Foto: Ronald Goršić / Cropix
U TRADICIONALNOM ljetnom terminu, hrvatska je reprezentacija i treću utakmicu u nizu odigrala za zaborav. Ako su kolovoški dvoboji ikada i imali smisla, bili su to spektakli s Brazilom i Švicarskom ili makar ozbiljne provjere protiv Slovačke, Irske ili Italije. Ovako, ispao je to očajnički pokušaj da se jednom visokom pobjedom protiv nogometnog liliputanca nasilno vrati pobjednička atmosfera.
Nakon poraza od Škotske i Portugala, a pred finiš kvalifikacija i gostovanje u Srbiji, u javnost se i stručni stožer uvukla jedna nesigurnost. Nažalost, taj nemir pobjeda protiv Lihtenštajna nije nimalo anulirala, dapače. 148. reprezentacija svijeta, kojoj je najveći doseg u povijesti 4:0 pobjeda nad Luksemburgom, zabila je čak dva gola opjevanoj hrvatskoj obrani i umalo izborila povijesni remi.
Povjera prošla, nemir i nesigurnost ostali
Vrlo se lako opravdati i reći kako ovaj susret nije imao nikakvu rezultatsku težinu; kako je najvažnije bilo okupiti reprezentativce, poraditi na zajedništvu i pritom isprobati neke nove mogućnosti. Sve i da je tako, Štimac je na travnjak u Vaduzu poslao vrlo respektabilnu momčad, sa Srnom, Ćorlukom, Vidom i Milićem u posljednjoj liniji, Modrićem, Rakitićem i Badeljem u sredini te Eduardom, Olićem i Mandžukićem u napadu. Trebalo je to biti i više no dovoljno da se domaćini isprate na način koji je prezentirala BiH, slavivši nedavno s 8:1.
Ukoliko je suditi po dvobojima s Portugalom i Lihtenštajnom, grozničava potraga Igora Štimca za lijevim bekom još nije završila. Pranjić je naravno davna prošlost, Ivan Strinić ekspresno zamijenjen kao stara krpa, dok Hrvoje Milić, izuzev kratkih bljeskova protiv Portugala, nikako da pokaže zašto je zaslužio povjerenje izbornika i stručnog stožera. U Vaduzu je bio bezopasan u napadu i potpuno dekoncentriran u obrani - prototip beka kakav hrvatskoj reprezentaciji nije potreban.
Golgeterski povratak Dudua i sjajna premijera Rebića