Foto: Guliver Image/Getty Images
NEGLEDLJIVU utakmicu za one koji nogomet smatraju igrom u kojoj je cilj zabiti gol više ili doktorat taktičkog ajatolaha za one koji ga smatraju revolucionarom što od igre radi znanost.
Ovisno o tome kako gledate na nogomet, Mourinhov Chelsea sinoć u Madridu odigrao je jednu od ove dvije utakmice. Nema treće opcije, jer njegove momčadi, na koje potpuno preslika svoj karakter, može se voljeti ili mrziti.
Za gol manje
Krenimo od itekako brojne "afirmacijske grupe". Murinjofili se groze "vaterpolskih" rezultata na nogometnim utakmicama i većom vještinom od pripremanja i zabijanja gola, smatraju njegovu obranu i do savršenstva dovedenu defenzivnu disciplinu, u kojoj se 11 ljudi pretvara u lutke na koncu velikog meštra s klupe koje možda imaju zabranu prelaska centra, ali i sposobnost da jedini zaustave Ibrahimovića i Diega Costu.
Njegovi fanovi reći će kako je Mourinho i na Vicente Calderonu efektno dokazao odavno poznato i da su oni koji misle kako je utakmice bez ijedne prilike (u kojoj je od 96 minuta trajanja, lopta u igri tek 54) užas, totalne neznalice, jer gledali smo "veličanstvenu taktičku predstavu" iz glave i bilježnice gurua Mourinha. Kao što je igrao oba poluvremena u Madridu, igrat će još jedno i pol na uzvratu u Londonu, sve dok ne postigne gol kojim će otići u finale, dodat će poznavatelji njegovog neatraktivnog, ali učinkovitog opusa.
Torres 50 metara od najbližeg suigrača
Nepobitni dokaz Mourinhove genijalnosti, nadalje, prema njegovim obožavateljima je i to kako je ionako oslabljenu momčad, bez dva najbolja igrača (Hazard, Ivanović) i iskusnog napadača Eto'a, u hodu prestrojio nakon što je tijekom utakmice u osinjem gnijezdu (gdje osim njega ove godine nisu poraženi još samo Barcelona i Real) ostao bez dva ključna igrača, nositelja obrane i simbola kluba. I tome je teško protusloviti.
Ali, Mourinhu se mnogi dive iako je u jednoj najvažnijih utakmica sezone mrtav-hladan pred cijelim svijetom na teren poslao momčad sa zadatkom da ne pobijedi. Torres je navodno bio njegov napadač, ali 50-ak metara udaljen od najbližih suigrača. Ofenzivcima Ramiresu i Willianu strogo je naređeno da nemaju što tražiti na protivničkoj polovici, osim kada se tamo zapute Atleticovi bekov Junafran i Filipe Luis.
Ova Maginot linija ne može se zaobići
Momčad posložena u 4-1-4-1 dakako nije imala veze s istom taktičkom postavom Bayerna, kao što dvije obrambene linije nisu poput Atleticovih na istom mjestu u uzvratu četvrtfinala LP protiv Barcelone, sjajno čuvale vlastiti gol, ali i proizvele tri stopostotne gol prilike pred suparničkim. Mourinha to nije zanimalo, jer Torres je s ostatkom momčadi mogao komunicirati samo dimnim signalima. Iako su mu nedostajali Hazard i Eto'o, u momčad nije uvrstio Oscara i Schürrlea, jer važnije od pokušaja ugrožavanja gola suparnika mu je postaviti barem sedam igrača iza lopte.
Simeone, koji se također klanja Mourinhu i ponosno ističe kako njegova momčad s onom njegovog uzora dijeli mnoge odlike (čvrste ekipe koje primaju jako malo golova i jake su iz kontri i prekida), na terenu je ipak neusporedivo ambiciozniji od Mourinha, čiji Chelsea je sinoć imao bijednih 31 posto posjeda lopte, iako je po vrijednosti, osvojenim trofejima i uspjesima igrača na velikoj sceni, njegova momčad daleko bolja od Atleticove.
Strah i bahatost: Gubi prvenstvo od patuljaka, a bunkerašima prigovara da igraju nogomet iz 19 stoljeća
A možda iza Mourinhove opjevane "taktičke briljantnosti" stoji tek strah? Jer ovo mu je već osmo polufinale Lige prvaka, a prošao je tek dva! Također, ako je već toliki majstor, kako da se to ne ogleda u osnovnom natjecanju - engleskom prvenstvu, gdje naslov gubi zbog poraza od patuljaka Sunderlanda i Crystal Palacea?
Osim straha, tu su i ostale njegove odlike - bahatost i arogancija, jer samo Mourinho, koji je onako postavio momčad kod Atletica, može nakon što ne uspije pobijediti skromni i začahureni West Ham, njegovog trenera optužiti za "nogomet iz 19. stoljeća". Netko bi Mourinhu trebao reći kako je on, a ne Allardyce, otac dosadnog nogometa.
Mourinhov nogomet bez golova i duše
"Disciplinirani", "organizirani", "profesionalni"... to su pridjevi kojima obožavatelji "Posebnog" veličaju Mourinhovu momčad nakon utakmice kod Atletica, ali koliko god navedene odlike bile poželjne, nekako više pristaju kada opisujemo kvalitetne zaštitare ili građevinske radnike, nego sudionike u Igri. Gdje je tu spektakl, atrakcija, odnosno, gdje su tu golovi?
Predstava Mourinhovog Chelseaja protiv Atletica u sebi je sumirala sve ono odbojno u njegovoj nogometnoj filozofiji i bila je ogledni primjer zašto itko kome je nogomet igra za gol (čak ne nužno za gol "više") ne želi gledati nogomet koji on nudi.
Nitko nije zavolio nogomet zato što je negativan i destruktivan, s glavnom zvijezdom ego-manijakom na klupi
Istina, sredstva koja Mourinho koristi dovode do cilja (premda ne baš toliko često kao što njegovi obožavatelji ističu, ne zaboravimo da je prvi put otpušten iz Chelseaja, a isto mu se dogodilo i u Realu), ali nitko nije zavolio nogomet zato što je dosadan, negativan i destruktivan sport u kojem je glavna zvijezda trener, ali ne samo zbog svoje kvalitete, nego i egomanije.