DOK NBA košarkom sve više drmaju Europljani poput dvostrukog MVP-ja Giannisa Antetokounmpa, Luke Dončića ili Nikole Jokića, europsku košarku preplavili su Amerikanci. Od osnutka Eurolige 2000. godine broj američkih igrača u euroligašima do danas je porastao za 119%, a u posljednje četiri godine klubovi u prosjeku imaju u sastavu više Amerikanaca nego domaćih igrača, prema podacima istraživanja tvrtke RunRepeat.
Hrvatskih klubova već petu sezonu zaredom nema u Euroligi, ali oni su bili među vrlo rijetkima koji su se odupirali tom trendu, iako se i to može više pripisati financijskim mogućnostima nego rezultatskim ambicijama.
Da bi se otkrili razlozi takvog zabrinjavajućeg trenda, treba se vratiti tri desetljeća unatrag.
Prvi Amerikanac u Hrvatskoj bio je Ante Luster i pomogao je Splitu da osvoji treću europsku krunu
Kad je splitska Jugoplastika prije 31, odnosno 30 godina osvojila prva dva naslova europskog prvaka, u sastavu nije imala ni jednog stranca. Godinu dana kasnije, u pohodu na treću uzastopnu krunu, u momčadi je bio centar Avie Lester, prvi Amerikanac u hrvatskoj košarci, koji je stigao kako bi popunio rupu nastalu odlaskom Dina Rađe.
On je tada bio hit u Splitu, tamnoputa, egzotična pojava na kakvu ljudi nisu navikli, ali oduševljeno su ga prihvatili i iz milja prozvali Ante Luster.
Tri desetljeća kasnije košarka se u potpunosti promijenila i komercijalizirala. Važnost domaćih igrača, na kojima je počivala legendarna splitska generacija, sasvim se srozala, a svaka ozbiljna europska momčad danas ima 4-5 ili više svojih "Lestera", koji nisu nikakva egzotika, nego sasvim uobičajena pojava.
Istraživanje pokazalo potpunu amerikanizaciju europske košarke
Štoviše, gledajući današnju Euroligu, najbrojnija nacija u tom natjecanju su upravo Amerikanci. Zastrašujuć je podatak da je od osnutka ULEB-ove Eurolige 2001. do prošle sezone u klubovima koji su nastupali u tom natjecanju bilo više predstavnika SAD-a nego četiri sljedeće najbrojnije nacije zajedno.
Do tog je podatka došao Dimitrije Ćurčić, košarkaški istraživač iz Srbije, koji je za RunRepeat obradio podatke iz prvih 20 sezona Eurolige i ustupio ih Indexu za analizu. Podaci samo potvrđuju ono što je i laiku jasno, da je košarka u ovom mileniju u potpunosti globalizirana, a Euroliga amerikanizirana, ali prikupljene brojke su zaprepašćujuće kad se vidi u kolikoj je mjeri taj proces prisutan.
Dražen i Divac su krivi za sve
Ako ćemo tražiti sam početak košarkaške globalizacije, treba se vratiti u godinu prve Jugoplastikine europske titule, 1989., kad je nekolicina vrhunskih europskih igrača, predvođena Draženom Petrovićem i Vladom Divcem, otišla u NBA ligu i otvorila vrata drugim Europljanima, poput Tonija Kukoča i Dine Rađe, kasnije Dirka Nowitzkog i Tonija Parkera, pa sve do danas, kad je drugu godinu zaredom MVP-jem NBA sezone proglašen Grk Giannis Antetokounmpo, kad neamerički igrači čine trećinu All-Star sastava, a Luka Dončić je univerzalno prihvaćen kao budući dugogodišnji vladar najjače lige svijeta.
Najbolje iz Europe odlazi u NBA, a ona nam vraća svoje otpatke
S obzirom na to da Europljani i košarkaši s drugih kontinenata danas čine nikad veći udio igrača u NBA rosterima te uzimaju posao Amerikancima, jasno je da se oni koji više nemaju mjesta u NBA-u okreću drugoj najjačoj i najunosnijoj ligi svijeta - Euroligi. Europskim je velikanima pak brže, jednostavnije, pa i jeftinije talente koje su izgubili zbog tova NBA-a nadomjestiti igračima iz SAD-a, koji je neiscrpan izvor, nego svojim mladićima ili zvijezdama manjih klubova.
U sezoni 2000./01., prvoj od osnutka Eurolige, u NBA ligi su Europljani činili samo 4% ukupnog broja igrača, a u prošloj ih je već bilo respektabilnih 13%, dok je u istom razdoblju udio Europljana u Euroligi pao s 84 na samo 61%.
U istom je razdoblju postotak američke "populacije" u euroligaškim klubovima porastao s 14.6 na čak 31.9%, što znači da je skoro svaki treći igrač u Euroligi prošle sezone bio Amerikanac. Istovremeno je udio Amerikanaca u NBA ligi pao s 90 na 77%,.
U tih 20 sezona minutaža Amerikanaca porasla je za 84%, a broj postignutih koševa za 76%.
Trend amerikanizacije je sve veći i jasniji, pa je tako u sezoni 2016./17. prvi put u euroligaškim klubovima u prosjeku bilo više Amerikanaca nego domaćih igrača. Razliku, naravno, popunjavaju stranci iz drugih zemalja.
U 20 euroligaških sezona Amerikanci su bili najzastupljenija nacija na parketima, odnosno čak 27.9% igrača koji su u tih 20 godina igrali za euroligaše dolazilo je iz SAD-a. Slijede Španjolci i Talijani sa 6.4%, Srbi sa 6.2% i Grci s 5.3%.
Iako većina klubova američke igrače smatra pojačanjima, statistika zapravo pokazuje suprotno. Što više vremena Amerikanci provode na parketu, rezultati su slabiji. To pokazuje grafikon koji otkriva da je postotak pobjeda manji što je postotak raspoložive minutaže koji zauzimaju Amerikanci veći. To je samo dokaz da igrači iz SAD-a, čast izuzecima, više gledaju na vlastiti učinak kako bi si osigurali što bolje buduće ugovore nego što se podređuju potrebama i uspjesima momčadi.
Euroliga je danas skoro zatvoreno natjecanje namijenjeno klubovima s najjačih tržišta. U njoj za hrvatske klubove nema mjesta otkad je nestala mogućnost plasmana kroz nacionalno prvenstvo, pa iz naše regije više u njoj ne nastupaju prvaci Hrvatske, Srbije i Slovenije, nego samo pobjednik ABA lige. Cedevita je nekoliko puta bila blizu, ali nije uspijevala preskočiti Crvenu zvezdu ili Budućnost, a Cibona je nakon senzacionalne titule 2014. s Darijem Šarićem svoje mjesto prepustila Zvezdi, svjesna da nema financijskih mogućnosti za slaganje koliko-toliko konkurentne momčadi.
Do te pobjede na Final Foru u Beogradu Cibona je stigla samo s jednim Amerikancem, Jerelom Blassingameom, ali zbog HKS-ova ograničenja stranaca u domaćem prvenstvu u našim klubovima ionako nikad nisu bili skloni gomilanju stranaca.
Nijedan hrvatski euroligaš nije imao više od tri Amerikanca. Cedevita je pokušala bez ijednog
U 20 godina Eurolige Hrvatsku su zastupala četiri kluba - Cibona u prvih 11 sezona, a u prve dvije i Zadar, dok smo imali dva predstavnika, zatim Zagreb u sezoni 2011./12. te nakon njega triput Cedevita (2012./13., 14./15. i 15./16.).
U tih ukupno 17 slučajeva nitko nije imao više od tri Amerikanca u sastavu, a Cedevita je u sezoni 14./15. eksperimentalno pokušala bez ijednog.
Hrvatska je bila na samom vrhu po minutaži domaćih igrača
Zato je Hrvatska bila jedan od rijetkih bastiona košarke koja se bazira na domaćim igračima. Iako su u španjolskim, srpskim i slovenskim klubovima Amerikanci imali manji udio u ukupnoj minutaži, ni u jednoj zemlji domaći igrači nisu imali toliko prisustvo na parketu. Igrali su čak 71% raspoloživih minuta, u odnosu na 20%, koliko je pripadalo igračima iz SAD-a.
Vrlo slične postotke vidimo i na idućem grafikonu, koji prikazuje odnos minutaže američkih i domaćih košarkaša po klubovima. Cibona je u svojih 11 euroligaških sezona davala čak 73% minuta domaćim igračima, a 20% Amerikancima.
Ukupno gledajući, za hrvatske je klubove u Euroligi igralo ukupno 135 košarkaša, od čega 86 Hrvata, 32 Amerikanca, petorica iz BiH, po dva Slovenca i Nigerijca te po jedan Francuz, Nijemac, Mađar, Portorikanac, Senegalac, Srbin, Makedonac i Ukrajinac.
Postotak hrvatskih igrača u njima iznosio je 63.2, ali oni su na parketu proveli 70.7% mogućih minuta i postigli 67.9% koševa svojih momčadi, što nam pak otkriva da stranci u prosjeku zapravo i nisu bili pojačanja.
Jeftini Amerikanci upropastili razvoj hrvatskih playmakera
Amerikanci su u Hrvatskoj najčešće igrali na pozicijama playmakera, i to iz dva razloga - sportskog i ekonomskog. Logika nalaže da su tamnoputi igrači u prosjeku fizički snažniji i na toj poziciji to može donijeti prevagu, iako nje uglavnom nema jer je takav igrač najčešće i u protivničkoj momčadi. Osim toga, puno je veća ponuda igrača na poziciji za koju nije potrebna iznimna visina nego onih koji izrastu do 210 cm i više, pa im je stoga i niža cijena, odnosno pristupačnija klubovima slabije ekonomske moći, poput hrvatskih. Najveći problem takvog razmišljanja naših klubova je činjenica da od osnutka Eurolige Hrvatska nije proizvela ni jednog razigravača europske klase osim Roka Ukića, a zbog toga najviše pati reprezentacija, koja je i sama morala posegnuti za dvojicom Amerikanaca na toj poziciji - Dontayeom Didijem Draperom i Oliverom Lafayetteom.
U elitističkoj Euroligi više nema mjesta za hrvatske klubove
Euroliga je 2016. krenula u elitističku komercijalizaciju, uvela novi format, smanjila broj klubova s 24 na 16 (danas 18) koji u regularnom dijelu sezone dvaput igraju svaki sa svakim. ABA ligi je oduzela jednog predstavnika i do 2019. je u nju mogao samo prvak, a od tada je potpuno ukinuta protočnost kroz domaća i regionalna natjecanja. Tu za hrvatske klubove mjesta nema, a jedini od njih koji je mogao biti konkurentan, Cedevita, odselio se u Sloveniju. Zbog financijske nemoći Cibona, Zadar i povratnik Split nisu ozbiljni ni u ABA ligi, a naša je klupska košarka na najnižim granama u povijesti.
Iako je Cibona ove sezone krenula dobrim putem, okupivši neke od najtalentiranijih domaćih klinaca, trebat će vremena da oni sazru, a kad se to dogodi, otići će van kako bi klub mogao dalje preživjeti i kako bi oni mogli nastaviti razvoj na idućoj razini. A to je vjerojatno najbolja sudbina kojoj se neki hrvatski klub trenutačno može nadati.