UEFA-inih 150 milijuna kuna. Naravno, to što lik sa zapada (poput onog naivca koji slaže virtualne hrpe love od prodaje igrača i Uefinih premija) od tih pustih milijuna neće okusiti ni kune, jer i one jabuke i kemijske olovke koje će mu Bandić darivati u predizborje ionako je on sam već ranije platio, ne smeta ga, kao ni što bi umjesto pumpanja stotina milijuna u obiteljski klub kako bi Dinamo jednom u 20 godina pobijedio europskog velikana ili u fontane i precrtavanje zemljišta i zona, neusporedivo bolje bilo da se taj novac uložio u toliko nasušno potrebnih projekata u ovom gradu.

 

 

Doista je korisno povremeno otići na stadione čak i onima koji nisu ljubitelji nogometa, jer tamo se najbolje upoznaje domovina. Ne vjerujte zlobnicima i destruktivcima da se i tu vidi kako su uspjeli samo oni ogrezli u nečasnim radnjama, nego se sami uvjerite što je istina.

 

 

U najavi utakmice prvog kola Lige prvaka podsjećali smo na prethodno gostovanje Arsenala na Maksimiru, jer Dinamo je tada bio ono što je bio i u devet godina koje su uslijedile - klub kojeg su europski velikani, ali i srednja klasa, lako prolazili i na njemu bildali samopouzdanje i gol-razliku.

 

Dinamo je 2006. protiv Arsenala u Zagrebu imao punu mrežu, ali i još punije tribine, koje su navijale i kada je uvjerljivo gubio i izgubio. Ako je ovom pobjedom skinuo ono "prokletstvo" i luzerski biljeg, nije se riješio ništa manje intrigantne ironije.

 

A to je da mu je u Europi i to na najvećoj sceni, krenulo kada više nema ono što je imao prije devet godina: brojnu navijačku skupinu i prepunu navijačku tribinu, momčad punu domaćih dokazanih igrača, omiljenog i priznatog trenera.

 

S druge strane, danas protiv Arsenala jedva prebaci pola kapaciteta Maksimira, što se slavi upravo zato jer su kriteriji strahovito pali, dok su se digli i nikad su jača dva brata koji klub vode u odajama i na klupi, bez obzira što su optuženi za izvačenje više od 100 milijuna kuna iz Dinama.

 

Zato ništa, pa ni ova blistava pobjeda, a posebno ono što će nakon nje uslijediti - od invazije na Maksimir "navijača" pomodnjaka koji su se zasitili Medveščaka, do slavlja preko provjerenih medija i novinara uz njihovo sveopće prešućivanje onog što se i kako u Dinamu radi i zbog čega su optužnice protiv braće podignute - ne može sakriti ono što je ključ današnjeg Dinama.

 

To nije veličanstveni trijumf protiv Arsenala, nego činjenica da je Dinamo privatna zabava jedne obitelji u kojoj se zakon dokazano ne poštuje i krši i za koji postoji optužnicom utemeljna sumnja da ga vode osobe koje su ga koristile kao privatnu blagajnu bez dna, a o čemu istražiteljima naveliko priča još jedan velikan koji je 2006. igrao za Dinamo protiv Arsenala.