POSTOJE momčadi koje igraju kompletniji nogomet i koje su u kontinuitetu sposobnije ostvarivati rezultat, ali nijedna momčad ne igra luđački ofenzivan i atraktivan nogomet kao Atalanta. U gotovo svim relevantnim statističkim kategorijama tog segmenta igre je u samom vrhu liga Petice.
Sinoć je u nevjerojatnom preokretu sjajni Lazio svladala 3:2, što je samo jedna od desetaka uzbudljivih i ludih utakmica koje je odigrala ove sezone. Iako je uglavnom sastavljena od igrača za koje su tek rijetki čuli do ove sezone, ničije utakmice nisu toliko uzbudljive. Atalanta je sve ono što danas nedostaje vrhunskom nogometu, njegova direktna negacija u najljepšem mogućem smislu.
Ako ne voliš Atalantu, ne voliš nogomet.
Pogodak Marija Pašalića za bod protiv Cityja u Ligi prvaka
Najatraktivnija momčad na svijetu
Svake sezone ljubitelji nogometa diljem svijeta napeto raspravljaju o tome kakvu će momčad složiti Real Madrid, Juventus ili Manchester City. Zahvaljujući golemim ulaganjima i monopolu na talente, takve momčadi su atraktivne i glamurozne.
Ironično, porast količine novca u nogometu doveo je i do svojevrsne odbojnosti klubova sa samog vrha. Svi ti klubovi posluju na gotovo identičan način: na tržištu se natječu za iste igrače, a svoje probleme na terenu rješavaju dovođenjem novih skupocjenih zvijezda. Svi ti klubovi su, u određenoj mjeri, postali iste, bezlične tvornice novaca.
Tu i tamo pojavi se ekipa koja zahvaljujući sjajnoj generaciji, ludim taktičkim postavkama ili dopadljivom stilu igre unese svježinu na pomalo ustajalu svjetsku nogometnu scenu i u potpunosti osvoji nogometne fanove.
Primjerice, nakon 27 odigranih kola u Serie A zabili su 25 golova više od Juventusa. Zabili su i sedam golova više od Barcelone te 18 više od Reala. Ove sezone su imali najviše pobjeda s dva, tri ili četiri pogotka razlike. Ako je vrhunac nogometne igre gol, onda ne postoji klub na svijetu koji je ove sezone više puta navijačima pružio ono što najviše žele vidjeti.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Ali Atalanta nije hit samo zbog onoga što ostvaruje na terenu. Još je bitnije kako to uspijeva.
Svi u napad
Teško se sjetiti kad je posljednji put neka ekipa doslovno napadala sa svih deset igrača u polju. Od stopera koji kreiraju igru i dolaze u završnicu, preko veznih igrača koji se ponašaju kao dodatni napadači, bočnih igrača koji neprestano probijaju stranu, do krila koja filigranski preciznim pasovima razigravaju suigrače u zadnjoj trećini terena.
Atalanta želi loptu, uvijek s njom gleda prema golu i ne razmišlja što će se dogoditi ako je izgubi. Procjena razlike između isplativosti akcije i rizika od kontre, što je u suštini osnova svakog napada, kod Atalante nije faktor.
Bez obzira na to koliko zadnja linija morala igrati daleko od gola i koliko igrača bude potrebno za probiti suparnika, oni će baš uvijek uzeti taj rizik. U tome vjerojatno i leži razlog zašto nemaju malo više rezultatskog uspjeha s obzirom na broj golova koji postižu.
Ondje gdje razum i logika često postavljaju granice talentu i sputavaju ga u svrhu većeg cilja, Atalantino luđaštvo probija ustaljene zakone ponašanja na terenu. Jer primarni cilj nije pobjeda, nego zabava. Nemoguće je gledati i ne diviti se kako fanatično ustraju u ideji da je utakmica vrijedna samo ako zabiju tri gola više od suparnika.
Ako je netko ove sezone igrao nogomet za publiku, onda je to Atalanta. Ako se netko ove sezone igrao nogometa, umjesto da igra nogomet, onda je to Atalanta.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Tko su ti luđaci? Anonimci, slovenski genijalac i najbolji ne-reprezentativac na svijetu
Robin Gosens, Berat Djimisti, Hans Hateboer, Jose Luis Palomino, Remo Freuler, Marten de Roon, Ruslan Malinovski, pa i Papu Gomez su igrači koje šira javnost nije ozbiljnije upoznala sve do prošle sezone.
Radi se o igračima od kojih je većina do prije dvije sezone igrala u irelevantnim klubovima i ligama, a danas su kičma najatraktivnije momčadi na svijetu. I u tome leži posebna draž ove ekipe. Ne morate imati Mbappéa, Hazarda i Messija da biste igrali sjajno i radili spektakle od svojih utakmica. Objektivni nedostatak vrhunskog talenta može se nadomjestiti fanatičnom predanošću ideji da se nogomet treba igrati baš na taj način i da je gušt publike valuta koja vrijednost ipak nije izgubila u potpunosti.
Atalanta nije samo afirmacija nogometa kakav svi želimo gledati, ona je i kritika modernog nogometa; klubova koji unatoč ulaganjima koja se mjere u milijardama odbijaju igrati atraktivan nogomet. Klubovima koji zbog neznanja ili straha zatiru talent i proizvode negledljive utakmice. I dok se ove sezone zvijezde Juventusa, Reala, Barcelone i Manchester Uniteda guše u bezličnosti svoje momčadi, Atalanta ispisuje povijest s igračima čija ste imena već zaboravili, iako su napisana samo nekoliko redaka prije.
Dvije najveće perjanice ove momčadi su Papu Gomez i Josip Iličić. Ako pomislite da život nije pravedan prema vama, pogledajte kako Papu Gomez igra ove sezone i sjetite se kako ima tek četiri nastupa za argentinsku reprezentaciju, od čega su tri prijateljski susreti i svi datiraju iz 2017. godine. Papu Gomez nije samo najbolji igrač Atalante. On bi po svakom kriteriju mogao biti jedan od kandidata za najboljeg igrača sezone u Europi, posebno ako u samom finišu digne formu.
Josip Iličić je igrač koji je još prije deset godina u Palermu pokazao naznake da će biti velik. Što zbog loših igračkih odluka, što zbog upitne radne etike, taj sjaj se izgubio, ali u Atalanti se vratio u svojem najboljem izdanju. Ove sezone ne postoji opasniji igrač u situaciji kad igra leđima prema golu, zagradi svojeg čuvara i izbaci se na šut ili pas ljevicom. Slovenija od Zlatka Zahoviča, punih petnaest godina, nije imala takvog igrača.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Ako su ostali igrači radnici čiji je talent na svjetlo dana izašao samo zbog specifičnih uvjeta Gasperinijevog "run and gun" nogometa, onda su Gomez i Iličić umjetnici kojima je samo trebalo dati platno i pustiti ih na miru.
Da bi priča o Atalanti bila savršena i zauvijek upamćena u povijesti, potrebna im je jedna stvar. Koja se čini ludom i nedostižnom, ali snovi su ionako rezervirani za luđake.
Liga prvaka kao kruna svega
Atalanta se plasirala u četvrtfinale Lige prvaka. S obzirom na poseban format ove godine, u kojem će se svako kolo igrati samo na jednu utakmicu, faktor sreće i neizvjesnosti je još veći. To znači da klubovi iz drugog plana, poput Atalante ili Red Bulla, nikad nisu imali bolju šansu za uzeti naslov prvaka Europe.
Na jednu utakmicu mogu dobiti apsolutno svakog. Dapače, ako budu u pravoj formi i ako ih zaobiđu ozljede na ključnim pozicijama, neće biti nikakvo iznenađenje ako pobijede klubove koji su stalni sudionici završnica.
S druge strane, postoji jednaka šansa da netko već u četvrtfinalu iskoristi njihovu otvorenu igru, uvali im pet komada i izbaci ih s turnira. U tome je ljepota Atalante, koja je kao kinder-jaje. Nikad ne znate što ćete dobiti, ali znate da to jedva čekate. Postoji neka poetska pravda u tome da titulu uzima ekipa koja ima malo, a publici daje puno i time zadaje ozbiljan udarac elitnom nogometu, koji u pravilu ide u suprotnom smjeru.
Ali ako do toga i ne dođe, avantura će sigurno biti zabavna. Ako ne voliš Atalantu, ne voliš nogomet.