ZEMLJA u kojoj je izmišljena košarka dobrim dijelom svoje povijesti na svjetska prvenstva i olimpijske igre morala je slati sveučilišne igrače, sve do 1989. kad je FIBA dopustila nastup i američkim profesionalcima iz NBA lige. Dream Team na Igrama u Barceloni 1992. bio je najbolja košarkaška momčad ikad okupljena, ali dominaciju iz devedesetih nakratko je bila zamijenila serija poražavajućih rezultata, sve do dolaska Jerryja Colangela na čelo odbora. Od Olimpijskih igara u Pekingu do danas Amerikanci su uzeli svih pet zlatnih medalja, poigravajući se s konkurencijom.
Prije svega pola godine, djelovalo je kako će isti recept ponoviti i u Kini, ali događanja u američkoj reprezentaciji i brojni otkazi rezultirali su medijskim napisima kako je sada Srbija najjača reprezentacija na prvenstvu. Spoiler alert: Nije.
Muke sa slaganjem rostera
U samo tri mjeseca 39 igrača otkazalo je nastup zbog ozljede, umora ili privatnih razloga. Od 39, njih 28 je nastupilo na All-Star utakmici, a 17 ih je osvojilo medalju s američkom reprezentacijom.
U prvom valu otkaza, odmah po završetku sezone, ostali su bez četiri bivša najkorisnija igrača lige. Curry, Westbrook, Durant i LeBron odustali su od nastupa, svojevoljno ili primorani ozljedama. Dodajemo im Butlera, Cousinsa, Georgea, Griffina, Irvinga, Leonarda, Klaya Thompsona, Walla i Chrisa Paula, igrače koji su višestruki članovi najboljih NBA petorki. To je ukupno 13 igrača koji bi neupitno bili nositelji ekipe i vjerojatno prvi igrači reprezentacije da nije ozljeda ili privatnih razloga.
Slijedili su ih Anthony Davis, James Harden, Bradley Beal, Damian Lillard i CJ McCollum, društvo višestrukih All-Star igrača. Zaredali su otkazi i zamjena te su igrači doslovno priključeni iz ekipe za trening, kako bi stvorili nekakav privid konkurencije i borbe za roster. Četiri od 15 igrača izabranih u najbolje tri petorke NBA lige prošle godine nastupit će u Kini. Samo je jedan Amerikanac.
Najveća zvijezda je trener
Po načinu odabira, ova ekipa je najsličnija onoj iz 2010. Puno mladih igrača koji su odradili dvije ili tri godine u NBA ligi, uz nekoliko veterana koji bi trebali dati podršku i održati glavu iznad vode u ključnim trenucima. Jedini problem je to što su devet godina ranije ti mladići bili na rubu All-Star nastupa i jedino ih je činjenica da igraju u lošim ekipama držala dalje od svjetla pozornice. U ovoj verziji Teama USA to nije slučaj.
Među igračima nema velikih zvijezda, igrača koji će individualnom kvalitetom sami rješavati utakmice. Ali taj će nedostatak nadoknaditi na klupi, koju je preuzeo kultni Gregg Popovich, stvoritelj dinastije San Antonio Spursa, koje je vodio do pet naslova NBA prvaka. Pop je reprezentaciju preuzeo od Mikea Krzyzewskog, koji je navikao raditi s najboljima, bilo na sveučilištu Duke, koje uvijek privuče najbolje regrute, ili u američkoj reprezentaciji, i kojemu sustav igre nije bio važan jer bi talent odradio svoje. Kao da su Amerikanci znali kakva ih situacija očekuje kad su treneru Spursa dali ključeve reprezentacije u ruke, jer teško bi Coach K bio u stanju izvući maksimum iz ove ekipe. Popovich to može i, što je još važnije, hoće.
Deset američkih novaka
Svaka postolimpijska reprezentacija sadržavala je nekolicinu članova olimpijske. Ova sadrži samo jednog člana, i to najslabijeg - Harrisona Barnesa, koji je 2016. među putnicima za Rio bio zbog nekolicine otkaza krilnih igrača. Od početaka Dream Teama, ova reprezentacija ima najmanji broj All-Star nastupa (pet, olimpijska je imala 33) te je Kemba Walker jedini igrač koji je bio u tri najbolje petorke lige, i to samo jednom, prošle sezone.
Walker, dugogodišnji playmaker Charlotte Hornetsa, a od ovog ljeta novi član Boston Celticsa, prvo je ime momčadi i kapetan. Prošla godina bila mu je najbolja u karijeri, ali posljednje četiri godine igra na visokoj razini i njegov stil igre odlično odgovara međunarodnoj košarci. Njegov partner na bekovskim pozicijama bit će Donovan Mitchell, koji je odradio odlične prve dvije sezone u ligi igrajući za Utah Jazz i lako bi mogao biti prvi strijelac reprezentacije. Od bekova tu su još Derrick White iz Spursa i Marcus Smart iz Celticsa, koji su napadački limitirani, ali su odlični defenzivci, pogotovo na lopti, i zadavat će muke protivničkim playmakerima u prenošenju lopte, dok je Joe Harris najbolji tricaš u rosteru.
Jaylen Brown i Jayson Tatum iz Celticsa spadaju u kategoriju mladih igrača koji bi mogli napraviti iskorak na svjetskoj sceni te nije nezamislivo da obojica startaju kao krila, Khris Middleton, jedan od tri All-Star igrača na rosteru (Walker, Lopez), pao je u drugi plan i ovisit će o šuterskim serijama. Povratnik s olimpijskog rostera Barnes odrađivat će rolu četvorke i donijeti dio iskustva u ekipu.
Myles Turner najbolji je visoki igrač u rosteru i općenito jedan od najboljih obrambenih visokih cijele NBA lige. Od njega se očekuje da dominira reketom u oba smjera, što je potencirao u pripremnim utakmicama. Ovisno o protivniku, trebao bi ga mijenjati visoki šuter Brook Lopez, dok je Mason Plumlee tu u roli čovjeka zaduženog isključivo za jednu osobu, o kojoj ćemo uskoro.
Dvije opasnosti
Skupinu s Turskom, Češkom i Japanom trebali bi riješiti bez prevelikih problema, ali prvi problem počinje u drugom krugu. Tamo bi trebali odmjeriti snage protiv Grčke predvođene najboljim igračem prvenstva i MVP-jem NBA lige Giannisom Antetokounmpom. Srećom po Amerikance, na klupi im sjedi trenerski genijalac koji je nakrcao ekipu krilima koja su ga u stanju usporiti, što će biti dovoljno za dobiti utakmicu. Ako Grci pokušaju rasteretiti Giannisa preko Calathesa, Amerikanci imaju četiri beka sposobna odigrati vrhunsku obranu na lopti i otežati život playmakeru Panathinaikosa.
Ovisno o plasmanu Srbije i SAD-a u drugoj fazi, mogu se sresti u četvrtfinalu ili finalu. Koliko Popovich respektira centra Srbije i Denver Nuggetsa Nikolu Jokića pokazuje vođenje Masona Plumleeja, koji posljednjih godina igra protiv Jokića na treninzima i dobro ga poznaje. Harrison Barnes sigurno će dati uvid u Bogdana Bogdanovića, za kojeg Amerikanci imaju minimalno pet čuvara, od Smarta do Middletona.
Napredovanjem svjetske košarke ostale reprezentacije počele su pristizati Amerikance u napadačkom dijelu igre, ali i dalje kaskaju u obrani. Atletske predispozicije američkih igrača dolaze do izražaja u obrani, pogotovo u presingu, jer su u stanju natjerati protivnike na velik broj izgubljenih lopti. Na prošlom prvenstvu držali su protivnike ispod 40% šuta iz igre, iako su na vanjskim pozicijama imali Irvinga, Curryja i Hardena. Ova reprezentacija ima defenzivnu dužinu na krilnim pozicijama, terijere na bekovskim, koji će gristi na svakoj lopti, te najboljeg blokera lige prošle sezone.
Prilično je jasno u kojem će smjeru graditi identitet. Nećemo gledati All-Star košarku s puno lijepih poteza, neopterećenu obranom jer su uvijek u stanju zabiti više od protivnika. Gledat ćemo košarku škole Spursa, s puno kretanja i protoka lopte u napadu, dok će s dužinom na bokovima i korektorima u sredini biti u stanju zatvoriti sve protivnike. Neće biti pobjeda od 40-50 razlike, štoviše, pitanje je hoće li nakon prvog kruga uopće prebaciti 100 poena na utakmici.
Konkurencija je nikad jača i opasnija, a oni su najranjiviji dosad, isključivo zbog manjka vrhunskih igrača. Da su Španjolci u punom sastavu i s braćom Gasol u naponu snage, bili bi prvi favoriti, ali u ovakvom izmiksanom sastavu su mjesto prvog lovca prepustili Srbiji, koju neki guraju toliko visoko da joj daju status prvog favorita. Jokić, Bogdanović i uigrana ekipa uz trenera Đorđevića zasigurno zauzima status 1B favorita.
Uspoređuju ih s generacijama koje su ostajale bez finala, pa čak i medalje
Američki mediji skeptični su prema ovoj momčadi. Smatraju kako bi mogla ponoviti sramotni nastup iz Indianapolisa 2002. kada su porazom od Srbije (tadašnje Jugoslavije) u četvrtfinalu ispustili medalju i zauzeli tek šesto mjesto. Uspoređuju je i s ekipom iz Atene, koja je uzela olimpijsku broncu, barem što se tiče razine talenta (iako je ta ekipa imala prvenstveno manjak intelekta). Međutim, ova američka reprezentacija, sastavljena od vrhunskih obrambenih, nekoliko (rubnih) All-Star igrača i predvođena jednim od najboljih trenera u povijesti ovoga sporta trebala bi doći do šeste uzastopne zlatne medalje. Za razliku od Indyja i Atene, gdje su poveli 12 zvijezda koje su htjele ići, danas imaju glavu i rep. Imaju zaštitnu mrežu sastavljenu od igrača koji znaju svoje limite i role u točno određenom trenutku utakmice.
Navikli smo gledati momčadi sastavljene od najvećih zvijezda, koje lakoćom dolaze do naslova prvaka. Ovi momci ne žele biti oni koji su prokockali zlato, ne žele biti gubitnici. Svjesni su da im je vjerojatno svima ovo jedina šansa doći do reprezentativne medalje. Povratkom Dream Teama na olimpijsku scenu u Tokiju, ovo nam je jedina prilika da vidimo drukčiju američku reprezentaciju. Uostalom, novo i drukčije ne znači nužno i loše.