KAO što su i najavili, udruga navijača Dinama Bad Blue Boys objavila je drugi dio feljtona o pozadini i povijesti svog sukoba sa Zdravkom Mamićem.
Navijači će kroz tri opsežna nastavka i povijesni prikaz svih događaja "nastojati detaljno, iskreno i objektivno objasniti sve razloge i činjenice koje su dovele do višegodišnjih tenzija na relaciji između grupe i kluba, kao i posljedično do današnjeg stanja koje je najteže i najneizvjesnije u povijesti Boysa". Posebno je zanimljivo što su navijači svoj problem iznijeli na temelju svjedočanstava, izjava i prisjećanja brojnih aktera - navijača, novinara, klupskih izvora iz različitih vremena i bivših igrača.
Vratili smo Dinamo i bez borbe ga prepustili Mamiću
Na Dan svih svetih 1999. godine teško bolesni predsjednik Tuđman završio je u bolnici i bilo je prilično izvjesno da se bliži njegov kraj. Isto tako, bilo je više nego očito da će HDZ nakon skoro devet godina vladavine izgubiti izbore.
Već drugi dan po Tuđmanovu odlasku u bolnicu, omraženi predsjednik Croatije, Tuđmanov namjesnik u klubu od 1996. godine i najžešći progonitelj Bad Blue Boysa te imena Dinamo – Zlatko Canjuga, licemjerno i prozirno najavljuje raspisivanje referenduma o eventualnom povratku imena Dinamo! Svima je bilo jasno da Canjuga pokušava spasiti vlastitu guzicu kao što je bilo jasno da je trenutak povratka Dinama došao sasvim blizu. Mamić koristi situaciju i daje intervju u kojem na sebi svojstven način vrijeđa, omalovažava pa čak i fizički prijeti Canjugi te se postavlja u poziciju čovjeka koji će ubrzati povratak imena, naravno gradeći sebi stazu zaslužnika koja će ga ponovo ubaciti u klub, iako je samo nekoliko godina ranije upravo on nagovarao vodeće BBB da počnu navijati za Croatiju, te je čak i javno na televiziji (zabranjena Latinica, 1993. godine) urlao "Dok je srca bit će i Croatije!".
Bad Blue Boysi naravno nisu nasjedali ni na kakve Canjugine jeftine podvale o referendumu budući da je svih devet dugih godina taj referendum trajao i rezultat je uvijek bio 100:0 za Dinamo!
Tuđman je umro 10. prosinca 1999., a HDZ sišao s vlasti 3. siječnja 2000. godine. Nikakve prepreke za povratak imena više nije bilo. Na Valentinovo, 14. veljače 2000. godine ista skupština kluba koja je 1993. godine izglasala Croatiju, ovoga je puta jednoglasno glasala za ime Dinamo, a da lakrdija bude veća, prvi je pozdravni govor novom/starom imenu održao upravo Zlatko Canjuga. Euforičnim Bad Blue Boysima odluku je objavio novi/stari direktor kluba Velimir Zajec, legenda kluba i čovjek od najvećeg povjerenja grupe.
Mamić koji se pogurao biti aktivnim sudionikom sastanaka u pripremi novog preimenovanja, odluku je dočekao podno zapadne tribine, tik do Bad Blue Boysa koji su bakljama i gromoglasnom pjesmom proslavljali pobjedu u devetogodišnjoj borbi. Tako je s imenom Dinamo u Maksimir te večeri ponovo ušetao i Zdravko Mamić, na krilima borbe BBB-a i s tobožnjim zaslugama za povratak imena. Tada je već uhodani nogometni menadžer brojnih aktualnih i budućih igrača. U Dinamo je ušao za početak tek kao običan član klupske skupštine i nitko ga nije ozbiljno doživljavao…
No, vrlo brzo pokazat će se da je Mamićev utjecaj u klubu itekako velik te da sve vodi prema tome da bi mogao i potpuno ovladati Dinamom. Tada već politički mrtvac Canjuga dva je mjeseca obnašao ulogu vršitelja dužnosti predsjednika Dinama da bi u travnju na najvišu poziciju bio imenovan Mirko Barišić, direktor Siemensa za Hrvatsku, tvrtke koja je počela sponzorirati klub.
Bad Blue Boysi, opijeni trijumfom nakon povratka imena, dobili su mogućnost da nakon dugih i teških devet godina borbe, ilegale, represije i prije svega frustracija zbog svega toga napokon počnu djelovati kao snažna i organizirana navijačka skupina posvećena isključivo nogometu i bodrenju kluba. Jednostavno uopće nismo marili za kadrovske promjene u Dinamu. Dijelom i zbog toga jer je glavni klupski operativac bio „naš“ čovjek – Velimir Zajec, ali iskreno – tada je sve to zapravo bilo apsolutno nevažno. Vratili smo Dinamo, napokon smo dobili sve što smo htjeli!
Dinamo je po inerciji uz snažnu Croatijinu momčad tog proljeća upisao i petu uzastopnu titulu, ali nakon nestanka političkog zaleđa i financijske moći došlo je do neminovnog slabljenja momčadi kao i rezultatskog pada. Mamić koristi svoj sve veći utjecaj u klubu i pod krinkom plana pomlađivanja momčadi igračima iz Dinamove škole zapravo nameće politiku forsiranja igrača iz svoje menadžerske agencije čime već tada zapravo ulazi u sukob interesa. Dakle, Mamić je u sukobu interesa, koji je naravno i dalje aktualan, već dugih deset godina! Također, transferom Balabana, igrača iz njegove agencije u englesku ligu, Mamić dodatno snaži svoju financijsku i svaku drugu moć u klubu.
Na putu do konačnog osvajanja Dinama Mamiću je preostalo odigrati još samo dvije „utakmice“- sklopiti savezništvo s Barišićem i ono najvažnije – ukloniti Velimira Zajeca. Na taj način otvorila bi mu se sva vrata do konačnog cilja – vladanja Dinamom i vođenja unosnog obiteljskog biznisa trgovine igračima u okviru kluba.
Početkom 2002. godine Mamić postaje Izvršni dopredsjednik Dinama. Barišić mu prepušta sve operativne akcije i već tada zapravo postaje „fikus“, Mamićeva marioneta koju ovaj licemjerno ističe, hvali i slavi u svakoj prilici. Sve je formalizirano to ljeto, na skupštini kluba na kojoj je pobijedio protukandidata Zvonka Zubaka, a svoju poziciju dugoročno zacementirao povećanjem broja skupštinara s pedeset na osamdeset i ubacivanjem mnoštva sebi vjernih pojedinaca koji uglavnom nemaju previše veze s klubom, a kojima je uglavnom zamijenio klupske legende. Već tada njegova menadžerska agencija i klub postaju jedno, što je vidljivo i danas kada je mnoštvo bivših zaposlenika agencije zaposleno na ključnim mjestima u klubu, a da apsurd bude veći, mnogi su postali skupštinari iako klub nisu apsolutno ničim zadužili.
SVJEDOČANSTVO DINAMOVOG SKUPŠTINARA
Te sezone Dinamo gubi drugo uzastopno prvenstvo i Mamić, svjestan da svoju vladavinu mora započeti na trijumfalan način vuče (ne)očekivani potez – dovodi za trenera Ćiru Blaževića!
Bio je to potez koji je izazvao popriličan broj kontroverzi. Naime, bilo je neobično i zamisliti da bi Ćiro mogao biti podređen Mamiću, ali puno veći problem predstavljala je reakcija BBB-a koji su odmah zauzeli stav protiv proslavljenog klupskog i reprezentativnog trenera. Naravno da nije zaboravljena izdaja iz 1993. i zagovaranje Croatije, ali daleko veći uteg Ćiri bila je njegova (navodna) izjava da "želi umrijeti kao trener Hajduka", što je on tada negirao… Mamiću je takva situacija, pokazat će se, itekako odgovarala…
Tog je ljeta Mamić doslovce potjerao Zajeca iz kluba! Uoči prvog prvenstvenog kola odigranog u Vinkovcima, Mamić je na svojoj jahti u Dubrovniku održao presicu na kojoj je „masakrirao“ Zajeca, navodeći novčane cifre za koje je Zajec navodno oštetio klub. Po povratku u Zagreb Zajec, sportski direktor Vlak, ali i Ćiro podnose ostavke!
Mamić ipak uspijeva vratiti Ćiru i sada je iz perspektive Bad Blue Boysa situacija ovakva: Zajeca više nema, neprihvaćeni Ćiro ostaje trener, Mamić vodi klub, ali – REAKCIJA GRUPE NAŽALOST JE IZOSTALA! Nastavilo se navijati za Dinamo bez uplitanja u politiku kluba, a Ćiru se naprosto ignoriralo.
Mamić postaje apsolutni gospodar Dinama
Uloga Ćire Mamiću je bila od presudne važnosti. Plan je bio pakleno savršen: Ćiro mu treba da mu osvoji prvenstvo nakon čega će ga smijeniti i pokazati mu da ga je nadmašio i postao veći od Ćire – svog učitelja. To je Mamićeva dugogodišnja, nedvojbeno i životna opsesija!
Tako je i bilo, Ćiro je po treći puta doveo Modre do naslova, ali ga je Hajduk "razbio" u tri od četiri derbija i uz već poznatu nesnošljivost Boysa prema njemu, Mamić je imao superjake argumente da ga ponizi!
Vrlo jasnu poruku poslao mu je u svibnju 2003. godine, u trenutku proslave naslova, nakon utakmice protiv Kamen Ingrada kada mu nije dopustio izlazak pred mnoštvo navijača koji su na terenu slavili. "Tebe ne vole, ti ostani unutra!", rekao mu je tada Mamić i zajedno s Barišićem izašao paradirati pred masom u nekad Tuđmanovoj loži. Ubrzo ga je i formalno smijenio te mu pokazao i dokazao kako stoje stvari. I TAJ SAN JE DOSANJAO! Postao je veći od svog duhovnog oca. Barem je tako mislio.
Ipak, jednu stvar niti tada ali niti ikad kasnije, nije doživio – ovacije navijača i javno priznanje na otvorenoj sceni, a to mu je oduvijek bila opsesija. Toga dana lukavo je poticao navijače na skandiranje Barišiću (prihvatilo je možda pedesetak ljudi, onako – reda radi…) ali duboko u sebi se nadao da će se skandirati i njemu… Vidjelo mu se na faci! Nije to dočekao, čak ni trganje košulje nije pomoglo! Još nije postao "Ćiro ‘82."…
Unatoč tjeranju svog kuma i nogometnog stvoritelja, Ćirin duh i dalje nije prestao biti Mamićeva opsesija. Naime, došao je trenutak da učenik dokaže učitelju, ali i svima ostalima da je sposoban i bez Ćire osvojiti titulu jer ova minula ipak se više pripisivala upravo Ćiri. Drugim riječima, Mamić je uspio prestići Štimčev Hajduk, ali uz „jockera“ u obliku Ćire, a sada je trebalo odigrati samostalno.
Trebalo je odigrati „1 na 1“ protiv rivala koji mu se pokazao po svemu ravan – po medijskom nastupu, logistici, ali i po upravljačkom te svakom drugom kriteriju. Borba Dinama i Hajduka te se sezone 2003/2004 pretvorila u medijski, logistički, a najmanje nogometni rat, i to ne Dinama i Hajduka, već doslovce Mamića i Štimca. Sredstva se nisu birala, od utjecaja na suce, preko sklapanja savezništava s drugim klubovima, a tijekom kompletnog prvenstva trajalo je medijsko prepucavanje dvojice „alfa-mužjaka“ koji su „samo branili interese svojih klubova“. U tom kontekstu može se reći da su Mamićeva aktivnost i nastupi iz naše navijačke perspektive djelovali i donekle prihvatljivo jer pitanje titule u mrtvoj trci bilo je ipak od primarne važnosti, ali daleko od toga da je većina ljudi na tribini voljela Mamića.
Mamić je Ćiru zamijenio tada mladim i perspektivnim trenerom Jurčevićem koji je itekako pridonio naslovu Modrih jer je kao trener Zagreba u minulom prvenstvu otkinuo čak 6 bodova Hajduku, no momčad je bila znatno oslabljena odlascima Olića, Balabana, Butine i Marića. Početkom proljetnog dijela Hajduk je preuzeo ulogu velikog favorita zbog bodovne prednosti od 5 bodova, no ta prednost je pala na samo 3 uoči posljednjeg međusobnog derbija koji se igrao u Maksimiru tri kola prije kraja.
Dan uoči derbija odluke Mamić se zabavljao na otvaranju novih prostorija Udruge Navijača Dinama u Draškovićevoj koje su otvorene uz pokroviteljstvo kluba i Grada. U euforičnoj atmosferi koja je tamo vladala vjerojatno je pomislio da je stigao trenutak njegove velike popularnosti među Bad Blue Boysima. Sutradan navečer Dinamo je u ludoj završnici razvalio Hajduk i zasjeo na prvo mjesto, a Mamić je nakon trećeg gola Modrih odlučio testirati svoju opsesivnu dilemu – „jesam li napokon heroj Sjevera?“. Pretrčao je pola terena i u maniri strijelca pogotka došao slaviti pod sjevernu tribinu koja ga od urnebesnog slavlja uopće nije registrirala. Ali zato jest Ćiro Blažević, tada trener Varteksa, koji je vidjevši Mamićevu predstavu izjavio: "Sada sam tek siguran da Dinamo neće biti prvak. Mamić želi biti ja i slavi naslov tri kola prije kraja, obit’ će mu se u glavu!". Proročanstvo se obistinilo već za sedam dana. Zadar se na "Štimčev pogon" bacao na glavu u korist Hajdukovih interesa i na kraju uspio uskratiti Dinamu dva presudna boda. Štimac je pobijedio i ponizio Mamića, tri od šest klubova u doigravanju igralo je preočito u korist Hajduka.
Izgubljeno prvenstvo razbjesnilo je poniženog Mamića. Krenuo je u totalnu ofenzivu i doveo u Dinamovu svlačionicu "sve što vrijedi" u Hrvatskoj, a ponajviše igrače iz mlade reprezentacije. Kako je Hajduk iskazao velike slabosti europskim ispadanjem od amatera činilo se da će se Dinamo s takvom koncentracijom kvalitete prošetati do naslova. No, dogodio se horor kakav nitko nije niti mogao zamisliti!
Od samog početka započela je nezamisliva serija prosipanja prvenstvenih bodova. Mediji su uzroke loših rezultata objašnjavali katastrofalnim odnosima unutar momčadi u kojoj postoje klanovi i zavist zbog razlika u visini ugovora, posebno novopridošlih igrača. Mamić se u svemu tome poprilično dezorijentirao te doveo još nekolicinu novih igrača ali i počeo sumanuto smijenjivati trenere. Sve je djelovalo potpuno stihijski, potpuno izvan okvira ozbiljnog kluba i na granici lakrdije.
Unatoč neočekivanim propustima klub je imao brojnu i snažnu, upravo fascinantnu podršku sjeverne tribine, no balon tolerancije raspuknuo se sredinom jeseni nakon domaćeg poraza od Slaven Belupa. Nakon te utakmice Mamić je iste večeri teatralno, a zapravo taktički, stavio svoj mandat na raspolaganje Izvršnom odboru i čekao se ponedjeljak kada je trebala pasti odluka. Dio medija već je pisao oproštajne epitafe Izvršnom dopredsjedniku…
Vrijeme dvojbenih odluka grupe
Toga dana, istovremeno sa zasjedanjem IO-a, Bad Blue Boysi su u okolici stadiona održali sastanak na kojem se odlučivalo hoće li se udar izvršiti na upravu ili na igrače koji su upravo imali trening. Pod očitim utjecajem galame dvojice tadašnjih lidera, za koje će se kasnije ispostaviti da su Mamićevi igrači, pala je odluka – ide se na trening! Širom otvorena vrata igrališta „Hitrec-Kacian“ kao i više nego srdačna dobrodošlica tadašnjeg šefa osiguranja Posilovića („Dečki, ja sam znal da bute vi došli, rekli su mi da vas moram pustiti!“) omogućili su upad stotinjak Boysa na trening gdje je igračima naređeno da skinu majice s Dinamovim grbom kojeg nisu dostojni nositi sve dok rezultatima ne dokažu suprotno. Bez riječi otpora igrači su se pokorili, skinuli trening-majice te goli do pasa nastavili trening, a vijesti o događaju s treninga te odbijanje Mamićeve ostavke bile su udarne na svim televizijama. Sami izvucite zaključak kome je odgovaralo sve to i je li baš sve bilo slučajno.
Zanimljivo, u to vrijeme takva akcija navijača nije se tumačila kao „huliganski teror ili uskraćivanje klubu prava na rad“ kao što u današnje vrijeme često slušamo, već naprotiv – klupski izvori tada su prenosili Mamićevu reakciju na događaj s treninga: „Pa i trebalo ih je malo prodrmati!“. Grupa je na taj način definirala svoj stav o tome koga smatra krivim za situaciju u kojoj se Dinamo našao. Mamić je elegantno preživio i skinuo sa sebe teret odgovornosti, ali ne za dugo.
Već dva dana kasnije u Draškovićevoj je održan veliki sastanak vrha grupe i kompletnog vodstva kluba (Mamić, Barišić, Vrbanović) uz prisustvo trenera Gračana i kapetana Kranjčara. Treneru i momčadi zagarantirana je puna podrška u nastavku prvenstva, a upravi je pročitan memorandum s nedvosmislenim ultimatumom: „Ako i drugu godinu zaredom ne osvojimo prvenstvo, svi ste dužni neopozivo podnijeti ostavke!“ na što se Mamić osobno i u ime svih ostalih ispred kompletnog auditorija i obvezao! Naravno, po tko zna koji puta, ljudima je bezočno lagao u lice.
No, jesenska kalvarija nastavila se još groznijim scenarijem. Deset minuta prije potvrde prezimljavanja u Ligi UEFA, Dinamo je protiv Hereenveena prosuo vodstvo od 2:0 (To je ona poznata scena kada Mamić cmizdri i optužuje "Austrijskog kriminalca" da bi u posljednjem kolu izgubio u Stuttgartu i ponovo izvisio. U prvenstvu smo jesen završili na tek petoj poziciji, čak osam bodova iza nikad jadnijeg Hajduka, s ukupno četvrtim trenerom u toj polusezoni!
Gore od ovoga ne može – bio je opći zaključak nakon svega doživljenog, no zimska stanka i nadolazeće proljeće dokazali su upravo suprotno!
Potpuno neočekivano i skandalozno izbio je sukob između Mamića i kapetana Nike Kranjčara, igrača od kojeg je klub godinama nastojao stvoriti megazvijezdu i zaštitni znak Dinama. Kranjčar nije bio igrač iz Mamićeve agencije i odigrao je katastrofalno lošu polusezonu i uz to je ušao u konflikt sa svim trenerima koji su te jeseni vodili momčad. Službena vijest iz kluba glasila je kako najmlađi kapetan u povijesti kluba odbija pristati na smanjenje ugovora kompletnoj momčadi jer se ne slaže s tezom da su za katastrofalne rezultate odgovorni isključivo igrači. Ubrzo priča poprima dramatične razmjere kada ga Mamić ekspresno baca na transfer listu, a kao prvi zainteresirani kupac ukazuje se Štimac koji pod svaku cijenu maloga nastoji dovesti u Hajduk.
U početku se ta "ludost" činila apsolutno nemogućom, ali budući da Kranjčar nije imao niti jednu ozbiljniju ponudu izvana (spominjala se nekakva Ukrajina u koju on nije želio…) s vremenom je postajalo sve jasnije da bi se transfer u Hajduk mogao i ostvariti.
Kada je cijela stvar došla pred gotov čin, vrh Bad Blue Boysa sastao se s Kranjčarom u njegovom kvartovskom kafiću gdje mu je iznesen stav grupe, jedini logičan u tom trenutku: "Stat ćemo uz tebe, udariti i na Mamića ako treba, ali samo ako ne odeš u Hajduk, u tom slučaju si za nas mrtav i morat ćeš se nositi s posljedicama…". Mali je na to hladno o dgovorio da će otići u Hajduk ako ne dobije bolju ponudu te zamolio da mu se u tom slučaju ne dira obitelj (kao da smo mi ruska mafija, a ne navijači). Transfer se uskoro i dogodio. Sin Dinamove legende i kapetan Dinama s bakljom u ruci, odjeven u simbole protivničke navijačke skupine mahao je svojim novim obožavateljima s balkona Poljuda. Sve što je njegova obitelj doživjela u predvečerje transfera bio je pogled s prozora stana na mnoštvo upaljenih plavih lampaša. Bila je to poruka BBB-a da je čast dotadašnjeg kapetana, "ponosnog kaj je Purger" - umrla!
Sve što je kasnije doživljavao od strane BBB- a zakuhao si je apsolutno sam. Ne ulazeći u zakulisne igre njega, njegova oca (tada izbornika), Mamića i Štimca – jer što se i zašto se sve to dogodilo znaju samo oni, grupa je postupila na jedini ispravan i navijački način. Otišao je tamo gdje mu mi to ne možemo oprostiti i amen! Grupa tada nije stala na stranu Mamića nego je mali otišao u Hajduk i tu svaka priča završava!
Mamić je na taj transfer pokušao odgovoriti transferom donedavnog stopera Hajduka Neretljaka u Dinamo, ali nekoliko stotina BBB-a okupilo se pred stadionom i izravno Mamiću poručilo da to ne bu prošlo! Dogodili su se i incidenti s policijom, a mediji su taj skup potpuno netočno prikazali kao prosvjed zbog odlaska Kranjčara u Hajduk. Ipak, tada već postaje jasno da u grupi postoji jaka struja kojoj su za probleme uvijek krivi svi drugi, a nikada Zdravko Mamić.
Umjesto bivšeg Hajdukovca Mamić je na mjesto stopera vratio navijačima omiljenog Gocu Sedloskog koji je ujedno preuzeo dotad Kranjčarovu ulogu kapetana, a njegovu poziciju na terenu preuzeo je Luka Modrić, nadareni igrač iz Mamićeve agencije i potencijalni "kapitalac" kojeg je povukao s posudbe u Zaprešiću.
I tako je Kranjčar ispostavilo se, postupio sebično, ali po sebe mudro napustivši brod koji evidentno tone i prebjegao na pobjedničku stranu. U prvih mjesec dana proljetnog nastavka 2005. godine Dinamo je uspio demantirati sve nade u veliki povratak na pobjedničke staze. Nakon ispadanja iz kupa, u posljednjem kolu prije podjele lige na onu za prvaka i onu za „bedaka“, porazom u Koprivnici, Modri su završili u onoj – drugoj! Tim činom ispisana je najsramotnija stranica klupske povijesti jer bilo je jasno da Dinamo u najboljem slučaju može zauzeti tek sedmo mjesto na kraju 1. HNL u toj sezoni. Netko je morao odgovarati!
Grupa se ponovno našla na ispitu. Grijeh kluba bio je neoprostiv ali ponovno se pojavila dilema na koga treba usmjeriti prst optužbe. Uz to, nije zaboravljeno poznato Mamićevo obećanje o ostavkama u slučaju neosvajanja titule.
Mamić tada ponovno izvodi svoju cirkusku predstavu. U izravnom TV prijenosu, u emisiji "Otvoreno" pritisnut neugodnim pitanjima i prozivanjima, između ostalih i legendarnog Dinamovog vratara Ladića, teatralno podnosi ostavku. Idućih dana u svoj prozirni igrokaz ubacuje patetično pražnjenje svog ureda, a posebno „dirljiva“ bila je scena kada je iznio sliku pokojnog oca i spremio je u auto. Trebao je to biti neoborivi dokaz da ovaj puta misli ozbiljno…
Naravno, ništa od toga nije se obistinilo. Klupske strukture sastavljene isključivo od njegovih podanika i poslušnika ponovo su emotivno "zamolile svog Izvršnog dopredsjednika da ih ne napušta u tom teškom i neizvjesnom trenutku!". Doduše, nitko se u tom zaista izglednom trenutku za promjenu vlasti nije niti pojavio kao kandidat za preuzimanje kluba, ukoliko zanemarimo jeftin i proziran pokušaj američkog lovaša i samozvanog političara Borisa Mikšića, u to vrijeme kandidata na lokalnim izborima, da preko Dinama i BBB-a prikupi pokoji glas za sebe.
Iako je dio grupe pokazao incijativu da se malo jače “nagazi” na Mamića, činjenice govore da je odlukom tadašnjeg vodstva grupe pošteđen većih neugodnosti. Sve se svodilo na povremena uvredljiva skandiranja tijekom nevažnih utakmica Lige za ostanak („Mamiću pederu!“) dok su glavna meta ponovo bili igrači koji su dobivali salve uvreda, ismijavanja i poniženja, kako u verbalnom tako i u vizualnom smislu – porukama i koreografijama. Propao je i pokušaj okupljanja navijača pod zapadom radi protesta protiv Mamića za vrijeme održavanja skupštine kluba. Na skup se odazvalo tek tristotinjak Boysa, a velik broj tada ključnih ljudi grupe nije se pojavio. Grupa je pakao Lige za ostanak odradila s iznimnom brojnošću i navijačkom aktivnošću na razini normalnih okolnosti.
Kužeovo remek-djelo, euforija i najjača grupa u povijesti
Mamić je pak, nakon što je sačuvao poziciju praktički bez da se oznojio, povukao potez koji će cijelu situaciju okrenuti "naglavačke" – na mjesto trenera postavio je Josipa Kužea!
Dolazak na klupu Dinamovog igrača iz sedamdesetih i omiljenog trenera koji je zamalo prekinuo dominaciju Crvene Zvezde u Jugo ligi i to u sezoni1989/90 kada je 13. svibnja 1990. aktivno pomagao Bad Blue Boysima na terenu, pokazao se kao pun pogodak. Iako je imao problema zbog kockarskih dugova kao trener je vrlo brzo preporodio momčad, zaredao s pobjedama i što je bilo posebno važno – uspostavio odličnu simbiozu momčadi i svih navijača, ne samo BBB-a.
Sve ono negativno iz prethodnih sezona tada se pretvorilo u euforiju koja je punila Maksimir na dotad nezamislivim utakmicama protiv Rijeke,Varteksa, Kamen Ingrada… Derbi s Hajdukom odigran je u atmosferi i naboju ravnom onom protiv Partizana 1997. godine. Svakako da je motiv više bio i izdajnički dvojac u redovima Hajduka, Kranjčar i Ćiro (napokon!) na klupi, ali prije svega Dinamo je izgledao fenomenalno, a grupa – jednako tako! Pun Sjever na svakoj utakmici i nikad manje od tisuću ljudi na gostovanju.
Još su dvije stvari u svemu tome odigrale važnu ulogu. Nije bilo nastupa u Europi koji bi kad-tad donio ispadanje i posljedične frustracije, no još važnije i svakako iznenađujuće – Mamić je začepio gubicu, medijski se potpuno izolirao i u prvom planu bili su isključivo igrači i navijači te prije svega od svih obožavani trener koji je od Mamića privremeno preuzeo ulogu osobe koju ljudi identificiraju s klubom. Napokon Dinamo kakav smo svi sanjali!
Treba napomenuti da je prije svega zahvaljujući Kužeu i momčadi kao i fantastičnoj atmosferi oko kluba, prosjek gledatelja na Maksimiru u toj sezoni HNL-a bio čak 12.700 ljudi, što je u međuvremenu, sustavnim uništavanjem imidža kluba od strane Mamića, postalo gotovo nezamislivo. Danas smo sretni ako bude samo 10 ili 15 posto toga broja.
Iako je naslov prvaka "zakaparen" već oko Sisveta euforija nije popuštala niti najmanje! Vrhunac navijačkog zanosa i ponosa dogodio se u ožujku 2006. kada je spektakularnim koncertom u Domu sportova obilježeno dvadeset godina postojanja Bad Blue Boysa.
I tu se ponovo ukazao Mamić sa svojom davnom opsesijom da ga navijačka masa obožava. Naime, klub se ponudio da kao jedan od sponzora pripomogne u realizaciji koncerta s kojega je sav prihod išao u humanitarne svrhe. Stoga je i momčad Dinama bila dio spektakla i to u trenutku nastupa Prljavog kazališta. Uz igrače tamo su se pojavili i članovi uprave, gradonačelnik Bandić i naravno Mamić koji nije odolio izazovu da u općoj ludnici sebe izbaci u prvi plan pa se dokopao mikrofona i poveo „Nebo se plavi…“. Vjerojatno je očekivao da će napokon dobiti ono čime je opsjednut cijeli život, no navijačka vojska frenetične ovacije nije uputila njemu nego apsolutno zasluženo – treneru Kužeu koji od emotivnog šoka nije bio u stanju niti obratiti se navijačima. Jednostavno je zanijemio! Tog trenutka Mamiću je postalo jasno da je Kuže postao „prevelik“ i zapravo od tada započinje tiha procedura uklanjanja onoga koji ima ono što on nikada neće imati!
Uskoro je Mamić ponovo počeo s incidentima, najprije je lud zbog domaćeg poraza od Rijeke ošamario djelatnika riječke POA-e, a ubrzo nakon te utakmice mediji su počeli špekulirati kako se Kužeu „trese stolac“. Ipak, Mamić nije imao hrabrosti maknuti ga tako brzo nego se odlučio pričekati europske utakmice i ishode istih.
Tako je i bilo. Nesretan ždrijeb donio je Dinamu prejaki Arsenal u zadnjem pretkolu uoči Lige prvaka, odnosno već tradicionalno nesretni Auxerre u kvalifikacijama za Ligu UEFA. Dinamo je izgubio sva četiri dvoboja, a prst krivnje i klub i mediji usmjerili su u samo jednog čovjeka – Josipa Kužea.
Počeci otvorenog sukoba s Mamićem
Mamić je osim Kužeovog "debelog" ugovora veliki problem vidio u zaštitničkoj ulozi Sjevera prema treneru. Skandiranja s tribine kao i grafiti "Josip Kuže – Uno di noi" na Hitrecu i "Josip Kuže, Sjever je uz tebe" podno južne tribine bili su jasni pokazatelji da bi eventualna smjena mogla dovesti do velikih problema. Gotovo mjesec i pol dana trajao je medijski linč Kužea od strane Mamićevih novinara, a odjednom mu je uteg postala kockarska prošlost iako se za taj problem znalo i kada je doveden u klub. Znajući da će definitivno otjerati heroja tribine, Mamić je primjenio prokušane metode laganja, zavaravanja i pokušaja potkupljivanja BBB-a te svih Dinamovih navijača. Najavio je kako sigurno neće biti prodaje udarnih igrača (Modrić, Eduarado, Ćorluka), zatim da je „Kuže siguran koliko i njegova lova u sefu“, a vrhunac je bio otkupljivanje kompletne istočne tribine stadiona u Kranjčevićevoj za BBB.
Grupa je napunila istok u gradskom derbiju, ali nije odstupila od podrške treneru niti za milimetar. Mamić postaje sve nervozniji i počinje raditi sulude gluposti pa tako na izravno pitanje TV voditelja na Z1 televiziji; "Tko su kandidati za Kužeovog nasljednika?", Mamić odgovara; "Jedan od kandidata je i Igor Štimac!", inače također sudionik emisije koji lukavo izjavljuje kako je počašćen i – spreman. Zgroženi BBB na utakmicama počinju s teškim uvredama na račun Mamića: „Mamiću pederu!“, „Jebo te Štimac!“, ali i prijetnjama „Mamić na uže – ode li Kuže!“. Situacija postaje još napetija kada Mamić potresen tim uvredama i prijetnjama izjavljuje kako ga "vrijeđaju oni kojima on sve plaća i koje redovito vadi iz zatvora", što dovodi do gotovo totalnog raskola na relaciji BBB – Mamić, ali i unosi nemire i trzavice u grupu u kojoj su važnu ulogu još uvijek imali oni koji su proteklih godina zapravo spriječavali da se krene u organiziranu borbu s Mamićem. Kasnije, početkom bojkota 2010. godine, dio tadašnjeg vodstva grupe će otvoreno stati na Mamićevu stranu.
Kuže napokon biva smijenjen nakon prvog poraza u prvenstvu od Šibenika u gostima čime Mamić pokazuje Sjeveru kako stvari stoje, a BBB na prvoj domaćoj utakmici protiv Pule objavljuju Mamiću rat porukom "Mamiću smijeni sebe, a ne druge!" te skandiranjem koje od tada postaje simbolom borbe protiv njegove diktatorske samovolje: "Mamiću Cigane, odlazi iz Svetinje!".
U zimskoj stanci dolazi do promjena u vodstvu Udruge Navijača Dinama koje donose i novi smjer djelovanja kada su u pitanju odnosi s klubom, a koji podrazumijevaju potpunu neovisnost te se od tada svode isključivo na otvaranje „bukse“ s transparentima prije utakmice. Novi vrh grupe zauzima stav protiv Zdravka Mamića i to ne samo zbog smjene Kužea nego i zbog svih njegovih grijeha koji su se dugo godina gurali pod tepih zbog očuvanja atmosfere oko kluba i grupe, a nove argumente Mamić je servirao otvorenim zagovaranjem obnove nekadašnje Jugo lige u svrhu čega je dogovorio odigravanje prijateljske utakmice s OFK Beogradom tijekom priprema u Turskoj.
Prvenstvo je završeno novom titulom Dinama, očito prejakog za hrvatsku ligu, ali očekivalo se da Modri pokušaju dokazati kako su napokon spremni napraviti bolji europski rezultat koji je podrazumijevao plasman u Ligu prvaka ili barem prezimljavanje u Ligi UEFA.
Tada Mamić po tko zna koji puta pokazuje svoje pravo lice i osnovni smisao svog vladanja Dinamom. U kratkom vremenu prodaje dva klasna igrača od kojih je jedan s njim vezan građanskim ugovorom te mu kao menadžeru mora plaćati proviziju i time ponovno dokazuje kako je njegova zarada važnija od interesa kluba. U dvije riječ, klasični primjer – SUKOBA INTERESA! Prethodno obećanje navijačima da "Nema prodaje!", ispostavilo se, bila je tek poruka bogatim klubovima – „Podebljajte ponude!“.
Mamić je po tko zna koji put prevario navijače te masno prodao nenadoknadivog golgetera Eduarda Arsenalu, a Ćorluku Manchester Cityu i pritom sebi priskrbio titulu nenadmašnog „kralja transfera“ koji živi od građanskih ugovora s igračima, a koje su oni prisiljeni potpisati kako bi osigurali mjesto u Dinamu, ponekad i u reprezentaciji. Brzo se ispostavilo kako je upravo loša realizacija u napadu dovela do tijesnog ispadanja od Werdera u pretkolu Lige prvaka te još jednog neprolaska skupine u Ligi UEFA, gdje su osvojena samo dva boda.
Pomahnitali Mamić
Ipak, najskandaloznija priča te jeseni 2007. vezana je uz veliku pobjedu Dinama koja po mnogima spada u skupinu najvećih u povijesti. Senzacionalnih 3:2 u uzvratu protiv Ajaxa u Amsterdamu odvelo je Modre u skupinu Lige UEFA, nakon što se maksimirskih 0:1 činilo gotovo nedostižnim. Oko tisuću i petsto navijača okupilo se na aerodromu „Pleso“ čekajući pobjednike, no njihov izlazak i zasluženo slavlje s najvjernijima onemogućio je tko drugi nego – Zdravko Mamić koji je, sve nervozniji i željniji navijačkog priznanja, cijeli show ukrao samo za sebe! Najprije se dogodilo ono primitivno i odvratno skidanje uz cajke, drapanje Dinamove majice, razbacivanje eurima i valjanje po podu, a zatim se dogodio vjerojatno najstrašniji prizor u klupskoj povijesti.
Igrači po naredbi nisu smjeli napustiti zgradu i izaći pred navijače jer je prvi pred njih odlučio izaći Mamić. Njegova životna opsesija da navijači upravo njemu odaju priznanje za jednu veliku pobjedu doživjela je kulminaciju – smatrao je kako se svi trebaju diviti isključivo njegovom liku i djelu! No, tamo se po tko zna koji puta morao suočiti s bolnom istinom. Doživio je grozan antiklimaks.
Umjesto ovacija poletjele su najprije uvrede, zatim pljuvačke, a naposlijetku i šamarčine, i da ga sin nije izvukao iz mase, tko zna što bi se dogodilo. Valja reći kako tamo uglavnom nisu bili pristuni Boysi, velika većina je naravno još bila u Amsterdamu. Mamić je dakle bio popljuvan od “običnih” Dinamovih navijača što ga nije spriječilo da taj trenutak iskoristi za obračun s grupom.
Potpuno pomahnitali Mamić tada se vratio u zgradu zračne luke, postrojio igrače, stožer i sve iz kluba te održao poznati govor u kojem im je poručio da "čuvaju njega, Barišića, Mikića i Carlosa, da čuvaju Hrvatsku od onih neprijatelja vani, da to nisu Bad Blue Boysi, to su zavedeni Srbi i Muslimani, to su dušmani koji drže medijsku Hrvatsku i koji su željeli srušiti i porobiti Hrvatsku!".
Igrači su nažalost na kraju cijelog tog skandala ostali bez zasluženog slavlja s navijačima. Taj je događaj najzornije pokazao kako je u Dinamu važan isključivo Mamić i od tada to postaje jasno gotovo svakom tko misli svojom glavom.
Da je tome tako potvrdilo se te jeseni 2007. godine kada je uoči izbora, na Mamićevu zapovijed kompletan klub javno potpisao podršku HDZ-u i Mamićevom frendu Sanaderu, pa čak i platio objavu te podrške po novinama, iako Statut kluba jasno kaže da je klub kao udruga građana politički neovisan. Po prvi puta u povijesti Dinamo je javno podržao jednu političku stranku i time teško povrijedio ne samo vlastiti Statut, već prije svega vlastitu tradiciju i ugled te dostojanstvo svojih navijača.
Jer Dinamo je bio simbol naše države davno prije svih stranaka. Unatoč tome Mamić je naime često tadašnjeg premijera i nedodirljivog "gazdu" države, a danas procesuiranog osumnjičenika za gospodarski kriminal, isticao kao svog idola navodeći pritom da je dotični ujedno i – najveći sponzor Dinama!
Zdravko Mamić, lud zbog toga što masa ignorira navodno “njegove” uspjehe i u panici zbog sve većeg otpora BBB, od kluba u potpunosti radi privatnu prčiju koja nema veze sa svijetlom tradicijom našeg Dinama. Postaje zarobljenik svojeg paranoidnog, iracionalnog uma i dvorskih uvlakača kojima je jedini posao da ga tapšaju po ramenu i uvjeravaju ga kako je zapravo genijalan. Mamić definitivno postaje diktator koji ratuje protiv vlastitog “Dinamovog” naroda.
Mamićevo ludovanje nastavljeno je u zimskoj stanci kada zbog nebitnog poraza od Hajduka na dvoranskom prvenstvu u Domu sportova, divljačkim uvredama i psovkama prisiljava trenera Branka Ivankovića na ostavku. Umjesto njega postavlja bivšeg igrača Dinama i proslavljenog reprezentativca Zvonimira Soldu, no čvrsta osobnost prekaljenog bundesligaškog profesionalca od početka mu nije bila po volji. Soldo naime za razliku od svojih prethodnika, nije dopuštao Mamiću ulazak u svlačionicu na poluvremenu kako bi se ovaj svako malo mogao uživjeti u lik Ćire Blaževića i njegove nedosanjane karizme.
Iako je Soldin Dinamo bez problema grabio prema novoj dvostrukoj kruni Mamić je preko svojih novinara poručivao kako nije zadovoljan igrom te je bilo jasno kako Soldo unatoč trofejima neće povesti Modre u nove europske izazove. Uz to je, baš kao i Kuže, dobio podršku Sjevera na šampionskoj promociji u zadnjem kolu protiv Rijeke koju je pregazio 6:1, a nakon osvajanja kupa u Splitu sam je podnio ostavku u TV studiju i time zapravo rekao sve.
Umjesto njega, Mamić je vratio beskičmenjaka Ivankovića kojeg je prije samo par mjeseci potjerao uz uvrede i time ponovno pokazao kako je jedino on apsolutni gospodar Dinama. Samo četiri mjeseca kasnije, ponovo će ga smijeniti i to po drugi puta u istoj kalendarskoj godini!
Pravi prijelazni rok tek je slijedio. Mamić je nastavio postarom običaju – „Nema… Pardon, ipak ima prodaje!“, a to obično znači da najbolji igrač napušta Dinamo. U ovom se slučaju radilo o Luki Modriću. I to unatoč tome što je tijekom zime na još jednoj „spektakularnoj“ presici gdje je trebao objaviti ime nekog mega kluba u koji Modrić odlazi, Mamić odigrao standardni „lažnjak“ te obećao svim Dinamovcima da će Luka Modrić ponovo predvoditi Modre u Europi. „Ukazao mi se Bog i rekao mi: Nemoj prodati Luku ni za 50 milijuna, a ja sada kažem da ga ne dam niti za sto milijuna eura! Ispisnicu može dobiti samo ako netko krivotvori moj potpis!“. Bila je to naravno samo još jedna klasična fora nabijanja igračeve cijene, a zanimljivo da je već tri mjeseca kasnije „Predsjednik kućnog savjeta“ Barišić izjavio kako će klub na ljeto sigurno prodati Modrića. Prodan je još i prije kraja proljetnog dijela sezone, istupnicu je potpisao tko drugi nego Zdravko, a na White Hart Lane odveo ga je Mario Mamić – sin Zdravkov, a službeni menadžer Lukin…
Uz Modrića otišao je i heroj navijača golman Koch, zatim i Vukojević, a braća Mamić nakrcala su svlačionu nepoznatim južnoamerikancima, da bi vrhunac bilo dovođenje bivšeg Hajdukovog igrača – Mirka Hrgovića!
Možda je Mamić uistinu samo tražio pojačanje za lijevo krilo, ali itekako je dobro znao do čega će to dovesti kada su u pitanju Bad Blue Boysi. Osim što je Hrgović u jednoj prilici fizički nasrnuo na našeg pripadnika znalo se i da je nekoliko puta s Torcidom na tribini pjevao pogrdne pjesme na račun Dinama, a između ostalog i "Mrzim Dinamo, srpsko ime to". Mamiću to naravno nije bio nikakav problem jer upravo je on mjesec dana ranije u velikom intervjuu za Slobodnu Dalmaciju besramno i podlo izjavio kako luduje za Hajdukovim pjesmama te da mu „za veliki rezultat u Europi nedostaje samo još podrška skupine kao što je Torcida i da bi sa sto tisuća hajdukovaca iza sebe jurišao i na vrh Svijeta!“. Bilo je potpuno jasno prema kome je i zašto usmjerio tu izjavu. Nama to nije bilo ništa novog. Odavno smo znali za njegovu sklonost bijelom…
Nije bilo nikakve šanse da Sjever tolerira Hrgovića u Dinamovom dresu!
Klub se naravno odmah svrstao na stranu igrača, a nakon prvih akcija protiv tog transfera i povika s tribine Mamić je najprije na vlastitu ruku pokušao zatvoriti stadion za utakmicu prvog kola protiv Rijeke („Ne možemo garantirati sigurnost…“), no taj se presedan u svjetskim razmjerima ipak nije dogodio. Uoči gostovanja u Domžalama Mamić je najavio kako Udruga u Draškovićevoj broji svoje zadnje dane, a vrhunac se dogodio kada je nakon uzvratne utakmice policija izmlatila i privela BBB-ovce koji vode tribinu, a ostali su pospremiti transparente i bubnjeve. Navodno po izravnom zahtjevu iz kluba.
Doznalo se, i to iz klupskih izvora (radna zajednica…), da je svaki prisutni policajac za tu „prekovremenu“ akciju od kluba dobio po 200 kuna. Iako zvuči prilično nevjerojatno, ponašanje pojedinaca iz redova policije zadnjih mjeseci prije objave ovog teksta ukazuje da je to kod nas itekako moguće. Na samoj utakmici nije bilo nikakvih incidenata osim uvreda Hrgoviću i Mamiću, a posebno je ostala zapamćena reakcija Sjevera kada je neželjeni igrač zabio gol za 2:1. Krenulo je skandiranje "1:1" i „Hoćemo pobjedu!“ čime je grupa ustrajno zadržala svoj stav da ne priznaje tog igrača u Dinamovom dresu!
Tjeranje Mamića iz Udruge
Dinamo je u to vrijeme, u jesen 2008. godine igrao loše, pogotovo u europskim utakmicama, a sramotni poraz od Hajduka u Maksimiru naveo je novo vodstvo grupe na prvu konkretnu akciju protiv Mamića.
Naime, odlučeno je da se Mamiću odigra „navlakuša“ kako bi došao u Draškovićevu pred vrh grupe te da mu se u prisustvu novinara preda zahtjev grupe da napusti Dinamo! Mamić je primio navijače u klubu misleći kako će doći do velikog pomirenja i odmah je krenuo s odavno poznatim metodama kupovanja ljudi. Inzistirao je na tome da klub pomaže financiranje Udruge putem financijskih transakcija koje bi bile maskirane uplatama preko nekih gradskih firmi, no glatko je odbijen unatoč svojoj poznatoj upornosti. Onda je počeo patetično i na silu plakati pokazujući portret pokojnog oca u trenutku kada su mu navijači rekli da ovo što Dinamo igra nema veze s vezom. Počeo je „jebat mater“ Bišćanu, pa Ivankoviću… i redati ostale, već viđene metode manipuliranja. No, najvažnije je bilo da je pristao doći na sastanak u Udrugu koji se dogodio za tjedan dana.
Bad Blue Boysi su odlučili doslovno poniziti čovjeka koji je godinama ponižavao grupu, uzurpirao klub te ga koristio isključivo u svrhu bavljenja obiteljskim biznisom. Čovjeka koji je svo vrijeme radio što je poželio i pritom nikome nije odgovarao za neuspjehe, pogreške i skandale. Svi grijesi su mu navedeni u poduljem tekstu koji je osim njemu bio predan i tamo prisutnim novinarima koji su također očekivali objavu „velikog pomirenja“. U trenutku kada mu je predsjednik UND prenio stav grupe da se traži njegova ostavka, konsternirani Mamić pokušao se obratiti kompletnom auditoriju, no tomu nije dopušteno! "Dosta si pričao svih ovih godina i svega smo se naslušali, imao si šansu, čuo si što se od tebe traži, vrata su ti tamo!", bila je jasna poruka grupe čija se borba do tada svodila isključivo na djelovanje s tribine, a tada je postala javna i službena!
Mamić je uvrijeđen i ponižen zbog začepljene gubice otišao u „svoj“ klub i tamo održao još jednu u nizu svojih luđačkih presica koje su već tada nažalost bile posjećenije i popularnije od Dinamovih utakmica. Naravno da se branio svim i svačim (npr. nebulozom da je on jedan od prvih BBB-a…) ali niti jedan argument iz navijačkog priopćenja nije pristao komentirati iako su novinari to zahtijevali. Papčina bio i ostao, a ostavku naravno nije niti pomislio dati.
Iduća akcija grupe uslijedila je u zimskoj stanci 2008/2009 kada je pokrenuto veliko potpisivanje peticije za promjene u Dinamu. Potpisivalo se na nekoliko lokacija u gradu sa središtem u Draškovićevoj, protiv diktature primitivnog preprodavača igrača izjasnilo se čak 18 tisuća navijača Dinama. Peticija je bila zamišljena isključivo kao pokazatelj stava većine Dinamovaca prema onome u što se Dinamo pretvorio – u klub uništenog identiteta, u klub koji laže vlastitim navijačima, vrijeđa ih, ponižava i maltretira, a povrh svega služi za bogaćenje jedne obitelji i njihovih priljepaka, u klub koji je postao slika i prilika jednog iskompleksiranog luđaka.
Simbolično predavanje debelih knjiga s potpisima gradonačelniku Bandiću i njegovo ignoriranje s kiselim osmjehom također je dalo puno toga za naslutiti…
Zimska pauza donijela je još jednu potvrdu Mamićeve odvratnosti, ovaj puta je u potpunosti demaskirao svoje navodno hrvatstvo. Naime, tijekom turskih priprema Mamić se već tradicionalno zabavljao idejom regionalne lige. Letio je od jednog do drugog srpskog novinara da bi vrhunac ponudio u TV nastupu kada je odjeven u Dinamovu majicu poručio sljedeće:
- „Mi smo živjeli u najljepšoj zemlji na Svijetu koja se zvala Jugoslavija i sto puta smo bolje živjeli nego danas u našim, ajmo reć’ vlastitim državama!“
- „Kad god poželim ispričati nešto lijepo to je isključivo iz vremena bivše Jugoslavije!“
- „Strašno volim narodnu glazbu jer to je moj jezik, a znamnapamet i sve pjesme Zvezde i Partizana!“
- „Ono što nama Hrvatima treba je pet miliona Srba svake godine na Jadranu“!
- „Ta Europa je ukinula sebi granice, a stavila ih između nas Jugoslavena!“
Svaki komentar na ove neoprostive izjave je uistinu suvišan.
U proljeće 2009. godine u navijačkoj skupini Bad Blue Boys počele su se događati promjene koje su rezultirale brojnim sukobima unutar grupe. Te promjene bile su pokrenute od nekoliko pojedinaca za koje se kasnije bez sumnje pokazalo da su odani Mamiću. Iako smo svjesni zanimanja mnogih o povijesti ovih sukoba; o svim uzrocima, događajima i posljedicama nećemo pisati jer smatramo da je za ovu priču jedino važna činjenica da je Mamic putem dotičnih pojedinaca uveo grupu u najkaotičnije razdoblje njezine povijesti. Takvo kaotično stanje potrajalo je do studenog 2009. i zapravo je najviše odgovaralo Mamiću jer je borba protiv njega bila potisnuta u stranu. Za to vrijeme on naravno ne miruje nego i nadalje smjenjuje trenere, dovodi kojekakve prevare od igrača, luduje, psuje i vrijeđa sve redom na svojim tada već nažalost legendarnim presicama te doslovce pretvara Dinamo u „One (narko) man show“. Jedina situacija s navijačima u tom razdoblju dogodila se na jesen u rumunjskom Temišvaru kada ga je grupa BBB-ovaca napala „letećim objektima“ dok je šetao trgom. Od većih neugodnosti spasio se bijegom, za što se uskoro poželio osvetiti Bad Blue Boysima, svojem tada već najvećem neprijatelju..
Mamić ne bira sredstva, ali otpor je sve veći
Na proljeće 2010. dolazi do novih promjena u grupi koje dovode do pokušaja stabilizacije grupe i postupnog građenja “razrušene” tribine. Grupa još nije ni stala na noge već je uslijedilo ponovno zahuktavanje odnosa nakon poznatih događaja u Maksimiru 1. svibnja 2010. godine, kada Mamić očekivano proglašava Bad Blue Boyse odgovornima za nerede, iako se zna da je sve zakuhala redarska služba i policija zbog jedne upaljene baklje na praznom dijelu istočne tribine. Svim očevicima uzroka tih nereda – skroz nespretne i neuobičajene intervencije te ulas ka samo dvojice Sokolova na tribinu, bilo je jasno da tu nešto ne štima. Po mnogima, to se nije dogodilo nimalo slučajno, baš kao i neredi iz 1999., kada je policija na sjeveru reagirala zbog vrijeđanja Tuđmana, a kasnije se pravdala da je intervenirala zbog baklji. Bile su to klasične navlakuše kojima su namjerno započeti neredi. Povijest se ponovila.
U napadu ludila Mamić se na presici pozvao na svoj govor s aerodroma iz 2007. godine kada je on navodno proročanski upozorio na to koje su nacionalnosti navodni inicijatori svih, pa i tih prvosvibanjskih nereda te pozvao neka se pogleda popis uhićenih (kojim je očito raspolagao…) pa će se pokazati da je bio u pravu. Sve to nazvao je “mračnim planom stvaranja Velike Srbije”, koji su isplanirali protivnici Hrvatske. Krajnji cilj bio mu je ne samo diskreditacija protivnika, nego i postavljanje sebe na čelo proganjanog hrvatskog Dinama, makar svi znaju da je za vrijeme Domovinskog rata uglavnom sjedio na šanku diskoteke „Kefa“ na Ekonomskom faksu u gardističkoj odori i dilao kamione cigareta za bojišnicu.
Mamićev govor na presici zapravo je bio kopija govora Zlatka Canjuge iz 1999. kao što su i cijeli neredi neodoljivo podsjećali na te iz Tuđmanovog doba. U medijima se tada pod očitim klupskim utjecajem navode imena ljudi koji su navodni organizatori nereda, iako većinu njih policija nije pozvala niti na informativne razgovore, a kamoli ih sumnjičila za nešto. Krivica većine njih bila je samo to što su bili posebno žestoki Mamićevi protivnici unutar BBB, a neki od njih su doista imali “kriva” imena i prezimena.
Početak borbe za povratak kluba tradiciji i navijačima
Najvažnije stvari dogodile su se tog ljeta 2010. godine. Nastojeći podići potpuno urušeno ozračje oko kluba prouzročeno lošim nogometom, novom smjenom trenera i neredima na tribinama, Mamić je po tko zna koji puta odlučio povući populistički potez te je u Dinamo vratio Velimira Zajeca, ovoga puta na mjesto trenera. Zašto je Zajec odlučio progutati ponos i saviti kičmu pred čovjekom koji ga je osam godina ranije potjerao iz kluba ostalo je nepoznato ali očito je odlučio pomoći Dinamu. Znalo se da Zajec nije „pravi“ trener jer imao je tek nekoliko kraćih i uglavnom neuspješnih pokušaja, no on je trebao biti taj koji će svojom karizmom legende vratiti pozitivu oko Dinama.
Unatoč početnom zanosu zbog pobjeda protiv Kopra 5:1 u pretkolu LP i protiv Hajduka u Superkupu (1:0), vrlo se brzo ispostavilo da to neće biti lako, posebno nakon još jedne prodaje najboljeg igrača – ovaj puta Mandžukića, čime je zahvaljujući Mamiću momčad postala znatno slabija i zrela za debakl…
Modri najprije umalo ispadaju od Slovenaca u uzvratu (0:3), a prava katastrofa uslijedila je u idućoj rundi kada Sheriff iz Moldavije pobjeđuje na penale u Maksimiru. Loše se startalo i u prvenstvu pa Mamić nakon gubitka dva boda u Varaždinu objavljuje smjenu Velimira Zajeca i time ponovo odbija preuzeti teret odgovornosti na sebe. Uz to, mediji objavljuju vijest da je dan – dva nakon sramotnog ispadanja od Sheriffa Mamić viđen u nekoj jadranskoj uvali kako pjeva Hajdukove pjesme u povećem društvu.
Bad Blue Boysi tada u Draškovićevoj održavaju veliki sastanak svih relevantnih podgrupa, ekipa i podružnica na kojem kao reakcija na sva događanja u „Mamićevom“ klubu pada odluka o BOJKOTU SVIH UTAKMICA DINAMA!