Montaža Index, Hina
KOŠARKAŠKU 2014. godinu u Hrvata obilježio je neuspjeh reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, finale ABA lige, koje su usred Beograda odigrali Cibona i Cedevita te više nego solidan nastup mlade momčadi Cedevite u Euroligi. Osoba koja povezuje sve ove događaje je Jasmin Repeša i baš s njim smo napravili velik i opširan božićni intervju.
Na posljednjoj sjednici IO HKS-a cijeli projekt ''Hrvatska na SP'' proglašen je neuspješnim i vaše izvješće je dobilo negativnu ocjenu. No, samo mjesec dana ranije Stručni savjet HKS-a, nekakvo imaginarno tijelo s nikakvim ovlastima, isti je rezultat proglasilo očekivanim. Vaš stav?
''Izvršni odbor je najveće tijelo Saveza i ja se tu nemam što buniti. Respektiram njihovu odluku. Mogli smo i morali smo bolje, to stoji, no i da smo izgledali bolje, pitanje je da li bi rezultat bio bolji. Mogli smo i s puno boljim dojmom doći na Francuze i izgubiti i plasman bi bio isti.
Što se tiče te odluke Stručnog savjeta koja je bila sasvim različita od ove IO-a, što da vam kažem? To nije pitanje za mene, to je tema za vaš komentar. Ne želim gurati tu priču. Ne trebaju nam dodatne polemike i svađe. Takvim ponašanjem i takvim načinom komunikacije nikad nećemo krenuti nabolje.''
Iako je vam je IO dao negativnu ocjenu Danko Radić vas je spomenuo kao potencijalnog kandidata za mjesto izbornika. Kako to tumačite i biste li prihvatili još jedan mandat na klupi reprezentacije?
''Ne znam što bih vam rekao na to. Morate to pitati njega, a što se tiče toga bi li prihvatio novi mandat, morate znati jedno, a to je da ja nikad nisam rekao ne reprezentaciji. Niti ja na to imam pravo. Odluči li se da to budem ja, naravno da ću prihvatiti. Odlučili se pak da izbornik bude neko drugi, ja ću biti prvi koji će dati podršku. Volio bih da svi, cijela javnost stane iza tog izbornika, a ne da ga se od prvog dana krene rušiti te da bude stalna meta napadanja sa svih strana.''
Za Danka Radića zalijepila se etiketa apsolutnog monarha hrvatske košarke, čovjeka kojem nitko ništa ne može, koji autokratski odlučuje sam o svemu. Prati ga reputacija košarkaške verzije Zdravka Mamića. Primjetan je i strah ljudi involviranih u hrvatsku košarku koji se boje stati na žulj Danku Radić, a čini se da i vi birate riječi kad pričamo o njemu?
''Ma ne. Nije to istina. Morate znati da ja nisam čovjek od polemika, posebice ne preko medija. Mislim da je to zadnje što nam treba. Nisam protiv polemika, ali ako treba porazgovarati, moj stav je da se to radi s nekim u četiri oka, u zatvorenoj prostoriji i s argumentima, a ne preko medija.''
U redu, no morate se složiti da je vaša obveza kao izbornika da se neke stvari u hrvatskoj košarci istjeraju na čistac. Ako taj Danko Radić godinama na čelu HKS-a upravlja apsolutistički te ako gotovo cijela ''Generacija 92'' nema pristup hrvatskoj košarci zbog njega, onda je sasvim logično da vas pitam koji je vaš stav o njemu.
''Sad sam uzeo u stožer Prkačina koji je bio dugogodišnji kapetan hrvatske reprezentacije, uzeo sam Tabaka i Rimca. Oni možda nisu legende onog prvog reda, ali su velika i sjajna imena hrvatske košarkaške povijesti. Imao sam sjajan stožer u Sloveniji, mogao sam ga zadržati, ali sam gledao malo šire, za dugoročniji interes hrvatske košarke. Tako da nije baš istina da hrvatske košarkaške legende ne žele raditi u hrvatskoj košarci.''
Koje je vaše mišljenje o Danku Radiću?
''Ne bavim se ja takvim stvarima. One me ne zanimaju tako da ih ne bih komentirao. Ako je istina da Danko Radić ima monopol nad hrvatskom košarkom, zašto onda državne institucije ne reagiraju? Tko je dopustio Mamiću, Gopcu i Radiću da imaju takve pozicije nego država. Nismo im to dopustili ni ti, ni ja niti naša djeca. Politika ih je stvorila, pa neka se onda i politika njima bavi. Ja neću.''
Trenirali ste niz velikih klubova od Italije do Španjolske. Napravili ste sjajnu karijeru i imate rezultate iza sebe. Ne ovisite o Danku Radiću, niti financijski niti bilo kako. Nije mi jasno zbog čega odbijati odgovoriti na jednostavno pitanje: smatrate li da je Danko Radić negativna ili pozitivna osoba hrvatskog sporta, odnosno hrvatske košarke?
''Kad baš inzistirate, reći ću da je Danko napravio niz dobrih stvari za hrvatsku košarku. Vjerojatno je napravio i grešaka, kao što sam ih napravio i ja i bilo tko od nas, ali iza sebe je ostavio i neke jako dobre stvari.''
Koje su to stvari?
''Pa što ja znam sad ovako na brzinu. Najvažnije je ne biti isključiv i donositi samo neke negativne ocijene da baš ništa ne valja. A to kod nas mnogi rade.''
Bili ste na klupi reprezentacije koja je odigrala SP u Španjolskoj i trenutno ste trener Cedevite. Kakva je bila košarkaška 2014. iz vašeg kuta gledanja?
''Ponovit ću ono što sam do sada već više puta rekao. Cedevita je imala više nego uspješnu sezonu, kako rezultatski gledano, tako i onu drugu, poslovno. Uspjeli smo ispromovirati dosta mladih igrača, na nekima i zaraditi, poput Nurkića koji je prerastavši ovu sredinu otišao u NBA.
Također, osvojili smo i dva trofeja , Kup i po prvi puta u povijesti prvenstvo. Igrali smo i finale ABA lige te smo se plasirali u drugi krug Eurokupa. Naravno, ostaje žal za porazom u finalu ABA lige, no Cibona je tu utakmicu dobila zasluženo i mislim da ne treba previše ni žaliti ni plakati za tim.
Što se tiče reprezentacije, ona je nosila jedan stres, kao što ga nose i sve naše reprezentacije kad igramo na nekim velikim natjecanjima. Slažem se da je reprezentacija mogla i morala u nekim utakmicama izgledati bolje. Međutim, ne mogu se složiti s tom histerijom koja je uslijedila nakon našeg ispadanja. Glupost je da smo rezultatski potpuno podbacili. Da je moglo biti bolje, naravno da je, ali ako u osmini finala, za jednu loptu izgubite od aktualnih prvaka Europe Francuza, onda je mislim bespredmetno razgovarati o nekom debaklu i blamaži, što se dalo pročitati u većini naših medija. ''
Nije problem poraz od Francuza, problem je ukupan dojam kojeg je reprezentacija ostavila na turniru. Osim solidne utakmice protiv Argentine te prve i posljednje četvrtine protiv Francuske, koja je ipak igrala bez Pakera i bez kvalitetne petice, sve ostalo bilo je daleko ispod razine očekivanja. Na koncu, istu tezu je za Index izrekao i Aco Petrović.
''Hrvati su kao nacija jako prepotentni, bahati, preoptimistični. Rekli ste da su Francuzi došli oslabljeni bez Parkera i bez prave petice. Možda, ali zar mi stvarno mislimo da bi trebali biti favoriti protiv momčadi u kojoj igra jedan Boris Diaw, koji igra 30 minuta u NBA prvacima ili jedan Batum, koji je jedan od glavnih igrača Portlanda. Zatim taj Fournier, koji nas je pokopao, u Orlandu igra minimalno 20 minuta u prosjeku. A i taj centar koji je igrao protiv nas ima također zapaženu rolu u NBA-u. Možda oni zaista nisu došli u najjačem sastavu kojeg imaju, ali kad stavimo sve na papir i usporedimo, nemamo nikakvo pravo reći da smo kvalitetniji od njih.
Da smo trebali biti gladniji, da smo trebali biti ambiciozniji, to stoji, međutim, najviše me smeta, sad kad ste spomenuli Acu, ta totalna nejedinstvenost i nekolegijalnost u hrvatskom košarkaškom svijetu. Sjećam se dobro tog intervjua, vi ste ga napravili pet minuta poslije utakmice, zar ne? I sve ste popljuvali. Mislim da to nije bilo fer, ni od vas, ni od njega.
Jer ako je Hrvatska nakon EP u Sloveniji skočila za četiri mjesta na FIBA-inoj listi, a sad je deseta na svijetu, ne mogu vjerovati da je struka onako vrućih glava, odmah nakon utakmice krenula s paljbom, umjesto da se odradi neka podrobnija i kvalitetnija analiza. I onoga lošega, ali i svega onoga što je bilo dobro u ove posljednje dvije godine. Neću biti licemjer pa reći da nisam očekivao i od Ace neku vrstu kritike, ali sigurno nisam očekivao ono što je on rekao. Moje mišljenje je da bismo svi mi u košarci trebali raditi za dobrobit hrvatske košarke, a takve svađe, napadi i prepucavanja po medijima, ne čine nikom ništa dobro.''
Rekli ste da se moglo više, da se moglo i moralo bolje i da u nekim stvarima nismo bili pravi. A sad vas boli kritika. Ne mislite li da je prava kritika zapravo korisnija za budućnost od zabijanja glave u pijesak i iluzije da je sve u najboljem redu?
''Jasno da mislim da je svaka dobronamjerna kritika dobrodošla, dapače, ali jednako tako smatram da svaka kritika ima i svoj prag dozvoljenog. Kritika nije pljuvanje. Nisam tašt čovjek i teško da ćete pronaći nekog tko je samokritičniji od mene. Uvijek ću prvi ponuditi svoju glavu da bi zaštitio svoje igrače. Naravno da se slažem da se trebalo napraviti jednu pravu i kvalitetnu kritičku analizu, a nikako glumiti nojeve s glavom u pijesku, od toga nikad nema ništa, nikakvog napretka, samo šteta. Ali prava kritika sigurno nije neargumentirano vrijeđanje.''
Na krilima polufinala od prije dvije godine te na temelju briljantnih rola nekih naših igrača u svojim klubovima, čak se i najavljivala medalja. Tomić je bio član idealne petorke Eurolige, sjajne igre u Europi otvorile su put Bogdanoviću i Rudežu u NBA, Šarić je, iako još jako mlad, odavno europska konstanta s NBA pedigreom, a tu su bili i uvijek korisni Simon, Ukić, Žorić, koji također u svojim klubovima igraju jako dobro. Totalna idila, a u reprezentaciji blackout. Muka s Filipinima, blamaža protiv Senegala i tragična igra s Grčkom. Zbog čega su ti igrači samo blijeda kopija onoga što pružaju u klubovima?
''Postoje neke objektivne stvari, objektivni razlozi, koji mislim i nisu za medije. Uzmimo na primjer Antu Tomića. Neposredno prije početka priprema Ante je imao jednu operaciju i nakon kraćeg oporavka došao je u Dubrovnik. Šavovi su popustili i morao je ponovo biti operiran, tako da je prošao cijeli jedan zakašnjeli proces priprema. I onda se očekivalo od njega da kroz prvenstvo uđe u formu. Niti u jednoj utakmici Repeša nije izvadio Antu Tomića, a da prije toga on sam nije tražio izmjenu.
Čak i toj utakmici protiv Francuza, koju mi svi stavljaju pod nos, Ante je tražio tri minute prije kraja izmjenu. S obzirom u kakvom je stanju Ante bio, on je po meni odigrao cijeli turnir fantastično. No, meni nije palo na pamet da detalje oko njegovih zdravstvenih problema iznosim u javnost i preko njegove muke gradim sebi alibi. Ni slučajno. Možda šira javnost i nije znala te detalje, no ljudi koji su duboko u hrvatskoj košarci to su znali zato mi smeta kad čujem razne neistine i razna neukusna podmetanja od strane pojedinaca.''
Pitanje nije bilo usmjereno prema ''problemu'' s minutažom Ante Tomića, je li on izašao svojevoljno ili ste ga vi vadili na svoju ruku. Zbog čega Tomić već duže vrijeme u reprezentaciji ne igra ni blizu onako kako igra u Barceloni. U redu, tamo ima Navarra, koji zna kako s Antom odigrati pravi pick, tamo ima sjajna krila poput Lampea, koji će znati razvući reket, no evidentno je bilo da reprezentacija u Španjolskoj nije imala niti jednu izgrađenu akciju za Antu, nakon koje bi njegov potencijal i kreacija došla do punog izražaja.
''Nije istina. Mi smo imali jako puno opcija za Antu. Također, napominjem, te akcije su preslika svega onoga kako Barcelona igra i kako koristi Antu. Ako ga čuva jači igrač, on postaje razigravač, a tada bih najčešće stavljao na parket Rudeža i Bogdanovića zajedno, jer bi tada oni ostajali sami na šutu. Ili, što smo radili protiv Francuza, da igra bliže košu, ali opet ne statično, nego uz puno kretanja.''
Da, ali ovo što kažete za utakmicu s Francuzima, tako se igralo isključivo u zadnjoj četvrtini kad nas je Tomić praktički sam vraćao iz bunara od nekih 15 koševa minusa. Plus, s Francuskom se tako moglo igrati jer su im petice najlošiji dio momčadi. U utakmicama protiv Senegala ili Grčke, gledali smo mrcvarenje Tomića, koji se u nedostatku adekvatnih akcija, morao ''tući'' s puno težim i fizičkim jačim centrima poput Bourousisa ili Kaimakogolua.
''Ne slažem se. Pripremu utakmice protiv Francuske smo odradili jako dobro. Ako se sjećate, cijelu prvu četvrtinu smo dominirali, poveli smo deset razlike, a pali smo nakon prvih rotacija. Ante je izašao jer je tražio izmjenu, Lafayette isto tako, također i još neki. Tu smo izgubili ritam, pustili smo Francuze da se vrate, da preokrenu susret i poslije se bilo teško vratiti.''
Pa onda zbog čega te silne rotacije? Ako i izuzmemo Tomića iz te priče zbog razloga koje ste maločas naveli, kako je moguće da ostali reprezentativci nisu u stanju u komadu, bez zamjene odigrati veći dio utakmice? Zar oni nisu profesionalci, sportaši koji su u naponu snage i u svakodnevnom trenažnom procesu?
''Gledajte, nije Ante jedini koji je imao težih zdravstvenih problema. Anti skidam kapu, mislim da nema puno igrača, koji bi u njegovom stanju uopće zaigrali za reprezentaciju. Koljeno Bojana Bogdanovića bilo je strašno načeto i to dobar dio sezone, dok je igrao u Feneru. Bol je bila takva da on nije mogao ni savijati to koljeno, a igrao je cijelo vrijeme. Prisjetite se kako je Bojan počeo sezonu u Feneru, kakve je imao brojke, a s kakvim učinkom je završio. Što mislite zbog čega? Koljeno je mu je bilo u očajnom stanju, toliko da je čak bio doveden u pitanje njegov prelazak u Netse. Zbog toga su i Bojan i Ante krenuli s pripremama deset dana poslije ostalih.
Zatim, Roko Ukić je imao zadnji pregled u subotu, na dan kad smo se mi vraćali iz Broda, a Žora, koji je cijeli turnir odigrao jako loše, imao je niz osobnih problema koji su uzeli danak njegovoj igri. Međutim, kakav bi ja to bio i trener i čovjek da ja sad pričam o intimnim problemima svojih igrača u javnosti? To nisam htio, niti sam smatrao da je to pravi način za graditi neki alibi za neuspjeh.
Što se tiče Simona, a malo je igrača u Europi koji su talentirani kao on, on je briljirao protiv protivnika koji bi ga puštali, koji bi mu omogućili da lagano primi loptu, da bez problema složi akciju za dva na dva. U takvoj igri on može pokazati sve što zna i može. Simon kad je morao na crnce, na atlete, kao što su Senegalci ili Francuzi, a kod njih ti je isti vrag preuzima li te dvica ili petica, kad su jednako brzi, veliki i jaki, onda nastupaju problemi. Tada on ne može primiti loptu i tada je Simon neupotrebljiv.
Ma, nije problem samo u Simonu niti u bilo kojem drugom igraču, igraš onoliko koliko ti protivnik dozvoli da igraš.''
Kad vi to tako kažete stječe se dojam da je taj Senegal neka ultramomčad, koja je praktički nepobjediva? Međutim, oni su izgubili 23 razlike od Grčke, čak 35 od Argentine, 33 od Španjolske, a izgubili su čak i od Filipina.
''Dobro, ali ta naša utakmica protiv Senegala je bila rezultatski potpuno nevažna. Poraz i pobjeda nisu činili baš nikakvu razliku. U redu, naravno da bi bilo bolje da smo pobijedili, ako ništa, onda zbog toga što bi eliminirali nervozu i nesigurnost koja se nakon toga pomalo uvukla u našu momčad. Baš nakon te utakmice pojavio se onaj famozni David Pick iz Izraela, koji je pisao laži o nekom rasulu u našoj svlačionici, da igrači odbijaju igrati za trenera i slične gluposti.
Onda se dogodilo da su igrači morali svaki dan odgovarati na novinarska pitanja o tome, a nisu se adekvatno mogli koncentrirati na igru. U takvim situacijama igrač nije fokusiran na svoj posao, a to je onda veliki problem. Zbog toga mi je najviše žao što nismo tu utakmicu dobili, jer bi izbjegli te neke stvari sa strane koje su nas ometale. Na toj utakmicu smo imali ''milijun'' promašenih otvorenih šuteva. Sam Rudež je promašio pola toga. Bogdanović isto tako.
Tada nastupa nervoza, pa idemo na silu, pa dobijemo jednu blokadu, pa drugu, pa treću, em zato jer su to bili nerezonski ulazi, em zato što su oni atlete, i poraz je neminovan. Jebiga, ne mogu reći da nismo probali, dapače, ali utakmicu nismo otvorili kako treba, otišla je u krivom pravcu i što ćeš. Sami smo krivi.''
Lafayette? Pričalo se da je on kamen smutnje u reprezentaciji te da su neki igrači, konkretno Ukić, bili protiv njegovog pozivanja?
''Još jedna neistina. S druge strane, koga smo mogli zvati, koga smo još imali na poziciji playa? Roko je bio povrijeđen i nedovoljno spreman, a do zadnjeg dana se nije ni znalo hoće li igrati. Pop je rekao da više neće igrati za reprezentaciju. Koji su njegovi razlozi, zaista ne znam, ali tako je bilo. Prema tome, nismo imali izbora. A što se tiče učinka Lafayettea, mislim da je on odigrao i više nego korektno. Je li mogao bolje, možda i je, ali ako se gleda + i – u statistici dok je on bio na terenu, što je najbolji pokazatelj, mi smo uvijek bili u plusu.
Slučaj Hezonja?
''Cijeli taj slučaj oko malog Hezonje bila je čista laž i pokušaj nekih medija da stvore neku aferu i poremete odnose u reprezentaciji. To da je on bio nezadovoljan minutažom i da je zbog toga sabotirao mene kao trenera, nema veze s istinom. Gledajte, igra se dan za danom, tempo je paklen i ja kao izbornik moram voditi računa o svakom detalju. Utakmicu s Argentinom smo odigrali s osam igrača, a sutra nas je već čekao Senegal. Nastavimo li igrati s tih istih osam igrača, gotovi smo za dva dana. S Bojanom sam razgovarao i pitao sam ga smeta li mu ako krene s klupe. Naravno da nije imao ništa protiv i smatram da je to izuzetno pozitivno.
Jedino vrijeme kad možemo krenuti s mladim igračem je sam početak utakmice, a to prakticiram cijelu svoju karijeru. Iako je jednu loptu presjekao i zakucao, Hezonja nije najbolje ušao u utakmicu. Bio je nervozan i čak je pomalo nekorektno reagirao i prema suigračima i prema klupi, ali odmah poslije se u svlačionici ispričao. Hezonja nije bio nezadovoljan minutažom, on je prije svega bio nezadovoljan svojom igrom, a to samo pokazuje da je veliki takmičar. U tome ja vidim puno više pozitivnih nego negativnih stvari. E sad, kažnjavati dijete samo zbog toga jer su to neki novinari tražili, za mene je apsurdno. Ti ljudi isključivo traže i žele nered u reprezentaciji. S Marijom se treba razgovarati, jer on je dragulj hrvatske košarke, a ne ga kažnjavati.
Zbog čega onda jedan takav dragulj nije dobio veću minutažu da pokaže sve što zna i može, možda protiv Senegala, posebice ako uzmemo u obzir da ta utakmica, kako ste i sami rekli, nije imala veći rezultatski značaj, ili protiv Grčke, kad su svi stožerni igrači potpuno podbacili? Dario Šarić je prije dvije godine u Sloveniji također počeo kao talent, da bi kroz turnir postao jedan od nositelja igre.
''Razlog je jednostavan. Poslije ta dva poraza unijela se nesigurnost u momčad, a kad su takva stanja trener obično skrati rotaciju i ide s onim iskusnijim igračima koji mogu podnijeti taj teret pritiska i malo veće odgovornosti. To je jedini razlog, a ne jer on to nije zaslužio. Neću reći da je to bila ispravna odluka, samo kažem zbog čega sam tako odlučio. Možda bi na kraju bolje ispalo da sam pustio nekog malog i neopterećenog, pa neka igra. Možda.
Usporedba s Šarićem baš i ne stoji. Morate znati da je za Razliku od Hezonje Šarić prošao cijeli kvalifikacijski ciklus za Sloveniju godinu dana prije, i on je već imao svoj status u reprezentaciji. Hezonja je praktički debitirao na Svjetskom prvenstvu.
Zaključak?
''Tko god bude novi izbornik, a ja mu zaista ne želim stavljat neki teret očekivanja na ramena, taj mora znati da sve dok ne sazriju Šarić, Hezonja, Radošević i još neki mlađi igrači, sve dok se ne napravi malo šira baza, mi ćemo teško do medalje. Odnosno, možemo mi nju i osvojiti, ali uz puno, zaista puno sreće. Tek tada kad ti igrači koje sam naveo potpuno sazriju, kad se pojave neki novi talenti, pa kad se sve to skupa dobro ukomponira s ovim stožernim igračima, Hrvatska može godinama dominirati europskom košarkom.''
Čemu pozivanje na tu širu bazu i na talente kad je recimo juniorska momčad, koja je ovo ljeto osvojila broncu na EP, bila sastavljena od igrača koji uglavnom ili nisu imali minutažu u svojim klubovima, ili je ona bila mizerna. Talente imamo, to nije sporno, no zašto se tim talentima ne dozvoljava da ga pokažu? Kako će mladi igrač postati igrač, ako mu se ne daje prilika? Sjetite se slučaja Dubravka Zemljića, svojedobno najboljeg juniora Europe i jednog od najboljih mladih igrača svijeta.
''Dobro pitanje, ali postavljate ga krivoj osobi. U posljednjih 15 godina, 12 sam radio vani. Jesam li ja kriv što je u hrvatskoj košarci rad s mladim igračima kriminalan i što sam morao uzeti Lafayettea? Postavite to pitanje našim trenerima i klubovima, ne meni. Evo, pogledajte momčad Cedevite. Praktički djeca, a guramo jako dobro, zar ne? Lani nisu igrali ni ABA ligu, a sad sam ih pustio da igraju Euroligu. Apsolutno se slažem s vama i nitko nije sretniji od mene što je mali Žižić sad u Ljubljani imao 12 poena i što je odigrao odličnu utakmicu. Vjerujte mi, ni Slaven nije sretniji od mene. Trener treba imati muda i dati priliku mladom igraču, treba stati iza njega i to ne u jednoj utakmici, nego u cijelom programu, kako takmičarskom, tako i trenažnom.
Što se tiče Zemljića, ja bih dodao i Sesara. Istina, on je napravio nešto veću karijeru od Zemljića, ali sve je to bilo puno premalo s obzirom na talent koji je imao. Milijun puta sam rekao da mi nismo ni Amerika ni Rusija ni Kina da imamo pravo propustiti bilo koji talent te da svakom mladom igraču koji obećava treba dati i drugu i treći i četvrtu šansu.''
Spomenuli ste Lafayettea. Kako je moguće da Hrvatska još od Pina Gjerge i Nikole Plećaša nije stvorila vrhunskog playa? Čak i u bivšoj Jugasliviji kreatori igre u reprezentaciji su bili Slavnić, Radović, nešto poslije Zdovc i Đorđević. U Jugoplastici, službeno najboljoj klupskoj momčadi Europe svih vremena playa su igrali Sretenović i Pavićević. I danas patimo zbog toga i uzimamo Drapera ili Lafayettea.
''Za stvoriti pravog playa treba se puno više raditi. Playmakera se treba stvoriti, napraviti ga, a centar se rodi. Za stvoriti pravog playa treba puno rada, strpljenja, posvećenosti, a iznad svega puno više kontinuiteta. Međutim, kod nas mladi igrači u tim formativnim godinama promijene more trenera. Nema tu kontinuiteta. Tako se ne radi. Primjerice, pričao sam s Zubčićem, koji je u tri godine u Ciboni promijenio šest trenera. I sad će neko reći da je njegova greška što se nije bolje razvijao. Kod nas nema kontinuiteta rada, kontinuiteta programa, a playmaker se, ponavljam, mora napraviti.
U bivšoj Jugoslaviji sve je bilo potpuno drugačije, i zato je tadašnja reprezentacija bila najbolja na svijetu. Novosel je deset godina vodio Cibonu, Žeravica deset godina Zvezdu, Boša Tanjević isto toliko Bosnu. Danas je to kod nas nezamislivo. Senzacija je kad trener dočeka sljedeću sezonu u istom klubu, a kamoli da ostane godinama. Onda je temelj bilo kojeg programa o kojem se raspravljalo bio olimpijski ciklus. Danas kad bi ti došao i počeo pričati o olimpijskom ciklusu, svi bi ti se smijali.
S druge strane, moramo uzeti u obzir da se u ono vrijeme nije moglo do neke dobi ići vani, a danas smo svjedoci da nam naši najpotentniji talenti odlaze vani prije nego su i postali igrači. Zamislite da je recimo mali Bender morao ostati tu do svoje 28 godine. Koliko bi to samo povećalo interes za košarku, a samim tim i kvalitetu iste.
Također, sramotan je odnos hrvatske televizije prema košarci. Košarku na televiziji gotovo da više ne vidimo. Nakon EP u Sloveniji sam u jednoj emisiji rekao da ćemo čitav taj rezultat i uspjeh vrlo brzo zaboraviti ako ne iskoristimo ovu situaciju i ako košarku ne vratimo u hrvatske domove. A vratit će se isključivo ako televizija prenosi što više utakmica. Nakon Slovenije ste ponovo, nakon dugo vremena, po gradovima na školskim terenima mogli vidjeti djecu kako igraju košarku.
Sve su to detalji koji su bitno drugačiji nego što je nekad bilo i mislim da se u njima u dobroj mjeri krije odgovor na pitanje koje ste mi postavili.''
Prije početka Svjetskog prvenstva radili smo veliki intervju s Markom Popovićem, koji je tada rekao da mu je najbolnija rana u cijeloj karijeri bila činjenica da više od pola reprezentacije nije stalo iza njega nakon tehničke greške u utakmici sa Slovenijom u četvrtfinalu EP 2009. Kad se prisjetimo slične situacije nakon OI u Atlanti s Komazecom i još nekih sličnih ''slučajeva'', primijetiti ćemo da ovaj slučaj s Hezonjom i priča o nejedinstvu u svlačionici na ovom sad Svjetskom prvenstvu nije samo izolirani eksces, već da nekakvo nejedinstvo u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji traje već dugi niz godina.
''E jebiga sad. Nabrijani ste sa samom negativom i samo udarate po tome. Možete vi napisati što želite, ali ja vam kažem da nije istina da je itko tada bio protiv Popovića. Ne mogu vas shvatiti. Pišete jedno danas, a sasvim nešto drugo za sedam dana. Repeša je poslije Slovenije bio najbolji trener u Europi, a poslije Španjolske je najgori. Najlakše je pljuvati. Ako mislite da ste napravili dobar članak samo zato što ste pljuvali, ja vam garantiram da niste.
Sjetite se pressice u Zagrebu, odmah nakon EP u Poljskoj, kad sam rekao da svu odgovornost preuzimam na sebe, da reprezentacija isto nije dobro izgledala, ali smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo. Ja sam preuzeo sve na sebe, a garantiram životom da nitko nije optužio Popa, premda je ta tehnička greška promijenila ritam utakmice. No, također treba reći da puno veće zasluge za tu tehničku ima litavski sudac, nego Popović. Da je bilo povišenih tonova jer su emocije bile prevelike, to stoji, ali toga ima u svakoj utakmici, i kad se dobiva i kad se gubi.''
Uoči Svjetskog prvenstva u Zagrebu, u prijateljskoj utakmici razbijete moćnu Litvu, koja je poslije osvojila četvrto mjesto na svijetu, a onda sad čitamo kako je ta utakmica bila pogreška, kako je donijela niz problema, kako se nije ni trebala odigrati. Zar baš jedna takva pobjeda nije trebala biti savršen stimulans za podizanje samopouzdanja uoči Prvenstva?
''Nitko nikad nije rekao da se ta utakmica nije trebala odigrati. U medije je plasirano najmanje pet laži iz tog moga izvješća. Ponavljam, nitko nije rekao da se ta utakmica nije trebala igrati, samo se o njoj diskutiralo. Od hrvatske samostalnosti u Zagrebu se nikad nije igrala jedna takva utakmica. Deset tisuća ljudi, fantastičan protivnik, savršena promocija košarke. Igramo odlično, atraktivno, zakucavanja Šarića i Hezonje. Stvaraju se prevelike emocije i na neki način neobjektivne prognoze, koje su išli čak do toga da se pričalo o tome da možemo biti prvaci.''
Cedevita je ove sezone u Euroligi odigrala solidnu rolu. U ABA ligi gurate također dobro, a predviđanja uoči početka sezone i nisu bila baš optimistična s obzirom da ste se odlučili krenuti s mladom momčadi bez stranaca.
''S obzirom na ambicije i ciljeve koje smo si postavili uoči sezone, ja bih rekao da je ovo i više nego dobro. Sad će neko reći da slavimo poraze, što ja ne volim, pa samo iz tog razloga neću reći da je bilo fantastično, ali da sam zadovoljan, jesam.
Odlučili smo se za taj put. Smatrali smo da nam kupovina nekih polovnih Amerikanaca, a s budžetom koji smo imali nismo mogli dovesti prave igrače, ne treba, jer takva politika nikad ne može dovesti do dobrog rezultata. Možda smo i mogli imati jednu, dvije pobjede više, ali pitam ja vas, zar je to vrijedno toga da nam ti igrači uzimaju mjesto jednom Arapoviću, Žganecu ili Mazalinu?
Moje mišljenje je da je osnova svakog pravog rezultata stvaranje baze domaćih igrača te onda na tu postojeću bazu eventualno nadodati jednog ili dva superkvalitetna strana igrača koji će praviti razliku.
Svjesni smo mi bili da je Euroliga bila preveliki zalogaj za ovako mladu i neiskusnu momčad, no mislim da se momci nisu osramotili, a to su mnogi najavljivali, pa čak bi rekao i priželjkivali. Do posljednjeg smo kola bili u igri za drugi krug, pobijedili smo prvaka Europe na njegovom terenu, a iskustvo koje su ti mladići s ovim nastupima dobili, neprocjenjivo je.''
Jeste li postavili ciljeve za Eurokup?
''Gledajući da mi dolazimo iz Eurolige, onda bi trebali biti favoriti, no ako stvar promatramo iz perspektive novca s kojim raspolažemo, onda je stvar posve drugačija, jer i u toj grupi imamo najmanji budžet. Međutim, naša ambicija je ući u svaku utakmicu s idejom da je dobijemo, bez obzira igra li se vani ili doma.''
U slučaju da se i sljedeće sezone plasirate u Euroligu, hoće li plan kluba biti ponovo baziranje isključivo na domaće i mlade igrače ili ćete dovesti i neka strana pojačanja?
''Mislim da ćemo sigurno dovesti pojačanja.''
Spočita vam se da ste umjetan klub s rokom trajanja te da nikada nećete postati simbol Zagreba. Hoće li Cedevita ikad dosegnuti status koji ima Cibona u Zagrebu?
''To je retorika onih koji se me mogu pomiriti s novim trendovima u svijetu. Da se razumijemo, ja sam dijete Cibone i takvim ću se uvijek smatrati, međutim ovo što radi Cedevita je budućnost i s tim se moraju pomiriti svi. Hrvati će ti oprostiti sve, samo ne uspjeh. Ispada da ta Cedevita počinje smetati svakome.''