SMJENA Koga šaljemo u penziju, a tko ostaje?

Foto:: Index

HRVATSKOJ nogometnoj reprezentaciji trebaju promjene, ali ne zato jer Pletikosa, Pranjić, Srna i Olić nisu sposobni za još jedan kvalifikacijski ciklus, već zbog toga što usađeno balkansko prenemaganje terenom više jednostavno ne prolazi nigdje. Nije uopće stvar u fizičkoj spremi, u Recifeu su Kovačevi igrači pretrčali 105, a Herrerini 110 kilometara, što je minorna razlika od 500-njak metara po igraču, već u brzini razmišljanja i odigravanja - jednom riječju TEMPU. Hrvatska igra već je godinama toliko troma i spora da nam Perišić i Rebić izgledaju kao vanzemaljci nakon samo nekoliko okomitih driblinga i sprinteva. Pojmiti manjkavost najlakše je u sudaru s njenom potpunom suprotnošću, zato dvoboji protiv Meksika i Škotske, izrazito motoričkih ekipa s presingom po cijelom terenu, moraju biti ogledni primjerci smjera u kojem se treba razvijati.





Svaka mu čast za sve što je napravio za hrvatsku reprezentaciju, 114 nastupa velika su stvar, ali još od onog maksimirskog susreta krajem devedesetih, kada je neviđenim paradama na golu Hajduka zabezeknuo Modre i kupio ulaznicu za nacionalnu vrstu, Pletikosa je postao vratar koji u pravilu ne kiksa, ali i koji rijetko kad brani nemoguće i spašava momčad od poraza. Dugo vremena nažalost nismo imali boljeg, ali krajnje je vrijeme dati se u potragu za njegovim nasljednikom(Subašić) jer parfem koji ne smrdi, ali ni ne miriše, koristiš samo ako moraš. Ne znam znate li podatak da je Pletikosa u Brazilu čak 29 lopti ispucao direktno u protivničke noge, triput više od bilo kojeg čuvara mreže na SP-u. Stipe je danas i sam priznao: Nisam spasio kada sam trebao, ne znam ostajem li.



Ozljedom Ivana Strinića, mladi branič Genoe našao se u vrlo nezgodnoj situaciji uoči svjetske smotre. Prisiljen pokrivati potpuno mu neprirodnu poziciju, Vrsaljko je protiv Brazila i Meksika odigrao sve zajedno 150 minuta i u globalu se predstavio u solidnom svijetlu, kako prema natrag tako i prema naprijed, iako je to vjerojatno bilo daleko od njegovih pravih mogućnosti. Ukoliko uzmemo u obzir da je Vrsaljko budućnost ove reprezentacije, svakako je dobra stvar što je makar i na ovaj alternativan način skupio vrlo važno iskustvo i osjetio atmosferu SP-a. Nema sumnje da bi u protivnom s klupe gledao nezamjenjivog kapetana Srnu kako ordinira na njegovom mjestu.





Iako se nakon ispadanja sa SP-a može naći zamjerka bilo kojem igraču Kovačeve momčadi, pogotovo nakon golova iz prekida, treba reći kako su Dejan Lovren i Vedran Ćorluka trenutno najmanji problem hrvatske reprezentacije. Relativno su mladi, a vrlo iskusni - zajedno imaju preko stotinu nastupa u nacionalnom dresu. Kako u ovom trenutku niti na vidiku ne postoji bolja rješenja, nema smisla ni potrebe raspravljati o njihovom statusu prvotimca za sljedeći kvalifikacijski ciklus. Hrvatska u njima ima dobre te relativno pouzdane stopere koji znaju baratati s loptom i kojima nije strano postići pogodak.





Tragedija je zapravo što je Pranja jedan vrlo dobar nogometaš, koji nažalost dopušta da ga izbornici po potrebi vozaju kao budalu i koji u svoje 32-godine nije izgradio stav. Kako drugačije objasniti njegov izjavu kako nikada neće igrati za "Sammirovu" Hrvatsku, da bi na prvi Kovačev poziv pregrizao jezik i dotrčao kao poslušni psić. Vjerojatno nitko u Hrvatskoj pa ni on sam ne zna koja je njegova prava pozicija. Je li on lijevo krilo, lijevi bek ili zadnji vezni? Najvažnije pitanje je ipak, misli li Pranjić i dalje da još može pomoći hrvatskoj reprezentaciji.





Najmanje tisuću puta čuli smo izjavu kako većina meksičkih nogometaša igra u domaćem prvenstvu te kako su prekaljeni internacionalci Modrić, Mandžukić i Rakitić velika prevaga Hrvatske. Međutim, zaboravlja se da je meksička liga po svim parametrima, već godinama među osam najjačih liga na svijetu, ispred francuske, nizozemske i portugalske. Ne treba se stoga čuditi što su tamo neki Layun i Vasquez zaustavili novopečenu zvijezdu Barcelone, iako dobar dio problema ide na dušu izbornika Kovača. Pretpostaviti Modrića Rakitiću na mjestu polušpice, a još ranije napraviti Raketu vodonošom Sammiru redikulozna je ideja, o kojoj sve govori asistencija dojučerašnjeg kapetana Seville Perišiću u jedinom trenutku kada se približio golu. Rakitićeve kapacitete treba maksimalno iskoristiti, jer su upravo golemi.





"I dalje tvrdim da imamo bolju momčad od Meksika", rekao je najbolji hrvatski nogometaš Luka Modrić nakon dvoboja u Recifeu. Nažalost, to mu je bio jedini vic u nogometnoj igri na brazilskom tlu u više od dva tjedna. Aktualni prvak Europe ni u jednom susretu na SP-u nije opravdao očekivanja hrvatske javnosti i nametnutu mu reputaciju vođe. Luka je sjajan nogometaš, ali kvalitete koje tražimo jednostavno ne posjeduje, međutim ono što zabrinjava jest činjenica da je podbacio i u onome u čemu je bio najbolji, ritmu ubrzavanja i širenja igre. Zašto je to tako, on mora prvo odgovoriti sebi, ali nije ni prvi ni posljednji reprezentativac kojeg je nacionalni dres pretvorio u zeca. Modrić može i mora bolje. Igrača takvih kapaciteta Hrvatska još dugo neće imati...



Uopće raspravljati o Sammiru kao potencijalnom hrvatskom reprezentativcu nakon stotine eskapada u Maksimiru, 321 odigranu minutu u dresu Getafea i uz pregršt drugih rješenja u veznom redu potpuno je besmisleno. Sammir bi kao i Miske bio čudesan igrač sredinom osamdesetih godina, međutim u današnjem atomskom nogometu, a posebice u aktualnoj fizičkoj spremi, samo bi potpuna neznalica od njega očekivala bravure.





Srna je stvarno istinski kapetan, ako u vašoj nogometnoj viziji kapetani nisu najbolji igrači koji vuku cijelu momčad svojim sjajnim igrama. A s druge strane zašto kapetan mora bit najbolji igrač ili još bolje, zašto mi mislimo da je Srna odličan igrač. Darijo je bio dobar tamo 2006., dok finalni odsjaj datira negdje iz 2008. Sjećate li se kad je Srna nekog pokušao proći po krilu, a da se pritom nije bacio da izbori prekršaj? Znate li da je Srna u četiri godine, od 2004. do 2008. za Hrvatsku postigao 16 golova? U posljednjih šest postigao je četiri. Vrsaljko čeka zapet kao puška, ali treba imati hrabrosti odreći se Srne. Teško da je Kovač to u stanju.





Zasigurno najveći dobitak Kovačevog stolovanja na čelu hrvatske nogometne vrste je Ivan Perišić. Mladi krilni napadač bez ikakve dileme bio je najbolji nogometaš Vatrenih u Brazilu. Perišić je iskazao brzinu, dribling, udarac i ono najvažnije muda! Bio je pokretač većine iole opasnijih napada Hrvatske i kao takav može biti veliki forte ove reprezentacije u godinama koje dolaze. Svaka mu čast što se ni u teškim trenucima nije skrivao i igrao alibi lopte kao većina njegovih suigrača cijelo vrijeme.





Ola je legenda hrvatskog nogometa, koja je u svakom odigranom susretu ostavila djelić svoje duše na terenu. Beskompromisni borac, vlasnik brojnih rekorda i često spasitelj. Njegov gol Kamerunu bio je prevaga i možda ih može postići još nekoliko u kvalifikacijama za Euro 2016, ali čini se kako Hrvatska ipak ima puno bolja rješenja. Bilo je dovoljno da Ante Rebić, ma koliko mana imao, uđe samo na petnaestak minuta protiv Meksika da se podsjetimo kako je to imati jednog bezobrazno prodornog igrača, koji jednim potezom može izbaciti cijelu obranu i riješiti susret. Kovač je to nažalost prekasno shvatio jer se njegova cjelokupna formacija s Pranjićem temeljila na tome da oslobodi više prostora na krilu 35-godišnjem veteranu bez driblinga.





O Mariju Mandžukiću ne treba trošiti riječi. On je veliki znalac i veliki radnik. Šteta što nije mogao igrati protiv Brazila i što je bio toliko odsječen u susretu s Meksikom, ali to je jedno sasvim drugo pitanje na koje mora odgovoriti izbornik. Mario Mandžukić će nedvojbeno još godinama paliti i žariti u hrvatskom nogometnom dresu.


Nekada stožerni igrači hrvatske reprezentacije danas su Kovačevi otpaci i teško da će se što promijeniti u budućnosti, no treba reći kako drugi najbolji strijelac u povijesti Hrvatske i borbeni defenzivac kijevskog Dinama s 55 nastupa u nacionalnom dresu nisu zaslužili ovakav "kraj", pogotovo ne kada im se pretpostavljaju Sammir i Pranjić. Bi li što promijenili svojim prisustvom teško je reći, međutim smjena generacija ne radi se navrat-nanos, nekoliko mjeseci pred svjetsku smotru i to bez pripremljene rezerve.


Nekada je bilo u modi, čak i prijeko potrebno baciti žrtveno janje masi i tako oprati ruke od svih događanja, no Zdravko Mamić i Davor Šuker toliko su sigurni u svoje pozicije u hrvatskom nogometu da im čak ni takvo što ne pada na pamet, posebice kada Niko Kovač tako dobro služi ciljevima, a mnogi se kunu kako su u kvalifikacijama postojala samo dva - prodati nekoliko igrača Dinama (Brozović, Halilović itd...) i zaraditi 100 milijuna kuna koliko donosi plasman na SP u Brazil. Jedino tužnije od činjenice da ćemo i dalje biti prisiljeni gledati očigledno nekompetentnog izbornika (taktičke vratolomije s Pranjićem i Rakitićem u presudnim utakmicama) bilo je ulizivanje Drage Čosića nakon poraza od Meksika. No nemamo izbora nego dopustiti mu da nas pokuša razuvjeriti.

TKO DOLAZI - Kovačić / Subašić / Pašalić / Halilović / Radošević

Hrvatska ima puno vrlo kvalitetnih mladih igrača koji već pomalo najavljuju svoj dolazak na veliku scenu. Iako je dobio ponešto prilike u Brazilu, od Kovačića se tek očekuje prava eksplozija. Subašić je imao sjajnu sezonu u Monacu, Pašalić je kao jedan od najboljih igrača HNL-a prešao u Chelsea, Halilović je novi član Barcelone, dok Radoševićeve defenzivne kvalitete trebaju samo još kontinuitet nastupa. Puno je još drugih igrača poput Perice, Livaje, Bubnjića čiji razvoj treba pomno pratiti. Hrvatska se za nogometnu budućnost u svakom slučaju ne treba bojati.

UKLJUČITE SE I U RASPRAVU NA NAŠEM FACEBOOKU: 

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.