Grafika Index
OD 1994. naovamo hrvatske mlade košarkaške selekcije osvojile su pregršt medalja na europskim i svjetskim natjecanjima, no ne sjećamo se da su ljubitelji košarke s više pažnje pratili neko kadetsko ili juniorsko prvenstvo, kao što je bilo slučaj sa Svjetskim U-19 prvenstvom koje je prošle nedjelje završilo na Kreti.
Hrvatski juniori osvojili su srebro, ili ako želite izgubili zlato tek u produžetku protiv favoriziranih Amerikanaca, a više je razloga zbog čega je momčad koju je vodio Ante Nazor privukla toliku pozornost sportske javnosti.
Najprije, hrvatska košarka godinama, desetljećima čak nije imala tako talentiranu momčad, s barem tri do četiri igrača kojima najveći košarkaški stručnjaci prognoziraju uspješne NBA karijere. Momci su uoči turnira bili među favoritima za zlato, što je samo po sebi bio dobar mamac. Ipak, niz pehova, nesreća i nespretnosti, potpuno su osakatile momčad, ali žar i želja koje su igrači pokazali nakon što su ih mnogi otpisali, postali su možda i osnovni razlog gotovo pa plebiscitarne podrške u Hrvatskoj.
Hrvatska je osvojila srebro, mogla je i do zlata da je Luka Božić samo četiri sekunde prije kraja pogodio i drugo slobodno bacanje, a kapetan momčadi Marko Arapović izabran je u najbolju momčad turnira.
Upravo smo s Markom razgovarali i proanalizirali turnir, a naravno da se nije mogla ni izbjeći kontroverzna tema oko slučaja Dragana Bendera.
Marko, jeste li na Kreti osvojili srebro ili ste izgubili zlato?
''Iskreno, ne znam. Stvarno ni sam nisam pametan. Naravno da je srebro veliki rezultat, pogotovo u okolnostima u kojima smo ga osvojili, međutim muči me spoznaja da smo mogli i do zlata. Do kraja smo bili unutra, imali smo šut za pobjedu. Srebro možda i jest velik rezultat, no kao sportaš cijeli ću život ipak žaliti za zlatom.''
Godinama jedna hrvatska košarkaška reprezentacija nije imala ovoliku podršku javnosti kao što je to imala reprezentacija kojoj si ti bio kapetan.
''Čuo sam da su nas ljudi pratili, da su navijali i na tome im od srca veliko hvala. Očito su prepoznali s kakvim smo elanom igrali za Hrvatsku, koliko smo se trudili. Drago mi je da to nije ostalo neprimjećeno, jer ovi momci s kojima sam igrao ništa manje nisu ni zaslužili. Već sam rekao da je ova reprezentacija bila najsrčanija, najpoštenija i najhrabrija ekipa u kojoj sam ikad igrao. Opet ću to ponoviti. Bila mi je čast biti dijelom te momčadi. Niti jedan igrač nije imao cilj samopromocije, svi, od prvog do zadnjeg igrali smo samo za Hrvatsku. Upravo ta složnost ključ je našeg uspjeha.''
Puno više medijskog prostora od vaših rezultata dobio je slučaj s tenisicama Dragana Bendera- Kako je momčad reagirala na sve ovo što se događalo s Benderom? Slažeš li se da je cijela ta priča na neki način probudila inat u vama i dala vam motivaciju da svima dokažete da ste sjajna momčad i bez njega?
''Upravo to. Kad smo vidjeli kako je javnost reagirala, kad smo shvatili da su nas mnogi već otpisali, tada smo odlučili svima pokazati što možemo i koliko možemo. To je bilo nešto pozitivno u cijeloj toj lošoj situaciji. U trenutku kad je Dragan otišao, sazvali smo sastanak momčadi na kojem sam kao kapetan momcima rekao da zaborave na sve, da je Bender završena priča te da se nastave ponašati kao da ga uopće nije bilo. Jednostavno, ne vidim smisla u žaljenju za prolivenim mlijekom. Koga nema, bez njega se može i mora. Na sreću, uspjeli smo se posložiti i napravili smo dobar rezultat.''
Božić i Zubac također su imali sličan problem s ugovorima, no oni su ipak ostali s momčadi, dok je Bender otišao. Reci mi, kako je momčad reagirala na njegov odlazak? Je li bilo nekih zamjeranja unutar svlačionice?
''Gledajte, na to pitanje svatko u momčadi će vam možda dati drugačiji odgovor. To je stvar osobnog poimanja reprezentacije i ne vidim razloga zašto bi po tom pitanju morali svi jednako razmišljati. Svatko neka radi po svojoj savjesti, ja znam da bih za reprezentaciju igrao i bos ako moram. Što se tiče detalja njegovog ugovora, radije ne bih puno o tome pričao jer nisam do kraja upoznat sa svime.''
Jednu medalju dobio je i Ante Žižić, koji zbog ozljede nije igrao drugi dio prvenstva, ali jednu je dobio i Lovro Mazalin, koji se ozlijedio prije početka te nije bio s vama u Grčkoj. Međutim, Dragan Bender svoju ipak nije dobio. Zašto?
''Tako je odlučila cijela momčad u dogovoru sa stručnim stožerom. Bile su samo dvije medalje viška i smatram da je u redu što su ih dobili Žiža i Lovro, koje su isključivo ozljede izbacile iz momčadi. Njih dvojica bi bili tu s nama da se viša sila nije upetljala. Draganova priča ipak je nešto drugačija, no vjerujte, da je postojala i treća medalja, naravno da bi je i on dobio.''
Dobio si poziv Velimira Perasovića da se priključiš A reprezentaciji na pripremama uoči Europskog prvenstva koje u rujnu počinje u Zagrebu. Misliš li da je taj poziv nagrada za Kretu ili pak smatraš da doista možeš pomoći i najboljoj selekciji?
''Što da vam kažem? Presretan sam. Taj poziv je nešto zbog čega svi mi igramo i treniramo košarku. Nema veće časti nego kad si izabran u A selekciju. Dat ću sve od sebe da uđem među posljednjih dvanaest jer mislim da mogu na aktivan način pomoći. Kakav bih to bio sportaš ako bih se zadovoljavao nečim manjim? U redu, velika je čast kad dobiješ jedan takav poziv, ali ne želim da on bude samo simbolika. S druge strane, koliko poznajem izbornika Perasovića, ne vjerujem da bi me zvao da zaista ne misli da nisam u stanju izboriti se za mjesto u momčadi.''
Nakon što ste deklasirali Tursku, koja je baš tvojoj generaciji bila dvije godine zaredom trn u oku, rekao si kako se nemate namjeru zadovoljavati sa srebrom jer vaš cilj je zlato. Nakon toga si i jako dobro spustio ministru Mornaru u zračnoj luci na dočeku, kada je ovaj rekao da se SP u košarci igra za srebro. Otkud takva samouvjerenost?
''Ha-ha. Ne znam, to je valjda dio mene. Možda je nekome moj stav neobičan, no meni je bilo kakvo drugačije razmišljanje još više čudno. Zašto bih nekom dopustio da mi kaže da je bolji od mene? Ok, ali neka najprije to dokaže. Za mene je jedino takav stav ispravan i sportski. Sport, barem onaj vrhunski, teži pomicanju granica. Ako mogu zabiti 100 trica, pokušat ću zabiti 150. Zašto bih se zadovoljavao prosjekom? U redu, možda neki na sport ne gledaju poput mene, možda netko ima posložene drugačije prioritete, no ovo sam ja. I vjerujte mi, nije to nikakva bahatost.''
Čini mi se da je ovaj sjajan rezultat tvoje generacije produkt paradoksa hrvatskog sporta. Naime, teško da biste ti, Slavica, Božić i Zubac dobili pravu priliku da svi hrvatski klubovi osim Cedevite nisu u katastrofalnoj financijskoj situaciji te ne mogu priuštiti strance ili skupa domaća pojačanja. Veselin Vujović je baš za Index rekao da se igrač rađa samo u triler utakmicama, ne na klupi i ne protiv nižerazrednih momčadi. U principu, neimaština klubova dala vam je priliku, a vi ste ju iskoristili.
''Apsolutno se slažem s vama. Barem nešto pozitivno u cijeloj ovoj situaciji. Točno se na nekim momcima vidjelo iskustvo igranja pravih utakmica. Kad su Zubca počeli udvajati, užitak ga je bilo gledati koliko je jednostavno odigravao te paseve, upravo zato jer je imao iskustvo seniorskih utakmica. Ili Božić, pa on pokraj većine svojih vršnjaka danas izgleda poput rutinera kad krene na onaj svoj desni ulaz sa zadrškom. Slavica je nekad igrao sam za sebe, a danas je spustio loptu dolje i postao je najbolji razigravač momčadi.
Osobno, ova mi je sezona bila dragocjena jer sam dobio pravu priliku u Cedeviti. Ne mogu vam opisati koliko mi je značilo kad me trener Repeša, usprkos tome što nisam puno igrao cijelu sezonu, ubacio u igru u Mađarskoj protiv Szolnokija u egal završnici. Zabio sam dvije trice, a to je nešto što ti do maksimuma podigne samopouzdanje i u sekundi naučiš nešto za što bi ti inače trebalo jako puno učenja.
Baš u takvim se stvarima najbolje vidi koliko smo svi napredovali u seniorskim minutama, koje sigurno ne bi dobili da je stanje u hrvatskoj košarci bolje. Međutim, čovjek se u svakoj situaciji treba najbolje snaći s onim što ima i izvući maksimum iz toga. Mislim da mi jesmo. Imali smo sreće u nesreći, tako bih ja to nazvao. Usudio bih se reći da je od koristi na kraju imala i hrvatska košarka.''
Ne sjećam se kad sam posljednji put vidio neku hrvatsku košarkašku reprezentaciju koja je u fazi napada, posebno pod košem igrala s toliko kombinatorike i mašte. Posebno je to bilo vidljivo u finalu. Problem je bila tranzicija i prijenos lopte, no čim bi krenuli u kontrolirani napad, Amerikanci su bili nemoćni, pogotovo u reketu.
''Više puta sam rekao da nikad nisam vidio talentiraniju momčad od ove. Ti dečki mogu napraviti baš sve. Igrati s momcima s kojima se tako dobro razumiješ neopisiv je gušt. U svakom trenutku svaki igrač je na poziciji na kojoj treba biti, a kad je tako, onda je najlakše dati taj posljednji pas. Naša igra bila je igra bez lopte, s takvim načinom igre smo lomili protivnike, a takva igra zapravo i jest bit košarke.''
Čitamo ovih dana da postoji interes milanske Olimpije koju je upravo preuzeo tvoj bivši trener Jasmin Repeša.
''Naravno da mi je drago da je trener Repeša pratio moje igre, ali glupo mi je previše pričati o tome kad još nikakva službena ponuda nije došla. Polako, ima vremena za sve.''
Gdje se vidiš u budućnosti? Europa, NBA?
''Želim sve, ali bez preskakanja nekih stepenica. Sve želim probati i sve želim osvojiti. Naravno, kao i svakom košarkašu cilj je NBA, ali do toga ima dosta rada. Dan po dan, trening po trening, pa što bude.''
Za kraj, što na sve ovo kaže tata Franjo?
''Ha-ha, ma on je uvijek zadovoljan, što god da ja napravim. Međutim, moram reći, kad sam vidio koliko su mama i tata bili sretni i ponosni, tek tada mi je bilo najviše žao što ta medalja ipak nije bila zlatna. Nema veće sreće i zadovoljstva kad možeš usrećiti ljude koji te najviše vole. Posebna motivacija u karijeri bit će mi baš oni, jer za njih želim osvojiti to zlato. Znam koliko bi im ono značilo"