Igrač i potez utakmice

Foto: Hina

ILUZIJA na koju smo nasjeli svi mi koji smo prije tri dana s probuđenim zanosom hodočastili na Maksimir, pokazala se vrlo brzo nakon derbija.

Namagarčeni smo onako kako samo mogu biti navijači Dinama. Ovaj put čak ne toliko zbog sramotnog nastupa igrača, tijekom kojeg u pola sata s igračem više nisu stvorili priliku protiv luksemburškog kluba koji je ukupno zabio dva europska gola, a remi u Maksimiru mu je najveći uspjeh u povijesti, nego zbog toga što smo prije samo tri dana vidjeli što je Dinamo nekad davno bio ili bi mogao biti, da bi se u kratkom roku i na istom mjestu, uvjerili što Dinamo ne "trenutno", nego već deset godina uistinu jest.

Šizofreni klub, čiji navijači na sve tri tribine domaćeg stadiona izvikuju različite i često suprotstavljene slogane međusobno se svađajući i gdje gazdu kluba i povratnika iz pritvora, od strane elitne protukorupcijske državne institucije osumnjičenog da je Dinamo oštetio za "najmanje" 117.8 milijuna kuna, brojni podanici i podrepaši, točnije cijela zapadna tribina i lože, dočekuju poput trijumfom ovjenčanog imperatora, dok mu ostatak stadiona viče da je cigan.

Kako li su se u samo tri dana promijenili Dinamo, Maksimir i oni koji ga posjećuju: Momčad je nakon lošeg izdanja protiv Hajduka, kontra neusporedivo goreg protivnika bila očajna, stadionom je nakon gromoglasne pjesme zajedništva, odjekivala kakofonija mržnje i nadglasavanja, dok su tribine i službene prostorije sinoć bile bogatije za dva u nedjelju opravdano odsutna visoka klupska dužnosnika, ali i siromašnije za 15 tisuća navijača.

Nije to bilo zato što se dinamovci boje da bi Fola mogla napraviti ono što je Dudelange uradio Salzburgu ili Differdange Utrechtu, već zato što im se iluzija koja se javila u nedjelju, par dana poslije raspršila za manje vremena nego što je potrebno da navijači u korteu prevale put od Kvatrića do punog i euforičnog Maksimira koji ih čeka kao osloboditelje, ili da se Mamić u skupoj limuzini odveze od Remetinca do istog mjesta, ali gdje ga čekaju Suki i Šuki.

Ako je dolazak brojnih navijača na utakmicu s Hajdukom bio izraz bunta i poruke utamničenom vladaru kluba kako je njegovo vrijeme prošlo, onda je njegov ekspresni izlazak iz pritvora, odakle je odmah produljio na stadion koji su za vrijeme kratkog uzništva zauzeli navijači, Mamićeva poruka njima tko je gazda na Maksimiru.

Polubojkot na koji se se ovaj put odlučili BBB, jer manji dio njih ipak je protiv Fole bio na stadionu, potez je koji je išao u korist onom protiv koga se bore, jer ovako su ispustili ogromnu prednost i već izvojevanu nedjeljnu pobjedu protiv Dinama koji to nije. Uostalom, onaj čije su pritvorenje slavili, nije (još) oslobođen, nego pušten da kraj istrage čeka sa slobode, na kojoj je odmah pohitao pokazati da ne da Dinamo u ruke onih 20 tisuća koji su u nedjelju napunili Maksimir dok ga nije bilo.

A igra i rezultat Dinama protiv "poštara i automehaničara" iz Luksemburga nisu ni mogli biti drugačiji od ovog što su nam servirali igrači sokoljeni privremenim Krznarovim vodstvom i motivacijskim govorima Mamića srednjeg, zato što su klubu i momčadi o kojima je riječ, najbolji igrač i potez utakmice prikazani na fotografiji iznad teksta.