ZA VRIJEME Europskog prvenstva donosimo vam dnevnik "Optička warka", drugačiji pogled na cirkus koji će gostovati u Poljskoj sljedećih mjesec dana.
Kult reprezentacije u Poljskoj nestao je odlaskom čuvenog Zbigniewa Bonieka prije više od 20 godina, a današnjem Poljaku odlazak na utakmicu nacionalne momčadi ne predstavlja ništa više od T-Mobile srijede u multipleksu. 60 na stadionu i još stotinu tisuća ljudi u navijačkoj zoni u centru grada samo su žrtve neizostavne propagande koja je mjesecima vrištala kako se "Sarumanovo oko" iz Nyona napokon okrenulo prema zaboravljenoj Poljskoj, dajući još šansu za novi početak.
I onda utakmica otvaranja. Dariusz Szpakowski, poljski Drago Čosić, vrištao je na svaku polušansu kao da sutra ne postoji, a rulja je hipnotizirano gledala u neku novu poljsku generaciju, koja bez Kube i Lewandowskog može jedino proći skupinu Kirin kupa. Na kraju razočaravajućih 1:1, rezultat koji nije otkrio prave mogućnosti poljske reprezentacije, ali jest to novo lice tamošnjeg navijača.
Nema tuge, nervoze, nezadovoljstva. Odgojeni na porazima naučili su se veseliti sitnicama. Apsolutno nesvakidašnja slika! Umjesto da po posljednjem zvižduku razjareni istrče sa stadiona i s iščupanim stolicama traže Grke, oni lungowisla bezbrižno šetuckaju svaki sa svojom simpatičnom mjericom jagoda u bojama nacionalne vrste.
Remi Poljske zapravo je više pogodio hrvatske iseljenike u Varšavi, s kojima smo u restoranu "Ćevap" gledali otvaranje Europskog prvenstva. Povezala nas je Zoladkowa, a prepredena kakva i treba biti oslobodila je emocije zatočene u krletki modernog života.
"Svaki put kada dođe neki Hrvat nama je mali Božić", riječi su dobrodošlice Bože Bakete, direktora hrvatske turističke zajednice u Varšavi, a finale cjelovečernjeg druženja najbolje opisuje jedan osječki grafit: "Kad ja tamo, a ono međutim".