SLUŽBENI klupski slogan pod kojim se odvija proslava do krajnosti preuveličane i mitologizirane "osamdesetdruge" najbolje pokazuje da je tako.
'82. se službeno ne obilježava Ćirinim bojnim pokličem (ovjekovječenim u najdirljivijoj pjesmi po izboru ovog dinamovca), na koji su svi kao jedan, od Džeme i Hadžije, preko Zvezdana i Bore, do Cice i Zeke, išli mljeti Zvezdu na Marakani i Hajduka na Poljudu, nego citatom koji je Mamić ispljunuo za vrijeme jednog od svojih napadaja. Međutim, u ovoj priči nema nevinih, pa će tako uskoro kumovi Ćiro i Zdravko zajedno privatizirati Dinamo koji se više tako neće zvati, a ljubljene legende iz '82 danas će postati ovisne o velikom gazdi koji im je dao posao, a dobio njihovu lojalnost.
Dinamo ove godine obilježava dva otklona od svoje povijesti i sudbine
Klub koji ovog vikenda slavi 30 godina od jednokratnog izlaska iz luzerske povijesti, a ovog ljeta 20 godina otkad je prestao biti gradski i narodni, a postao dvorski i kasnije trgovački, već predugo živi od davnih uspomena koje ćemo još jedanput evocirati, kad je već sadašnjost takva da mu danas na finalnu utakmicu Kupa dođe više navijača konkurentskog i 400 kilometara udaljenog Osijeka, nego njegovih iz kvartova preko puta ceste.
1982.: Atraktivne, uzbudljive utakmice, krcate tribine, 2012.: Stoti uzastopni trofej kojeg nitko ne slavi na sablasnoj rugobi
Nažalost, potrebno je ponavljati i upozoravati kako je i zašto Dinamo svjetlosnim godinama daleko od '82 i zašto stadion, tada načičkan morem ljudi, danas izgleda poput nikad sagrađene sveučilišne bolnice - prikladniji za snimanje niskobudžetnih esefova i igranje paintballa, nego za nogometne pučke fešte razdragane i nepregledne mase u plavom.
A sada se prepustimo šetnji po Aleji uspomena: Nakon 24 godine nebrojenih drugih mjesta i ere u kojoj je bio daleko uspješniji u europskim i Kupovima Maršala Tita, Dinamo je konačno osvojio prvenstvo Jugoslavije. Istini za volju, moramo istaknuti da je Dinamu sud dodijelio i naslov iz 1979. koji ipak nikad nije došao do Plavog salona kojeg je uredio Fredi Kramer, ali utjecaj tadašnjeg Dinama "u kancelarijama" bio je neopisivo manji nego danas.
Do kulta '82 stiglo se preko Tetova i Karaburme, na kojima su se do tada i poslije toga - gubila prvenstva
Međutim, ne dajte da vas zavaraju laži ponavljane dok nisu postale istine - Dinamo nije "morao biti duplo bolji od ostalih da bi bio prvak". Jednostavno, u najbogatijem gradu bivše Juge igralo se i živjelo prilično lagodno, dok nije došao čovjek s "Dušom demona i licem Delona", kako je radijski reporter Ivo Tomić, još jedna legenda Dinama i '82., nazvao čaršijskog prepredenjaka koji je s par jeftinih štoseva i pozom ocvalog modela potpuno zaludio domaće dečke, a i gradske frajle jele su mu iz ruke.
Lane s Korane odlazi u JNA, ali iz Armije se vraćaju Cico i Ico
Dinamo je u nakon jesenjeg dijela prvenstva (17 kola), za vodećom Zvezdom zaostajao dva boda (tada je pobjeda vrijedila dva boda), a pred proljetni rasplet oslabljen je odlaskom Bore Cvetkovića zbog još jednog relikta prošlosti - služenja vojnog roka. Međutim, upravo od tamo se vraćaju dva bitna igrača: Zlatko Kranjčar i Ismet Hadžić i lov na titulu može početi.
Zvezdu gaze za pola sata, Hajduk na prepunom Poljudu, a Štrausu s Grbavice je čast izgubiti od Dinama
Tri su ključne utakmice u drugom dijelu prvenstva na putu do Dinamove prve titule nakon 24 godine i posljednje prije prve u HNL-u, do koje će proći još 11 godina. Crvena Zvezda je na Maksimiru nastradala 3:0 već u drugom kolu nastavka, nakon čega je uslijedila bitka na Poljudu u kojoj je Dinamo slavio 2:1 protiv još jednog iznimno jakog (Slišković, Gudelj) konkurenta za naslov, a četiri kola prije kraja na Maksimiru je pao i Željezničar (2:0), također momčad iz gornjeg doma predvođena Ivicom Osimom. Trener Želje je nakon utakmice istaknuo kako je sretan što je njegova momčad barem dio utakmice bila ravnopravna goropadnom Dinamu.