Pogledajte kratki film o vremenu kada smo imali najjačeg golmana na svijetu

Foto: HNK Hajduk, Screenshot YouTube

NA DANAŠNJI dan obilježava se godišnjica smrti legendarnog vratara Hajduka, Vladimira Beare.  U tekstu vam donosimo i kratki dokumentarac o vremenu kada smo imali najjačeg vratara na svijetu. 

Beara je rođen 26. kolovoza 1928. godine u Zelovu kod Sinja i bio je jedan od najboljih igrača bivše države te njen dugogodišnji reprezentativac. 
 
U Hajduk je došao 1946. godine kad počinje braniti za seniorsku momčad godinu kasnije, a već 1950. osvaja prvi trofej s klubom kada Hajduk osvaja prvu poslijeratnu titulu, i to onu toliko puta opjevanu bez poraza u cijeloj sezoni. Iste sezone brani za nacionalnu selekciju na SP u Brazilu. S Hajdukom još osvaja naslove 1952. i 1955. godine, a potom odlazi braniti u Crvenu Zvezdu. 
 
Prelazak u Zvezdu smatran izdajom
 
Taj transfer bio je najkontroverzniji prelazak jednog nogometaša u drugi klub u bivšoj državi. Splićani i svi oni kojima je bijela boja u srcu smatrali su taj čin izdajom, no malo tko je tada vodio računa da je Beara, premda najbolji vratar svijeta, u Splitu bio podcjenjivan te da nikad u Splitu nije dobio status kakav je zaslužio.
 
''Svi su bili ispred mene. Tko bi god novi došao u Split dobio bi stan. Meni su samo obećavali, ali nikad ništa. Kad me komadić ugljena pogodio u oko, kad sam umalo ostao bez njega, rekli su mi da lažem, da foliram ozljedu. Kad sam im rekao da ću otići u Zvezdu, rekli su mi da neka samo idem. Jednostavno su me potjerali'', pričao je godinama poslije Beara.
 
Sa Crvenom Zvezdom osvojio je još četiri titule prvaka države i sudjelovao u osvajanju dva nacionalna kupa Jugoslavije. U dresu Zvezde u sezoni 1959./60. dobio je žutu majicu Narodnog sporta kao najbolji nogometaš u sezoni. Bilo je to prvi put da je vratar proglašen najboljim nogometašem.
 
Ipak, Hajduk mu je bio i ostao u srcu.
 
''Hajduk mi je sve. S njim se budim i s njim idem na počinak. Ljubav je to zbog koje mi srce zaigra, ali me i bolno stegne'', znao je reći Beara s tugom u srcu. I naravno da su mu navijači oprostili bijeg u Beograd jer Veliki Vladimir nikad nije skrivao koja se boja nalazi u srcu.
 
U Hajduk je došao 1946. godine, kad mu je nakon gledanja treninga prve momčadi Hajduka prišao Jozo Matošić i rekao: "Mali, ajde stani na branku." Stao je, mnogi su mu pucali, a on se "bacao na sve strane". Trener Lemešić ga je odmah pozvao neka sutradan dođe na trening juniorske momčadi.
 
Nakon toga sve ostalo je povijest. Beara je godinama važio za najboljeg vratara na svijetu, uz bok legendarnom Brazilcu Gilmaru i Mađaru Gyuli Grosicsu, a već je legendarna izjava najvećeg vratara svih vremena Lava Jašina, koji je 1963. kao prvi golman dobio nagradu France Footballa za najboljeg nogometaša Europe.
 
Lav Jašin: ''Hvala vam, ali nisam ja najbolji golman na svijetu. Najbolji se zove Vladimir Beara''
 
''Hvala vam, ali ovu nagradu nisam zaslužio jer postoji jedan golman bolji od mene, a zove se Vladimir Beara.''
 
Ricardo Zamora, slavni Španjolac, kojega se godinama držalo za najboljeg vratara svih vremena jednom je rekao Beari:
 
''Beara, svaka čast svima, ali vi ste najbolji vratar na svijetu.''
 

 

 
Za državnu reprezentaciju Jugoslavije Beara, od 1950. do 1959. godine skupio je  60 nastupa i to 35 nastupa kao nogometaš Hajduka, a 25 kao nogometaš Crvene Zvezde. Debitirao je 8. listopada 1950. godine u prijateljskoj utakmici protiv Austrije u Beču (2:7), na legendarnom Prateru pred 70.000 gledalaca kada je u 73. minuti zamijenio na golu do tada nezamjenjivog Srđana Mrkušića. Od tada postaje nezamjenjiv, a od reprezentativnog dresa oprostio se u Beogradu u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske 11. listopada 1959. godine (2:4).
 
Engleski novinari ga prozvali ''Great Vlad'', a obranio penal i Puškašu
 
Svjetsku slavu stekao je kad je kao reprezentativac Jugoslavije uništavao engleske napadače na utakmici između Engleske i Jugoslavije na Highburyju. Engleski novinari su mu nakon te utakmice dali nadimak ''Great Vlad''.
 
Sudionik je tri svjetska prvenstva u nogometu: 1950. godine u Brazilu, 1954. u Švicarskoj i 1958. u Švedskoj. Nastupio je na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju gdje sudjeluje u osvajanju srebrne medalje.  U Helsinkiju je u finalnoj utakmici (0:2 protiv najbolje momčadi tog vremena Mađarske) obranio je penal Ferencu Puškašu.
 
S Vukasom, Zebecom i Z. Čajkovskim branio boje Europe
 
Najveće priznanje na nogometnom terenu Beara dobiva 21. listopada 1953. godine. Zajedno s Vukasom, Zebecom i Zlatkom Čajkovskim nastupa za reprezentaciju Europe protiv izabrane vrste Engleske. Bile su to njegove zlatne godine. Beara je dostigao svoj najveći nogometni domet i postao naš prvi i jedini vratar koji je čuvao mrežu reprezentacije Europe.
 
Ističemo da je Vladimir Beara jednom čuvao gol veteranske reprezentacije svijeta, a jednom veteranske reprezentacije Europe.
 
Beara je bio vrsni vratar, a uz to i privlačne pojave, sa spektakularnim intervencijama i stilom igre. Bio je elegantan u svakom pogledu, sa skokovima koji su osvajali ljepotom, izrazito elastičnim i s munjevitim refleksima. 
 
Da bi brusio svoj trenerski stil bavio se i baletom, što je naravno u Splitu tada izazivalo podsmijeh, a specifičan stil branjenja najviše je došao do izražaja u činjenici da je vjerojatno bio jedini vratar na svijetu koji nikad nije postavljao živi zid.
 
''A što će mi, ovako sam barem vidio igrača koji mi puca'', često je objašnjavao Beara.
 
Također, Beara je bio poseban i po svom boksanju lopte. Znao je loptu šakama ispucati na protivničku polovicu, a engleskim dovitljivim novinarima nije dugo trebalo da ga zbog tog prozovu ''Željezna šaka''.
 
Nakon kraja igračke karijere Beara, nakon doškolovanja, stječe diplomu visokog trenerskog stručnjaka u školi čuvenog njemačkog stručnjaka Seppa Herbergera. U sezoni 1964./65. preuzima treniranje njemačkog Freiburga. Nakon toga trenira Sitardiu iz Nizozemske gdje ostaje dvije godine. 1967. godine vraća se u domovinu i godinu dana trenira Rijeku, a zatim ponovno odlazi u Njemačku gdje postaje trener Fortune iz Kölna, također godinu dana. U sezoni 1970./71.,daje obol Hajdukovoj tituli, prvoj nakon kriznih 60-ih.
 
Potom trenira Osijek gdje se zadržava šest mjeseci. Nakon Osijeka postaje trener, također na šest mjeseci, Troglava iz Livna, a zatim izbornik i trener državne reprezentacije Kameruna s kojom osvaja kup Afrike te dobiva odlikovanje za postignute iznimne rezultate sa reprezentacijom ove afričke zemlje.
 
Otac kamerunskog nogometa i Rogera Mille
 
''Kad sam došao u Kamerun, igrali su bosonogi ili u japankama. Plemenski vođe su se svađali, no odmah sam uveo njemački dril. Kupio im odijela i cipele, naučio ih kako jesti za stolom, s priborom. Bio sam im drugi otac, zvali su me Majstor'', izjavio je prije utakmice Hrvatska – Kamerun u Brazilu, a upravo je on otkrio najvećeg afričkog nogometaša svih vremena, legendarnog Rogera Millu te najboljeg afričkog vratara svih vremena Thomasa N'Kona (58).
 
Nakon povratka iz Kameruna, godinu dana trener je Dinare iz Knina, potom se vraća u Crvenu Zvezdu, ovog puta kao trener vratara. Kao trener priskače i u pomoć NK Split, da bi trenersku karijeru završio kao trener Bregalnice iz Štipa.
 
Od 2007. godine počasnik je Kuće slave splitskog športa, a 2008. godine predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, odlikovao ga je odličjem Reda Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. U 2010. godini dobio je Nagradu za životna djelo Grada Splita. 
 
Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.