EMBARGO na kupnju igrača u sljedeće tri godine i "javno-privatno" partnerstvo sa Gradom Zagrebom, to je Dinamov plan namicanja bogatstva potrebnog za gradnju novog stadiona.
Svima je jasno kako je Maksimir u stanju u kojem je već 15 godina, samo sramota i teret Dinamu, Zagrebu i Hrvatskoj i da je jedino rješenje srušiti ga i napraviti novi stadion dostojan kluba i glavnog grada, ali naravno, svi znamo kakva je "situacija".
Mamić je zato odustao od krpanja i šminkanja raspale rugobe kojoj se novi život ne može udahnuti vatrogasnim mjerama ni investicijama u rupu bez dna, kao što je napravio prije tri godine i ima viziju kako do novog doma: Zajednička investicija Dinama i Grada na Kajzerici, s jednakim financijskim udjelima u projektu teškom 300 milijuna kuna.
Vremena megalomanije, "Nacionalnih stadiona", "Hrvatskog Wembleya" i sličnih monumentalnosti za liječenje kompleksa davno su iza nas, pa su u Dinamu nakanili da sagrade "butik stadion" kapaciteta 20 tisuća ljudi, sa svim potrebnim komforom za fanove modernog nogometa - restoranima i neizostavnim shopping mallom.
Naravno, s obzirom koliko Dinamo obitelji Mamić privlači ljude (ili je pravilnije reći "odbija"?), čak i ovakav, duplo manji i neusporedivo udobniji stadion od Maksimira, većinom bi zjapio prazan, ali bi se barem isplatio od najma i prodaje prostora za spomenute uslužne djelatnosti u sklopu stadiona.
Ali, dok čekamo da novi Dinamov stadion nikne na mjestu gdje je trebao biti futuristički "Plavi vulkan", moramo izraziti skepsu u ostvarivost ovakvog projekta.
Ne samo zbog onog što je Bandić rekao 2011., obilazeći tada ulickani Maksimir i komentirajući zašto grad nije pomogao Dinamu u investiciji revitalizacije gradske imovine: "Dala bi mama da ima", nego zato što ne možemo zamisliti da maksimirski "Tata", novac za novi stadion uštedi trogodišnjom apstinencijom od kupnje novih igrača, jer samo ovog ljeta, kompulzivni šopingoholičari iz Maksimira s raznih krajeva svijeta doveli su čak 11 novih igrača.