Foto: Hina
TOČNO deset godina nakon Shelbournea, jednog od najvećih europskih debakla u povijesti splitskog kluba, Hajduk je umalo ponovio nemoguće.
U pravom sportskom dekoru, pred 15-tak tisuća gledatelja na Poljudu, Bijeli su šokantno poraženi od Dundalka s 2:1. Kako su u prvom susretu na sjeveru Irske slavili s 2:0, s ukupnih 3:2 Splićani ipak prolaze u treće pretkolo, gdje ih čeka kazahstanski Šahtjor.
Iako nakon uvjerljive pobjede u prvoj utakmici nije bilo za očekivati juriš Bijelih, kojim bi se ekipa dodatno umorila uoči nedjeljnog gostovanja na Kantridi, sasvim druga stvar je prezentacijski se i rezultatski osramotiti protiv jedne praktički amaterske momčadi.
U trenucima dok ostale hrvatske ekipe Dinamo, Rijeka i Split bilježe vrlo dobre rezultate u pretkolima, a Hajduk strepi protiv petorazrednih europskih klubova, uistinu je neumjesno uopće raspravljati o ovosezonskim ambicijama Splićana, u europskim, ali i domaćim okvirima.
Istina, osnovni cilj ostvaren, međutim bilo je zaista tužno gledati Hajdukovce kako se posljednjih dvadesetak minuta grčevito i panično brane, kao da s druge strane stoji kakav europski velikan, a ne momčad koja vrijedi koliko Mamić iskašlje na jednoj romskoj gozbi - milijun i pol eura.
Tudor je dan uoči uzvratnog susreta intrigantno izjavio: "Podcjenjujete Dundalk, to je jedna vrlo kvalitetna momčad, a 2:0 pobjeda vrlo je varljiva." Njegove tvrdnje isprva su se doimale smiješno, ali večeras su dobile pravi smisao. Tudor nije htio reći da je Dundalk odličan, nego da je njegov Hajduk očajan.
Mladi trener Bijelih prije svega se mora ozbiljno zapitati gdje je nestala ona fanatična agresivnost koja je veliki dio prošle sezone krasila ovu momčad. U očiglednom izostanku iskustva, ali i kvalitete, agresija je bila je jedini adut Splićana. Bez nje Tušina ekipa izgleda upravo jadno.
Ako se nakon ovakvog debakla i mogu naći kakve pozitivne stvari, one su zamaskirane u psihologiji navijača Hajduka. Naime, svake sezone iznova, na 30-tak srpanjskih i kolovoških dana, oni postaju robovi ničim opravdane euforije, koja se vrlo brzo i jednostavno rasprsne.
Možda je, ali samo možda, ovo pravi recept za Hajduk. Veliki uspjesi nastaju u tišini kao posljedica mukotrpnog rada, a ne besciljnog nadanja i iskrivljenog viđenja nekoliko beznačajnih pobjeda.