HAJDUKOVI juniori završili su svoj put u juniorskoj Ligi prvaka na zadnjoj stepenici. AZ Alkmaar bio je prejak protivnik za Bile tiće, koji su se kući vratili sa srebrom oko vrata. Utakmica odigrana u ponedjeljak poslijepodne okrenula je euforiju oko velikog uspjeha na glavu u samo dva sata. Svi rezultati postignuti dosad u navijačkom puku su pali u drugi plan zbog individualnih grešaka i jednog poraza od 5:0.
Artiljerijska paljba po dječacima
Pozitivan moment koji je generirao želju da "dica" ekspresno zaigraju za prvu momčad brzo je usahnuo i prepustio svoje mjesto artiljerijskoj paljbi po dječacima koji su dotad imali jednoglasnu podršku. Nijedan igrač ne predstavlja taj obrat bolje od Luke Vuškovića.
Dječak rođen 2007. zadnjih mjeseci doživio je salvu pohvala na ime svojih talenata, zaigrao za prvu momčad i s dvije godine starijim kolegama došao nadomak osvajanja juniorske Lige prvaka. Euforija koja je bila jasno vidljiva na sam spomen njegova imena u tom je periodu naglo splasnula.
Nekoliko grešaka u seniorskom nogometu i preksinoćnji nepotreban prekršaj za najstrožu kaznu u javnosti su doveli čitav njegov potencijal u pitanje. Na ponude velikana koje su pljuštale u samo nekoliko minuta se počelo gledati kao na slučajnost, a na njegove greške u igri kao na pravilo, a ne nužne lekcije u odrastanju.
Momčad Vuškoviću u čitavom periodu promocije nije učinila nijednu uslugu. Nije mu poslana nijedna jasna poruka fokusirana na njegov razvoj. Sav talent koji nepobitno ima sveden je na pojedinačne izvedbe umjesto na strukturiran put prema ozbiljnom seniorskom nogometu.
Piramida pritiska
Navijačima je, naravno, dopušteno imati svoje ostrašćene stavove o momčadi koju podržavaju. To niti novo niti nešto što treba mijenjati. Poruka koja je Vuškoviću potrebna treba dolaziti od uprave, trenera i svih onih koji rade s njim na njegovoj karijeri.
I to ne samo u vidu stidljivih poruka podrške ili tapšanja po ramenu van očiju javnosti. Ako je "mali Vuško" jedan od važnih projekata kluba, onda to treba biti jasno pokazano u svakom koraku njegove karijere. U tom slučaju apsolutno je nedopustivo da odigra četiri utakmice u 12 dana.
Ne zato što on to možda fizički ne bi mogao, nego zato što su poruke koje mu se na taj način šalju u potpunosti kontradiktorne. Ako mu je potreban podražaj seniorskog nogometa da bi se dalje razvijao, onda nema nikakve svrhe i smisla slati ga na završni turnir u Švicarsku.
Jedna pobjeda i jedna lovorika u juniorskom nogometu neće od njega napraviti boljeg igrača, a mogla bi naštetiti njegovom razvoju, kako onom igračkom tako i psihološkom. Psiha djeteta od 16 godina koje se bori za svoje mjesto pod suncem je izrazito krhka.
Uzmemo li u obzir i tešku situaciju u kojoj se našao njegov brat u Njemačkoj, pritisak koji se jednom mladiću tako stavlja na leđa je sulud. Od njega se očekuje da bude superheroj koji ne samo da neće griješiti nego će konstantno i nepobitno dominirati.
Vušković postaje topovsko meso u kratkoročnim ambicijama kluba
Svaka mu se greška gleda kroz povećalo, a svaki dobar potez uzima zdravo za gotovo. I kad naiđe na oštre kritike, nitko od nadležnih ne preuzima odgovornost za situaciju u koju su ga doveli. Od njega se očekuje da šuti i igra. I to bez greške. Za jedan trofej ili prolazne lovorike.
Od velikog talenta kojem se klub podredio postaje samo topovsko meso u kratkoročnim ambicijama organizacije. I ne odnosi se to samo na jednog igrača, Luka je samo primjer ekstrema do kojeg je dovedeno stihijsko postupanje s igračima.
U istu se rečenicu bez problema može staviti i Rokas Pukštas na drugoj strani terena. Njihovi talenti su evidentno stavljeni u službu tuđih ambicija, umjesto da klub bude u službi razvoja njih i njihovih kolega.
Pobjede nisu cilj, već samo posljedica
Bilo je predivno gledati euforiju koja je zavladala navijačkim pukom i momčadi koja je ostvarila ovaj uspjeh. Ono što odgovorni od vrha kluba pa sve do glavnog trenera akademije moraju što prije shvatiti jest da su ti rezultati, koliko god sjajni bili, tek korak na putu prema uspjehu.
Drugo mjesto u Europi nije i ne smije biti cilj ove generacije ili pojedinaca koji je predstavljaju. Čak i da su u finalu došli do trijumfa bez ijedne greške, vrijedilo bi isto. Rad u akademiji može biti oplemenjen nekim juniorskim rezultatima, ali oni mu nisu svrha.
Krajnji cilj mora biti razvoj mladih igrača koji će kasnije moći zaigrati seniorski nogomet - dio njih u najboljim ligama Europe, dio u prvoj momčadi Hajduka, a ostali ili u HNL-u ili u manje razvikanim ligama.
Ne može svaki uspješan junior biti vrhunski igrač u seniorima. I ne treba. Apsolutno je suludo i van pameti očekivati da će većina ovih sjajnih mladića igrati za prvu momčad Hajduka. Ali to nije ni potrebno niti bi trebalo biti imperativ.
Razvoj njihovih igračkih i ljudskih osobina i vještina trebao bi biti primarni cilj. Sustavnim ponavljanjem tog recepta ova akademija može postati i ostati prepoznatljiv proizvod kluba.
Jedan trofej, utakmica ili greška samo su maleni koraci. To treba pisati na zidu svake akademije. Rad, struktura i fokus na razvoj su jedini važni momenti u izgradnji snažnog kolektiva. I zato je važno da dica budu dica, a ne da ih se sruši na prvoj prepreci. Od Luke Vuškovića do zadnjeg tića na kraju klupe.