Stanić i Rađa za Index: Ljudi su napokon progledali, ovu reprezentaciju više nitko ne doživljava kao svoju

"U subotu sam saznao da sam praktički ostao jedini kandidat za izbornika. Međutim, tu odluku donosi Izvršni odbor i zato je najbolje da pričekamo službenu potvrdu", rekao je sad već bivši trener Lokomotive neposredno nakon utakmice sa Splitom.

 

Ovim apsurdnom izborom HNS je nastavio višegodišnju praksu odnarođivanja hrvatske nogometne reprezentacije, a odluka da se za prvog stručnjaka nacionalne selekcije imenuje čovjek bez karizme, autoriteta i što je najvažnije rezultata te čovjek koji je dobio plebiscitarnu odbijenicu nogometnog puka, najplastičnije opisuje stanje u hrvatskom nogometu i kruna je tragikomičnog cirkusa pod nazivom ''Romeo Jozak traži izbornika''.

 

Zdravko Mamić, Davor Šuker, Romeo Jozak, tko god već stigne, ionako godinama sustavno devastiraju ''dojučerašnju'' nacionalnu svetinju, koja je već jako dugo privatna svojina, a najmanje je narodna.

 

Svoj komentar o tužnoj hrvatskoj nogometnoj zbilji za Index dali su jedan od najvećih europskih košarkaša svih vremena Dino Rađa i nekadašnji član ''Vatrenih'' Mario Stanić.

 

 

''Ne želim komentirati ništa vezano za nogometnu reprezentaciji niti davati ikakve analize zbog čega ljudi sve više dižu ruke od te reprezentacije i zašto su prestali navijati za istu. Najprije, nije to ništa preko noći. Sustavno se vodi kampanja podjele, godinama ljudi koji vode HNS rade na tome tako zdušno da ih moram pohvaliti da su u tome uspjeli. Neću ulaziti u razloge ostalih, a znam ih puno, koji bi do jučer ''ubili'' za tu reprezentaciju, a danas su posve nezainteresirani za sve što se događa u i oko nje. Mogu govoriti samo u svoje ime. 

 

Toliko me ne zanimaju da najradije ni bih dao nikakav komentar, niti jednu jedini rečenicu jer bi to samo značilo da im dajem značaj, da pristajem na to da su nekakvi faktori zbog kojih se nerviran, o kojima razmišljam, da im dajem legitimitet, a to nije istina. Nažalost, to je stvarno tako, ne zaslužuju ni minimum vremena da im posvetim.

 

Zašto je to tako svi znamo, jebiga, tako je, no žao mi je jer kad se sjetim koliko sam i vremena i živaca ''uložio u to reprezentaciju, dođe mi plakati. U meni je ta reprezentacija imala najvatrenijeg navijača. Motorom sam solo išao u Berlin 2006., a u Beču sam dvije godine poslije doživio teži poraz od bilo kojeg od svih u mojoj karijeri. Danas mi ne pada na pamet gledati tu reprezentaciju, čak niti pročitati bilo što vezano za istu. Jednostavno me ti ljudi više ne zanimaju.

 

Potpuno sam indiferentan prema njima. Ne zanimaju me kad pobjeđuju, ne zanimaju me kad gube. Ne zanima me ništa vezano za njih. Ne čitam ništa o njima o novinama, ne gledam ih na televiziji. Ako je netko spreman na prodaju ugleda i svog obraza, ja nisam. Moj obraz nije na prodaju.''

 

''A čemu se mi čudimo? Podjele u društvu ostavile su traga, a oni najodgovorniji prave se blesavi, ne prihvaćaju ni minimum odgovornosti i sve ovo što sad gledamo, samo je posljedica desetljeća devastacije ne samo sporta, nego društva u cjelini. Moralno smo dotaknuli dno i sad se pitamo zašto nikoga nije briga za nogomet, košarku… A zašto bi ljude i bilo briga kad se razbolijevaju zbog neimaštine, švicaraca, gole egzistencije? Budimo ozbiljno, narodu je puna kapa svega i zar stvarno itko ozbiljno misli da će ono malo živaca što im je još preostalo trošiti na ovaj cirkus u režije HNS-a i politike koja je odavno već zagadila cijeli naš sport. Uspjeli su u nemogućem – odnarodili su nogomet.

 

Sve te silne podjele u društvu, na crvene i crne, lijeve i desne, ove ili one, traju godinama, nisu one tu od jučer i dovele su do toga da ljude nije više briga za ništa, a pogotovo za nogomet. 

Sad Savez bira novog izbornika? Ma čemu to molim vas? Mislite li vi iskreno da će ta promjena zaista dovesti do nečeg? Neće, jer nisu bitna imena, makar nas u to uvjeravaju.

 

 

Kolektivna depresija zahvatila je svaku poru ovog društva. Gledajte, mi živimo u licemjernom svijetu. Licemjerje doživljavamo na svakom koraku i nogomet je samo preslika onoga kakvo nam je društvo. Ako krenemo redom i pogledamo što se sve događa u politici, zdravstvu, školstvu, kakvi su nam mediji, onda ne treba čuditi zbog čega nam društvo sve brže klizi u neku vrstu kamenog doba. I svi smo zbog toga krivi. Počevši od mene, tebe, pa nadalje. S tim našim silnim prešućivanjem i nereagiranjem, svi skupa postajemo sukrivci za stanje u kojem se nalazimo. 

 

 

Ta atmosfera beznađa, taj senzacionalizam koji mediji guraju radi klika, lajka, što već, uzelo je maha i krivci za to smo svi mi. Po portalima najvažnija je vijest je li je neka starleta ili polupjevačica pokazala sise i guzice. Takve gluposti su najzanimljivije, one su najčitanije, privlače najviše pozornosti. I onda se mi pitamo kako smo se našli u ovoj situacije. Ako to narod najviše želi, onda će to i dobiti. Akcija izaziva reakciju i kako siješ, tako i žanješ. Pa sve je otišlo u vražju mater. Svjedoci smo totalno izvrnutih vrijednosti. Ono što bi trebalo biti važno, na marginama je medija, a idiotizam prevladava. Postali smo nacija debila. 

 

To je tako u svim područjima,  sport možda zadnji plaća ceh jedne takve životne rutine. Nejasno mi je zašto je netko mislio da će od zakuženosti ostati pošteđen sport. Rezultati sportaša postoje, individualni puno više nego kolektivni, ali pitanje je dana kad će se i ti rijetki primjeri pozitivnih rezultata u sportu ugasiti. Budemo li mi čekali da nam netko sa strane dođe i pomogne onda svi skupa živimo u jednoj velikoj zabludi.

 

 

Godinama sam u sportu, baveći se njim nešto sam zaradio i ne ovisim o nikome i zato s vremena na vrijeme i kažem što mislim kad vidim što se događa. Žao mi je što se i više bivših i sadašnjih sportaša ne želi, zbog nekog straha ili ne zamjeranja, oglasiti i detektirati pravo stanje. Prirodno je da se čovjek ne želi zamjerati, no nije prirodno ovo stanje u kojem smo u govnima. Pa kad smo već u govnima, onda bi jednako tako bilo prirodno dati sve od sebe da se izvučemo iz tih govana. Nismo bitni ni ja ni ti, bitna su naša djeca i način na koji ih spremamo za život. Za kakav ih to život spremamo? E, to je pitanje koje će se svatko od nas zapitati, netko prije, netko kasnije.

 

Što se tiče sporta, pa ako to pitanje nećemo postaviti mi, koji dolazimo iz sporta, tko će onda? Sigurno nas neće doći spasiti neki Hans iz Njemačke ili kauboj John iz Amerike. Tko u to vjeruje, gadno se vara. Budimo realni, ma koga briga za nas. Što mi ikome predstavljamo?

 

Sve ovo što gledamo iz dana u dan podsjeća me na epizode Alana Forda. Epizoda jedan, pa epizoda dva i tako u nedogled. Toliko je toga negativnoga da se ljudi više i ne osvrću na to. Navikli su i najžalosnije u svemu tome je činjenica da su i sami povjerovali da tako to mora biti i da se ništa ne može promijeniti.

 

 

Što se tiče cijelog ovog cirkusa oko izbornika, pa naravno da je politika kao i svaki put do sada odigrala glavnu ulogu. Hoće li to biti Vulić, Čačić ili netko treći, najmanje je bitno. Nisu bitna imena, bitan je model, a mi ga nemamo. U Hrvatskoj se ne događa ništa bitno ako iza svega toga ne stoji jedna politička ili interesna skupina. 

 

Naravno da HDZ odlučuje tko će biti izbornik, kao i što je odlučio da reprezentacija igra u Splitu. Zamislite koliko jada ima u nama kad netko iz politike treba doći i reći ''e sad je došlo vrijeme da reprezentacija igra u Splitu.''

 

Naravno da je politika iz nekih svojih interesa to odlučila. Deset godina Split se izbjegavao kao da je kužan, a sad odjednom, preko noći, po svaku cijenu mora se tamo igrati. Napadnu izbornika, no što ima veze, igrat će se u Splitu, jer tako je odlučeno. To je šuplja priča, priča za nekoga tko ne može zbrojiti dva i dva. Kod nas su nažalost politika i sport dvije strane jedne medalje, jedno bez drugoga ne može. Međutim, došlo je vrijeme kad tako više ne može, kad je narod to prepoznao, a puna mu je kapa te politike i podjela na lijeve i desne. 

 

Osobno, nisam ni lijevi ni desni, nisam ničiji. Ja sam samo svoj i pokušavam cijeli svoj život ostati to i živjeti u nekakvom svom slobodnom uvjerenju. 

 

Politika nam je ogadila sve, a sad je i sport. Ti političari su izgubili kredibilitet, ljudi im ne vjeruju i događa se to da i kad se pojavi neko s poštenim i časnim namjerama, barem iskrenim, ni njemu se ne vjeruje jer ga se percipira kao nikoga iz politike i nikoga nije briga što taj ima poručiti. Međutim, sami smo krivi za to. Mi biramo te ljude, i ja i ti i svi mi. Mi snosimo odgovornost. Ne idemo na izbore, bojkotiramo, pričamo kako su svi isti, a demokracija nam se svede da je jedino važno tko će koga preko veze zaposliti ili mu dati neku stvar u ruke. Što se onda čudimo kad smo i sami krivci za to?

 

Ne kažem da u ovoj državi nema pametnih i časnih ljudi, ima ih, naravno da ih ima, ali problem je što se ta skupina ljudi grupira u svoje interesne skupine, druži se sama sa sobom i uglavnom, razočarana zbiljom oko sebe, izbjegava biti aktivna i glasna.  Inertna je. S druge strane, oni drugi, za koje sam siguran da su manjina, ti su glasni, oni su vojnici i onda dobijemo to što sad imamo.

Svi mi samo pričamo, pametujemo, evo, uzmimo mene za primjer, no da se mene sad postavi na neko mjesto gdje bi trebao nešto ozbiljno odlučiti i promijeniti, ne znam baš što bi bilo. Bila bi to muka, jer previše toga je zatrovano da bih znao odakle krenuti i s čim početi.

 

 

Proživljavamo jednu katarzu, e sad, do kuda smo došli ne znam. Jesmo li na samom početku, jesmo li na sredini, no na samom kraju sigurno nismo. Koliko godina smo kopali jamu, toliko će nam vremena trebati i da je zatrpamo. Volio bih da griješim, no bojim se da je to tako. Preko noći to ne ide. Zapravo, možda i možeš, nekakvim face liftingom, ''opa, ajmo sad nekakvim šok terapijama zamazati ljudima oči, što smeta… Prava istina se krije u strpljenju, kod nas je taj pojam iščezao, kako u sportu, tako u svim granama ovog društva. Samo gledamo kako ćemo kratkoročno zaraditi, kako ćemo preko noći napuniti džepove novcem, a pravi plan, onaj dugoročni ne postoji i nikoga nije ni briga za to. 

 

Što se tiče cijelog ovog cirkusa s reprezentacijom, igrači su najmanje krivi. Oni su vojnici. Nekad će biti bolje, nekad lošije. Puno dobrih igrača otišlo je iz Hrvatske, iz ove kaljuže  i pokušalo je zaraditi svoj kruh vani. I naravno da kad se vraćaju tu, da znaju gdje dolaze. Igračima se zamjera da se dolaze družiti sa svojom prijateljima, vidjeti obitelj. Pa što je tu loše? I ja sam dolazio u reprezentaciju s istim tim ciljem, no kad sam ja igrao za reprezentaciju, mi smo se vraćali tu s osmjehom, bili smo sretni što igramo za reprezentaciju. Danas se igrači ne smiju, a kako bi se i smijali kad se nitko oko njih ne smije.

 

 

Pričamo kako Luka Modrić igra u Realu, a u reprezentaciji igra preko neke stvari. Ljudi moji, pa taj isti Luka Modrić je umjesto da se priprema, da trenira, da bude fokusiran samo na nogomet, davao je puna dva dana iskaz USKOK-u zbog nečijih tuđih budalaština. I sad mi očekujemo da će Modrić letjeti po terenu i davati sve od sebe. Vjerujem da je on to i htio, no jednostavno u takvim okolnostima ne može. Nisu igrači budale, znaju oni dobro što se zbiva. Tko im bira izbornika, kako ti ljudi dolaze na klupu. A mi pričamo o nekom autoritetu. Dobro znamo kako je došao Bilić i kako je otišao. Dobro znamo kako je došao Štimac i kako je otišao. Ista priča s Kovačem. Ako ja i ti to znamo i ako nam je to sve skupa smiješno, onda zašto se čudimo da jednako tako misle i igrači.

 

Ne kažem da ne postoji dio krivnje i među njima, no previše je tu nagomilanog smeća da ja taj više film ne želim gledati, a ne čudim se da jednako tako misli i većina ljudi u ovoj državi.

Igrači su prihvatili svoj dio odgovornosti, sad već bivši izbornik također, no jedino Savez nije za ništa odgovoran, jer upravo  tako se ponašaju. To je ono što najviše boli i mislim da zbog takvog bahatog i neodgovornog ponašanja narod ovu reprezentaciju više ne doživljava kao svoju.

Ljudi su napokon progledali, sad je pitanje kad će i hoće li progledati i oni drugi.