AMERIKANCI su se za Pariz potrudili sastaviti reprezentaciju s najjačim mogućim imenima, koju su se neki drznuli proglasiti najboljom košarkaškom momčadi svih vremena, ispred čak i neponovljivog originalnog Dream Teama iz Barcelone 1992. I dok su takve usporedbe izgledale smiješno tijekom pripremnih utakmica, u kojima ih je samo individualna kvaliteta 39-godišnjeg LeBrona Jamesa spašavala od poraza protiv Južnog Sudana i Njemačke, na olimpijskoj premijeri protiv jake Srbije Amerikanci su pokazali puno bolje lice.
Pobjeda 110:84 protiv svjetskih viceprvaka, od tada pojačanih trostrukim MVP-jem NBA lige Nikolom Jokićem, jasna je poruka ostatku svijeta da su u Pariz došli po zlato i da ih nitko i ništa ne može zaustaviti na tom putu. No, iako je rezultat protiv Srbije izuzetno uvjerljiv, Amerikanci nisu pokazali da su riješili probleme s priprema, nego su ih samo prikrili izuzetnom napadačkom predstavom, koju ne moraju biti u stanju svaki put isporučiti.
Durant prevaga u odnosu na blijede pripreme
Najveća i ključna razlika bio je Kevin Durant, koji je mučenje svojih suigrača na pripremama pratio u civilu, sanirajući ozljedu lista, s kojim je trener Steve Kerr bio posebno oprezan jer je takav problem pet godina ranije prethodio puno teškoj ozljedi Ahilove tetive.
Sat vremena prije utakmice objavljeno je da će Durant igrati. Kerr ga je uveo kao petog igrača s klupe, u trenutku kad je Srbija vodila 19:14. Šest minuta kasnije SAD je imao 10 poena prednosti zahvaljujući seriji 21:6 u koju je Durant ugradio 14 poena bez ijednog promašaja. Vratio se u igru za zadnje tri minute poluvremena i ubacio još sedam poena, uključujući koš sa sirenom.
Ukupno je za nepunih 17 minuta na parketu postigao 23 poena, dva više od Jamesa, evidentnog lidera ove momčadi. Zastrašujuće je pomisliti što je u stanju učiniti za 30 minuta, nesputan strahom od ozljede. Razumno je zapitati se bi li Amerikanci bili uvjerljiviji na pripremama da su mogli računati na KD-a u ovakvom izdanju.
Pokazne, a ne pripremne utakmice
Vjerojatno ne, jer američke su zvijezde te pripremne utakmice shvatile kao revijalne, u kojima je važno rastrčati se i pokušati stvoriti kakvu-takvu kemiju među igračima koji nikad nisu igrali zajedno, osim na All-Star utakmicama ili u nekoj ranijoj inačici Teama USA.
Uostalom, njihovi okršaji protiv susjedne Kanade u Las Vegasu, Australije i Srbije u Abu Dhabiju te Južnog Sudana i Njemačke u Londonu reklamirani su kao "showcase", doslovno pokazne utakmice na kojima će fanovima dubokog džepa prezentirati svoje umijeće, ali nipošto igrati smislenu momčadsku košarku.
U Parizu su pokazali da su u stanju samo stisnuti prekidač kad se počne igrati za ozbiljno. Uostalom, Srbija s Jokićem jedini je protivnik kojeg su razbili na pripremama, s jednakih 26 razlike kao i na startu olimpijskog turnira, vjerojatno zato što su ga najozbiljnije shvatili.
Amerikanci od šuta živjeli, Srbi od šuta umrli
Ali i ovu utakmicu Amerikanci su dobili isključivo na individualnu kvalitetu, njihov neosporno najjači adut u odnosu na konkurenciju, jer pogodili su impresivnih 68% šuteva iz igre i fantastičnih 56% trica (18/32). Osim centara Adebaya i Embiida, svi su pogodili barem polovicu svojih pokušaja. S druge strane, Srbi su pogodili samo devet od 37 trica ili mizernih 24%, iako su mnoge bile potpuno otvorene.
I upravo tih devet trica viška daju gotovo točnu razliku kojom su Amerikanci pobijedili. Jednostavno, bili su šuterski raspoloženiji. A postotak šuta je najpromjenjivija varijabla u košarci, koja na nekoj utakmici olimpijskog turnira zakonom velikih brojeva neće biti na visini, što bi raspoloženi protivnik mogao iskoristiti i zaustaviti ih na putu do očekivanog zlata.
Osim umijeća postizanja koševa na individualnu kvalitetu, Amerikanci protiv Srbije nisu previše pokazali. Cijelu su razliku napravili u nepunih 10 minuta koje je Jokić proveo na klupi, dok je u preostalih pola sata igre rezultat bio izjednačen.
Agresivna i lukava obrana Jruea Holidaya i Derricka Whitea omogućuje im lagane i atraktivne poene iz kontri, ali na postavljenu obranu još nisu pokazali da se znaju nositi s nedostatkom pravila o defenzivne tri sekunde u FIBA-inoj košarci, niti koristiti njegove blagodati u obrani. LeBron je glavni napadački inicijator, ali često se sve svodi na igru dva na dva, bez osmišljenih akcija ili ekstra pasova za bolji šut.
Prljavi Embiid je najslabija karika
Centarska igra im je nepostojeća, i dok se Nikola Milutinov ovaj put pokazao kao neadekvatna pričuva za Jokića, protiv moćnije visoke linije poput Francuske imat će puno većih problema, pogotovo ako ih ne bude služio šut.
Posebno strši Joel Embiid, kao što bi stršao bilo koji nasumični Kamerunac u američkoj reprezentaciji. Embiid je prvo uzeo francusku putovnicu i koketirao s njihovim savezom oko mjesta u olimpijskoj reprezentaciji, a zatim i američku te se ipak odlučio priključiti njihovom novom Dream Teamu, zaključivši da će s njim lakše konačno nešto osvojiti, a vjerojatno i lakše doći do minutaže nego uz Rudyja Goberta i Victora Wembanyamu.
Osim po zvižducima francuske publike i prljavom prekršaju na Avramoviću, Embiid se istaknuo i kao jedini igrač s kojim su Amerikanci bili u minusu, i to od čak osam poena. Iako najbolje igraju s niskim postavama, kroz turnir će neki protivnici zahtijevati prisustvo većeg i snažnijeg tijela u postavi, a to bi Amerikancima mogao biti problem.
Favoriti, ali ne tako uvjerljivi kako misle
Naravno, Amerikanci su unatoč tome najveći favoriti za zlato, imaju daleko najveću širinu izuzetne kvalitete i za očekivati je da će se među ovih 12 zvijezda uvijek moći naći petorica raspoloženih koji dobro funkcioniraju zajedno. Ali ako Kerru bude trebala cijela utakmica da pronađe dobitnu petorku, okršaj od 40 minuta mogao bi im biti prekratak, jer uigrane i organizirane momčadi poput Njemačke i Francuske, čvrste poput Grčke ili talentirane poput Kanade mogu se s njima nositi i uvesti ih u neizvjesnu završnicu, u kojoj je sve moguće.
Utakmica protiv Srbije pokazala je što Amerikanci mogu kad ih ide, ali i dokazala da imaju rupa zbog kojih su puno ranjiviji nego što je originalni Dream Team bio. Nakon kratkog natjecanja u skupinama i dvoboja s autsajderima Južnim Sudanom i Portorikom, u nokaut fazi čekat će ih puno ozbiljniji protivnici, a dovoljno je da se protiv jednog od njih šuterske brojke okrenu da se LeBron i prijatelji kući vrate bez zlata, za koje su uvjereni da im pripada.