ONI KOJI se sjećaju kako je to izgledalo '82., kada je u Zagreb nakon gotovo dva i pol desetljeća muke došla titula jugo-lige, s posebnom tugom danas gledaju na tribine Maksimira.
Navikli smo da Dinamo domaće titule u pravilu osvaja prije nego ispadne iz Europe, ali ne zna se što nogometnoj svrsi pada teže: turobna izvjesnost prvenstva, njegova neregularnost ili navijački bojkot. Ne pričamo o bojkotu BBB-a, jer oni su se nakon svog slavlja na memorijalnom turniru "Za one kojih nema" ipak dovukli do Maksimira, već je riječ o bojkotu kompletnog nogometnog puka, lišenog svake želje da "osjeti Mamićevo plavo". Davor Šuker dobro je poentirao nakon revijalne utakmice Dinamovih legendi. Budući predsjednik pokazao je na prazne tribine i poručio: "Ovo je to što imamo. Moramo vratiti vjeru u nogomet". Usiljeno je izgledala Mamićeva proslava. Baloni, prigodni vatromet u 82. minuti, konfeti i dodjela pehara: skupa ceremonija - za 30-ak klupskih zaposlenika. Čak ni Boysi na sjeveru nisu dočekali "feštu".
Zagreb danas nije bio "najsretniji grad u Hrvatskoj", kako se najavljivala proslava u zadnjem kolu protiv Budućnosti '82. Nije bio ni blizu. Marketing je napravio sve što je mogao, na travnjak Maksimira istrčali su Cerin, Mlinarić, Jozić, Mustedanagić, Škrinjar, Zvezdan Cvetković, Adžić, Ištvanić, Kozniku, Cvitanović, Otto Barić, Krznar, Šuker.... Nisu vratili vjeru, ali su barem na trenutak ponudili bijeg od modre realnosti. Titutle se nižu, ali slavi ih sve manje ljudi. Pjesmu navijačke kolone od trga preko Stare vlaške zamijenila je nova himna i nada BBB-a: "I bit ćeš opet Dinamo".