I HRVATSKI rukomet dobio je svog Amerikanca. Neizostavna karika u obrambenim redovima rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb od ove je sezone 22-godišnji Domagoj Sršen. Mladić koji je rukometni zanat pekao u Metkoviću, Bjelovaru i Splitu ljetos je u valu mladih pojačanja stigao u Zagreb gdje bi trebao popuniti prazninu nastalu odlaskom Jakova Gojuna u Atletico Madrid. Domagoj je, zanimljivo, rođen u New Yorku i ove je sezone postao prvi američki državljanin koji je zaigrao u VELUX EHF Ligi prvaka. Premda zanimljivi takvim se podacima, tvrdi, ne zamara previše jer svu svoju energiju i koncentraciju posvećuje onome što se događa na parketu.
Za sve je ''kriv'' moj otac koji je otišao u SAD u potrazi za boljim životom kada mu je bilo svega 16 godina. U New Yorku je imao brata i zaputio se k njemu. Moja obitelj ovdje nije bila baš dobrostojeća i otac je vidio odlazak u New York kao jedinu mogućnost da preživi i stvori nešto za sebe i svoju buduću obitelj. Moj otac je prvo završio školu u New Yorku, a kasnije i fakultet. Dvadesetak godina bavio se inženjerstvom, a kasnije je u Hrvatskoj upoznao i moju majku. Nakon što su se vjenčali otišli su natrag u SAD i tako sam se ja rodio u New Yorku.
Koliko si dugo živio u SAD-u i kako ti je bilo u New Yorku?
Živio sam tamo prvih pet godina i moram priznati da se ne sjećam najbolje tog perioda. Neki detalj tu i tamo mi prođe kroz glavu, ali tko se još sjeća svojih dana iz vrtića…
Rukometni si reprezentativac SAD-a. Kako je došlo do te suradnje?
To je malo neobična priča budući da ja nisam imao pojma da takva reprezentacija uopće postoji. Tu sam informaciju saznao putem interneta i odlučio sam im se javiti preko e-maila. Nakon tog kontakta i prvog koraka koji sam napravio ja, bio je red na njima. Nazvali su me jednoga dana telefonski i pozvali me da dođem u Madrid na utakmicu i tako je i bilo. Suigrače sam doslovce upoznao na prvoj utakmici i mogu reći da mi se sve skupa jako svidjelo. Nije to ni spomena vrijedna rukometna razina, ali atmosfera među tim ljudima bila je sjajna i ja sam se tamo lijepo osjećao. Američki reprezentativci su momci koji se rukometom bave dvije do tri godine i to im je
Zna li prosječan Amerikanac što je rukomet?
Ma nema šanse da nađete dva Amerikanca u čitavom New Yorku koji bi vam znali reći što je rukomet. Njihova inačica rukometa je rekreativni sport u kojemu imaš malu gumenu lopticu koju nabijaš u zid i potom ju hvataš.
Nadaš li se jednoga dana i pozivu za hrvatsku reprezentaciju?
Apsolutno. To bi bilo ispunjenje sna iz dva razloga. Prvo, to je moja zemlja bez obzira što sam rođen u New Yorku, a drugo Hrvatska je jedna od najvećih rukometnih sila i tek kada sam ovdje došao igrati uvidio sam što je zaista svjetski kvalitetan rukomet.
Znaš li da si prvi igrač rođen u SAD-u koji igra VELUX EHF Ligu prvaka?
Tog sam podatka postao svjestan tek nedavno i to na zanimljiv način. Naime, suigrač iz američke reprezentacije, kapetan Mark Ortega poslao mi je mail s tim podatkom i rekao kako su svi jako ponosni na mene i na činjenicu da je jedan njihov sunarodnjak zaigrao u najelitnijem klupskom natjecanju Europe.
Koje su po tebi prednosti života u SAD-u, a koje u Hrvatskoj?
Čini mi se da su u SAD-u ljudi malo opušteniji, srdačniji. Prije ćeš doživjeti da te netko zaustavi na ulici i dojma sam da će ti prije tamo stranac pomoći nego ovdje. Hrvatska ima svakako svoje prednosti, a ja osobno puno više volim živjeti u Hrvatskoj. Razmišljao sam o odlasku u Ameriku jer mi otac tamo imao svoj posao i možda bih tamo lakše stvorio budućnost za sebe i svoju obitelj, ali srećom rukomet je presudio i sada sam definitivno ovdje.
Prepričaj nam malo svoj rukometni put?
Rukometom sam se počeo baviti u Metkoviću sa 14 godina i tamo sam napravio prve korake i proveo tri prekrasne godine. Već sa 16 godina otišao sam u prvu ekipu Metkovića, ali tih je godina klub otišao u stečaj, a ja sam završio u drugoj ekipi Zagreba gdje sam proveo narednih godinu dana. Potom sam zaigrao za Bjelovar jednu sezonu i tamo smo napravili dobar rezultat kada smo osvojili 3. mjesto u nacionalnom prvenstvu. Lani sam sa Splitom osvojio 4. mjesto nacionalnog prvenstva i upravo mi je u tom prekrasnom gradu bilo najljepše, svidjela mi se atmosfera i ljudi.
Mnogi u tebi vide nasljednika Jakova Gojuna, a nemali je broj onih koji već sada tvrde da ćeš biti još bolji obrambeni igrač? Kako se nosiš s tim bremenom i kakav si općenito pod pritiskom?
Ne zamaram se previše s tim što će biti jednoga dana. Živim, radim i treniram od dana do dana i svaki puta pokušavam dati sve od sebe i u danom trenutku biti u najboljem izdanju. Pritisak mi nije poznat pojam, jer takvog sam karaktera. Opušten sam i uživam u rukometu.
Nosiš etiketu obrambenog specijaliste. Smeta li te ponekada to što te ljudi isključivo doživljavaju kao obrambenog igrača? Dođe li i tebi da ponekada zaigraš u napadu i zabijaš golove?
Ne razmišljam na taj način. Sretan sam i zahvalan na svim minutama koje igram, jer sve je to dragocjeno vrijeme za mladog igrača kao što sam ja. Naravno da ne bih imao ništa protiv da zaigram i u napadačkom djelu, ali ne zamaram se time previše. Na meni je da svojoj momčadi pomognem na sve moguće načine, pa ako trener od mene traži samo obranu onda ću se ja pobrinuti da odigram najbolju moguću obranu.
Što za tebe znači igranje Lige prvaka?
Liga prvaka najveće je natjecanje u svim sportovima, pa tako i u rukometu. Ovo mi je prva sezona među rukometnom elitom i velika mi je čast igrati rukomet na najvišoj razini. Ponosan sam što mogu među najboljim rukometašima svijeta predstavljati svoj Zagreb.
Zagreb su napustili Ivano Balić, Marko Kopljar, Jakov Gojun i još neki vrsni igrači. S druge strane, mnogo mladih igrača pojačalo je redova hrvatskog prvaka. Što ti očekuješ od CO Zagreba u ovoj sezoni?
Očekujem u prvom redu da nastavimo dobro raditi i skupljati iskustvo. Otišli su mnogi jako vrijedni igrači i sada je na nama mladima da preuzmemo teret i nastavimo pobjedničkim putem. Možda ne možemo već u prvoj sezoni napraviti senzacionalan rezultat, ali za dvije do tri godine mogli bi se boriti za sami vrh. Zasada je najvažnije da steknemo iskustvo.
Nakon četiri kola CO Zagreb na kontu ima tri osvojena boda i još uvijek realne šanse za prolazak skupine. Koje ste greške radili u dosadašnjem djelu natjecanja, a koje želite izbjeći u slijedećim susretima?
U prvom redu moramo poraditi na koncentraciji u samoj završnici utakmice. Vidjeli ste protiv Minska i Schaffhausena kako smo gubili bodove u posljednjih nekoliko sekundi. To je danak koji plaćamo našem neiskustvu i to je segment igra koji svakako moramo popraviti. Takve početničke greške ne smiju nam se više ponavljati.
Nakon dva uzastopna poraza sve je manje manevarskog prostora pred ekipom CO Zagreba. Šanse za prolazak skupine još uvijek su realne, ali mjesta za novi kiks gotovo da i nema. Tko su najveći konkurenti hrvatskom prvaku za prolazak skupine?
Nakon četiri odigrana kola smatram da su to Dinamo Minsk i Schaffhausen. Niti jednu od tih ekipa nismo uspjeli pobijediti i mislim da će se borba za prolazak dalje voditi upravo između nas troje. Vjerujem kako ćemo mi osigurati plasman među zadnjih 16.
Koje su momčadi za tebe najveće iznenađenje, a koje najveće razočaranje u ovogodišnjem izdanju Lige prvaka?
Najveće iznenađenje je svakako Dinamo Minsk i njihovu smo kvalitetu osjetili na vlastitoj koži. To je jedna jako dobra i vrlo borbena ekipa. Uostalom, na gostovanju u Barceloni izgubili su samo s jednim golom zaostatka a to nije mala stvar. Što se tiče momčadi koje nisu u našoj skupini moram priznati da ih previše nisam gledao. Koncentriran sam na CO Zagreb, tako da rijetko gledam klubove s kojima nismo u skupini.
Tko ti je rukometni uzor?
Nemam nekog posebnog uzora u rukometu, ali najviše volim Ivana Ćupića budući da mi je on rođak. Drago mi je vidjeti kakvu je veliku karijeru Ivan napravio i kako sjajne partije pruža u poljskom Kielcu i hrvatskoj reprezentaciji.
Što te najviše razljuti u rukometu?
Najviše razljutim sam sebe kada napravim propust u obrani ili kada krivo bacim loptu u polukontru ili kontru.
Klub u kojem bi jednoga dana volio igrati?
Definitivno Atletico Madrid.
Da nisi postao rukometaš čime bi se bavio?
Možda bih se okušao u nogometu ili košarci. Nisam, doduše, niti jedan od ta dva sporta trenirao ali rado na Playstationu igram NBA i nisam uopće loš u tome. Tko zna, možda sam se mogao baviti i košarkom.
Kako to da se nisi odlučio baviti košarkom?
Premda je to u SAD-u jedan od popularnijih sportova, u mojoj obitelji oduvijek su se igrali rukomet i nogomet. Dakle, bilo je jedno od tog dvoje, a meni se oduvijek više sviđao rukomet.
Misliš li da rukomet ima budućnost u SAD-u?
Mislim da bi rukomet mogao biti vrlo popularan u SAD-u i da bi se svidio ljudima. Nažalost, ne vidim da će se to dogoditi u nekoj skorijoj budućnosti jer za to bi trebalo ostvariti neke zapaženije rezultate i malo poraditi na popularizaciji tog sporta.