"Amerikanci su uložili 2 milijuna dolara u svoje veslače. I onda dođe jedna Hrvatska"

Foto: EPA

SINIŠA i Nikša Skelin ostavili su velik trag u hrvatskom veslanju. Prvu hrvatsku veslačku olimpijsku medalju, broncu u Sydneyju 2000. godine, osvojili su kao dio "hrvatskog nosača aviona", odnosno osmerca koji je iznenadio sve ljubitelje veslanja. Splitski dvojac osvojio je srebrnu olimpijsku medalju i na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine te tako najavio brojne uspjehe hrvatskog veslanja.

Skelini 20 godina nakon spomenute medalje u Ateni žive normalnim životima, imaju karijere i obitelji te se još uvijek bave sportom kad stignu. Puno vremena nemaju, kažu, no pronašli su ga kako bi dali osvrt na svoje uspješne karijere u Indexovom intervjuu tjedna.

Proslavljeni hrvatski olimpijci danas žive "obične" živote. Čime se bavite, od čega živite?

Siniša: Radim u splitskom KBC-u kao oftalmolog iliti okulist. Bavim se tim poslom već 20 godina. Počeo sam raditi 2004. godine. Medicinski fakultet započeo sam u Rijeci, a završio tu u Splitu. 

Nikša: Imao sam donedavno svoju firmu, ali prešao sam u jednu građevinsku firmu koja se bavi elektroprojektima, instalacijama i sličnim djelatnostima. To je posao u mojoj struci. Inače sam inženjer elektrotehnike. Siniša i ja paralelno smo sa sportskom karijerom odradili i studiranje, završili smo fakultete.

Bavite li se još uvijek rekreativno veslanjem?

Siniša: Bavimo se sportom kad god se uhvati vremena. Nekad je to veslanje, nekad vožnja bicikla. Ne mogu baš svaki dan stići sve zbog obaveza. Tu su sad posao i obitelj. Ali kad god stignemo, odradimo neki trening, duži ili kraći. 

Većini profesionalnih sportaša karijera ostavi trag na tijelu, koje se istroši, a bude tu i svakakvih ozljeda, lomova i istegnuća. No vi ste se nastavili baviti sportom, i to dosta intenzivno.

Nikša: Za razliku od ostalih, veslanje je beskontaktni sport. U većini drugih sportova ti primaš udarce, nekad i dosta jake. Naša tijela dobro su podnijela napore u veslanju. Za veslače je karakteristično da im karijere traju jako dugo. Recimo, kao senior kreneš u 20-im godinama, a možeš izdržati sve do 45. godine ako ti zdravlje dozvoli.

No, na početku karijere odmah moraš biti svjestan da se od veslanja ne može živjeti, nego tek kad završi ta sportska karijera, počinje ona prava profesionalna. Zato uvijek imaš u glavi da se moraš malo sačuvati i ne potrošiti sve resurse na sport. Smisao sporta je da se njime baviš kroz cijeli život, a ne da budeš 10-15 godina u vrhu, a ostatak života invalid. 

Velike uspjehe ostvarili ste kao članovi Veslačkog kluba Gusar iz Splita. Jeste li još na neki način povezani s tim klubom?

Nikša: Ja sam član uprave tog kluba, a vodim i Veslački savez Dalmacije. To je podsavez Hrvatskog veslačkog saveza, koji organizira natjecanja u veslanju na području Dalmacije, od Zadra pa do Dubrovnika.

Aktivan sam i u Hrvatskom veslačkom savezu tako da stignem i nešto vratiti društvu, da tako kažem. Dok smo se mi natjecali, to su radili neki drugi ljudi, a sad i ja želim pomoći svojim iskustvom da se održi tradicija i da se nastavljaju organizirati natjecanja za nove generacije koje dolaze.

S obzirom na to da veslanje nije baš najpopularniji sport u Hrvatskoj, rezultati naših veslača su vrhunski. Kako danas kao navijači gledate na hrvatske veslače?

Siniša: Braća Sinković su vrhunski veslači. Oni su u samom vrhu svjetskog veslanja, i to ne samo sad već i u zadnjih nekoliko desetljeća. Rijetko tko u bilo kojem sportu uspije povezati ovoliko medalja na Olimpijskim igrama kao što su oni napravili. Veslanje je težak sport, iscrpljuje psihički i fizički, a treba tu i puno vremena za trening.

Damir Martin je također vrhunski veslač. Kad si u samcu, to je puno teže nego kad imaš nekoga uz sebe. Njegovi uspjesi su vrhunski. Ali mi smo mala zemlja i imamo relativno malu bazu veslača. Imamo u startu vrlo malo veslača, no imamo velike uspjehe za tako malen broj sportaša. Toliko olimpijskih medalja... to je stvarno čudo. 

Olimpijske igre vrhunac su natjecanja za svakog veslača. Kako se pripremiti za njih?

Siniša: Na Olimpijskim igrama natječu se najbolji. Svi oni jednako, maksimalno rade i treniraju tijekom godine. Razlike među njima su vrlo male. To je stvar dana, stvar trenutka, tko će biti u tih par desetinki. Nekad izgubiš medalju za par desetinki. Budeš četvrti, nitko o tebi ni ne priča, a zapravo si bio tu, jako blizu pobjede.

Tko god ode na Olimpijske igre, spada u sam svjetski vrh. O medaljama odlučuju nijanse. Kad ideš na Olimpijske igre, ne ideš kao turist, nego ideš po zlato. Kažem, sitne su to razlike između onih koji osvoje medalju i onih koji ne osvoje.

Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Te desetinke i centimetri o kojima pričate nekad su presudni za ostatak života jer u Hrvatskoj olimpijci koji osvoje medalje dobivaju sportske mirovine.

Nikša: Normalno, to je dobro za sportaše koji su amateri kao što smo bili i mi. Naknada služi da bi nam se nadoknadilo vrijeme koje smo trenirali i pripremali se za velika natjecanja, a tad se nismo bavili profesionalnim karijerama. Kad kreneš s 40 godina raditi neki "pravi" posao, ne možeš se nadati karijeri kakvu bi imao da si krenuo s 20 godina.

Nije to naknada od koje se može živjeti, ali kao neki dodatak na plaću dobro dođe. Nekim sportašima znači manje, nekima više, a nekima sve jer nemaju drugih prihoda. Dođe im to kao slamka spasa.

Nije to hrvatski izum, ali drago mi je da smo taj model prepisali od drugih. Dobra je to poruka za mlade, koji vide da na kraju karijere mogu dobiti nagradu za svoj trud. Želimo svi da mladi znaju da će imati neku naknadu ako ostvare vrhunske rezultate.

U početku vaših karijera u Splitu je iznimno popularna bila košarka, naravno, uz nogomet. No vi ste se odlučili baš za veslanje. Kako to?

Siniša: Ja sam malo stariji. Počeo sam veslati 1987. godine. Bio sam tad sedmi razred osnovne škole, kad se inače počinje veslati. Dakle, veslanje ne počinje kao puno drugih sportova, recimo početkom osnovne škole. Moraš se malo ipak razviti i narasti da možeš stati u brod.

Kad si malen, ne možeš ni ući. Treba imati tu i fizičke snage, a treba naučiti i plivati. Bavio sam se plivanjem, Nikša je išao na vaterpolo, ali ti bazeni u Splitu u to vrijeme nisu baš funkcionirali, pa smo na nagovor jednog obiteljskog prijatelja počeli trenirati veslanje.

Bili smo uvijek nekako vezani za more, vodene sportove, pa ajde da pokušamo i veslati. Nas dvojica smo sjeli u isti brod tek u seniorskoj kategoriji zbog razlike u godinama, tako da su naši zajednički uspjesi krenuli tek negdje 1997. ili 1998. godine. 

Hrvatski veslači privukli su veliku pozornost na Olimpijskim igrama 2000. godine, i to u osmercu, koji se smatra kraljevskom disciplinom i u kojem je dominirala Velika Britanija. No u Sydneyju je hrvatski osmerac osvojio brončanu medalju, a iza sebe ostavio svjetske prvake Amerikance.

Siniša: Mi smo te godine zaključili da Hrvatska ima četiri jaka dvojca koja su blizu po rezultatima. Onda smo se složili da ćemo pokušati sjesti u osmerac. Naštimali smo brod i vidjeli da ostvarujemo jako dobro vrijeme. Otišli smo na Svjetski kup u München i pobijedili tamo s velikom prednošću.

Osmerac je letio, ali jako smo trenirali. Mi nismo te godine ispunili normu za Olimpijske igre, no išli smo na jednu regatu u Luzernu na kojoj su se natjecale sve posade koje nisu izborile normu. Tamo smo se i plasirali u Sydney. Tamo smo se natjecali protiv osmeraca koji su zajedno trenirali već godinama. Ta medalja je baš bila čudo. Ostala je u posebnom sjećanju cijeloj naciji.

Kakve su bile reakcije tada? Hrvatska se pojavila niotkud i osvojila medalju, prvu u veslanju od neovisnosti.

Nikša: Amerikancima je osmerac najjača veslačka disciplina. Kod njih uvijek najjačih osmero ljudi ide u osmerac. Imaju oko 200 sveučilišta na kojima postoje veslači koji vježbaju isključivo osmerce. Čak i tamo te utrke osmeraca imaju posebnu čar. Njima je čitavo veslanje zasnovano na osmercima. Nisu bili dugo olimpijski prvaci.

Zadnjih pet-šest godina ogromna su sredstva ulagali u taj osmerac jer je prioritet bio da Amerika ima zlato u njemu. Onda smo se mi pojavili i pobijedili ih u polufinalnoj i finalnoj utrci. Njima je to bio strahovit šok. Oni su mislili da će samo doći i pobijediti bez problema.

No, pojavi se jedna Hrvatska i pobijedi ih. Oni se od toga nisu oporavili i u finalu su završili peti ili šesti. Nismo ni mi očekivali da ćemo ih pobijediti. Ali, kad usporedite koliko su oni uložili u svoj osmerac, a koliko mi... Smiješno je to uspoređivati. Mislim da su oni u četiri godine potrošili dva milijuna dolara na pripremu za Olimpijske igre, a mi smo potrošili možda 150 tisuća eura.

Rekli ste jednom prilikom da vam je najdraža medalja ona sa Svjetskog prvenstva 2001. godine. Osvojili ste tad u Luzernu srebrnu medalju u osmercu, ispred vas su bili Rumunji.

Nikša: To je bila utrka u kojoj se Rumunjima poklopio najbolji nastup u životu. I sami su rekli da nikad tako dobro nisu veslali i bili tako brzi. To je bila utrka u kojoj smo mi bili odlični, stiskali smo ih, ali nismo uspjeli. I tu je za Rumunje bilo dosta sportske sreće jer im se u najvažnijem trenutku sezone poklopila najbolja utrka.

Uslijedio je transfer u dvojac...

Siniša: Nastavili smo se natjecati u tom osmercu. Godinu dana kasnije osvojili smo srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu. Potrajalo je to još par godina, ali onda su se počeli mijenjati ljudi, nije to više bila ta originalna ekipa, a nisu ni rezultati više bili toliko dobri, pa smo brat i ja odlučili da prelazimo u dvojac.

Uslijedio je 2002. uspjeh na Svjetskom prvenstvu u Sevilli, gdje smo bili treći, a 2003. smo bili drugi. Nakon toga su uslijedile Olimpijske igre u Ateni. Tamo smo se uspjeli dočepati srebrne medalje u finalnoj utrci.

Sigurno ste puno razmišljali o toj finalnoj utrci. Biste li nešto drugačije napravili? Je li se tu moglo i do zlatne medalje?

Siniša: Naše utrke su takve da u zadnjih 500 metara, tu zadnju minutu ne znaš više za sebe. Trošiš se do zadnjeg atoma snage. Nakon utrke ne možeš izaći iz broda, ne možeš stajati na nogama. Nekad ljude iznose i u nosilima iz broda. Satareš se do kraja.

Mišići su ti drveni na kraju utrke i ne znaš više kako uopće privlačiš k sebi to veslo. Mislim da bolje od toga nismo mogli. Čudim se kako smo i to odveslali. Išli smo do kraja u tim finalnim utrkama, doslovno da ti se zacrni pred očima i da padaš u nesvijest. Ono čime si zadovoljan je činjenica da si dao svoj maksimum.

Kako izgleda život u olimpijskom selu tijekom Olimpijskih igara? Mnogi sportaši kažu da im je to posebno iskustvo, naravno, uz sama natjecanja.

Nikša: Olimpijsko selo je napravljeno da u njemu bude od 15 do 20 tisuća sportaša. Vidiš zbilja jedan širok dijapazon sportaša, od košarkaša koji su visoki 2.20 pa do onih malih gimnastičarki koje idu za trenericom kao patkice.

Tamo sretneš legende sporta, ljude koji imaju hrpetinu medalja. Kad shvatiš da si i ti tamo i da si dio hrvatskog tima, zbilja je nezaboravno iskustvo. Poseban je to šušur i okruženje, pravi doživljaj bez kojeg nema Olimpijskih igara. Kad to završi, samo se pitaš kad ćeš se opet vratiti. 

S kim ste od hrvatskih reprezentativaca bili u najboljih odnosima tijekom Olimpijskih igara?

Nikša: Pa ima ih dosta s kojima se i dan-danas vidimo. Jedriličari, tenisači... Ovisi sve s kim se uopće možete družiti zbog rasporeda natjecanja. Mi smo imali ritam u kojem smo se budili ujutro u 5-6 sati da bismo se natjecali već u 7-8. Drugim sportašima je ritam bio totalno drugačiji, igrali bi utakmice navečer, tako da bi oni još spavali kad bismo se mi budili.

Najbitnije je ipak bilo ostati fokusiran na svoj cilj za koji si se pripremao zadnje četiri godine. Medalje bismo zajedno slavili, a u selu postoji i rang-lista zemalja koje su osvojile najviše medalja. Do toga se dosta drži i cijele se reprezentacije vesele svojim medaljama. 

Hrvati imaju tradiciju sportskih dočeka. Koliko je vama značilo kad su vas navijači dočekali nakon osvojenih medalja?

Siniša: To je jako lijepa gesta, da nas se dočeka u gradu kad se završi cijelo to natjecanje s medaljom. Lijepo je kad se napravi fešta. Puno nam znači da se svi ljudi s kojima radiš i koji su ti uvijek bili potpora okupe i da se zabavimo i proslavimo zajedno. 

Nikša: Imaju ti dočeci jednu posebnu dimenziju. Vidite koliko se ti ljudi raduju vama. Na jednom dočeku bila je jedna grupica momaka koja je išla za nama i cijelo vrijeme nam vikala da im damo majicu. Probijali su se kroz gužvu, bili su fanatični jer su htjeli uspomenu. Takvi neki momenti su lijepa sjećanja. I danas nam ljudi još uvijek na cesti čestitaju na medaljama, nakon 20 godina! 

Nakon Olimpijskih igara u Pekingu 2008. pisalo se i pričalo da biste mogli nastupiti i na sljedećim Igrama 2012. godine, no to se nije dogodilo. Zašto?

Nikša: Dogodilo nam se to da nam se forma nije poklopila u pravom trenutku. Detalji čine razliku, a mi nismo u Pekingu osvojili ništa. Mislim da smo 2008. godine bili fizički najspremniji, ali na vrhuncu smo bili mjesec dana prije Olimpijskih igara.

To puno znači jer vam se može dogoditi da od potencijala za zlatnu medalju padnete do zadnjeg mjesta u B finalu. Za London smo se pokušali spremiti kroz četverac, ali jednostavno nismo imali dovoljno dobre rezultate. Nakon toga smo odlučili ovjesiti vesla o klin.

Siniša: Mislim da je ta odluka bila dobra u tom trenu. Mogli smo mi fizički nastaviti, materijalno nisam siguran, ali trebalo je započeti profesionalnu karijeru. Pitanje je bi li bilo kakvih ozljeda. U tom trenu smo odlučili da je pravo vrijeme za prestanak veslanja.

Kako ste financijski iznijeli cijelu karijeru? Kako su izgledali vaši životi dok ste bili na sportskom vrhuncu?

Nikša: Morate dnevno trenirati dvaput, jesti, odmoriti se i za nešto drugo baš i nemate snage ni vremena. Jedino možda za leći i naučiti nešto iz knjige na studiju. Neki još posao sa strane ne dolazi u obzir.

Financijska potpora je bitna, a Olimpijski odbor danas puno više pomaže nego u naše vrijeme. Sad nudi puno bolje uvjete i stipendije, nabavku opreme. No sve ovisi o rezultatima. Kad imaš vrhunske rezultate, dobiješ potporu. Tu dolaze i sponzori koji ti mogu olakšati.

Siniša: Veslanje je amaterski sport, ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Sve su to amaterski sportaši i klubovi. Krpaju se kako god tko zna da mogu platiti režije. Ljudi se bave veslanjem iz hobija. Veslači su uglavnom akademski građani jer znaju da se ne mogu baviti tim sportom da bi od njega živjeli. 

Trener Igor Čulin pripremao vas je i vodio dobar dio karijere. Ovako s odmakom, kako gledate na njegov utjecaj?

Nikša: Igor Čulin je došao početkom 90-ih godina u klub Gusar kao pomoćni trener Zlatku Celentu, legendi hrvatskog veslanja. No dogodila se tragedija - Zlatko Celent je poginuo u automobilskoj nesreći. Čulin je onda preuzeo ulogu glavnog trenera. Zlatko Celent je imao konzervativni pristup treningu, što je razumljivo jer je ostvario velike rezultate.

Igor Čulin je uveo neke modernije pristupe. Inače nije čovjek od puno riječi, ali zna napraviti posao kao treba. Imamo sreću što smo se s njim našli. Funkcionirali smo svi zajedno na istoj valnoj duljini. Bilo je samo pitanje vremena kad će se dogoditi neki velik uspjeh. 

Jeste li imali sve potrebne uvjete za treniranje?

Nikša: U veslanju je najbitnije da se trener prilagodi svakom veslaču. Nisu svi isti i svatko može raditi različite treninge. Treba osjetiti koliko svaki veslač može podnijeti i što mu odgovara. To se mijenja i s godinama.

Nemaš tu ni velik broj veslača. Uspješni treneri se znaju prilagoditi. Način treniranja koji smo mi imali dao je uspjehe. Mislim da smo izvukli najviše što smo mogli. Da je bio neki drugi trener, tko zna što bi bilo.

Siniša: Postoje teorije kako izvući maksimalan rezultat od svog organizma u sportu. To je ogromna znanost. Kad gledam kako se treniralo u 80-im godinama, naši stari veslači potpuno su drugačije trenirali. Današnji pristup nema veze s njihovim treninzima. A opet smo potrošili jednako vremena na treninge, s tim da su naši rezultati bili puno bolji. Igor Čulin je pratio najnovije znanstvene spoznaje i primjenjivao ih na trening s nama.

U jednom dijelu karijere surađivali ste i s menadžericom Irenom Prpić-Lončarić...

Da, slučajno smo se upoznali s njom. Radila je tad u jednoj firmi kojoj smo se mi obratili za sponzorstvo. Onda nas je ona kontaktirala i tako smo se kroz neke buduće razgovore zbližili i sprijateljili te ostali u dobrim odnosima do današnjih dana.

Da niste bili u paru, biste li veslali s nekim drugim u brodu?

Siniša: Pa što ja znam, bilo je u našem klubu veslača s kojima smo veslali u paru. Veslali smo s Frankovićem i Boraskom na državnim prvenstvima i natjecanjima tako da nismo mi bili jedini dvojac. Kombinirali smo se i u četvercima. Teško je sad izdvojiti nekoga s kim smo veslali na klupskom nivou.

Koji su vam bili najteži protivnici?

Nikša: Australci su nam bili najljući protivnici kad smo bili najbolji. Bio je to dvojac Ginn-Tomkins, koji su jedni od najboljih veslača svih vremena. Oni su tehnički najpotpunija posada dvojca koja se pojavila u zadnjih 50-60 godina. Imali smo i sreću i nesreću što smo se natjecali s njima.

Sreću jer smo im bili blizu, sve utrke bismo izgubili za malu razliku, a nesreću jer bismo mi bili prvi da nije bilo njih i naše bi karijere bile drugačije. Ali to je sportska sreća. Uzmite za primjer Blanku Vlašić, koja je bila najbolja na svijetu 2008. godine, a onoj Belgijanki se dogodio skok karijere i izbila joj je zlatnu medalju.

Pobjednik je onaj tko je bolji u tom trenutku. Ništa ti ne znači ono što je bilo prije. Takvih trenutaka ima more, a događaju se i u veslanju. Nekad ode na tvoju stranu, nekad ne.

Je li ijedan od vas dvojice razmišljao da postane veslački trener?

Siniša: Nismo razmišljali u tom smjeru. Uvijek smo bili tu da djeci prenesemo neka svoja iskustva i damo savjet, za to smo uvijek otvoreni. Ali nikad nismo razmišljali o trenerskom poslu.

Pratite li sad neke druge sportove?

Siniša: Pa pogledaju se neki vodeni sportovi, ali i zimski poput skijanja. Uglavnom me privlače sportovi koji nisu baš puno na televiziji. Dobro bi bilo da osim nogometa ima malo više ostalih sportova. Ali vrlo malo vremena imam za to, radije odemo negdje van malo trčati ili na bicikl.

Zanimljivost je kod vas da ste dva brata koja su oženila dvije sestre. Možete li nam ispričati nešto o tome?

Nikša: Svoju sam današnju suprugu upoznao na fakultetu, započeli smo vezu i vjenčali se. Na našem je vjenčanju moj brat upoznao njezinu sestru, s kojom je nakon nekog vremena počeo hodati pa je to preraslo u jednu paralelnu ljubav. Nije bilo ništa planirano, tako se dogodilo.

Foto: Ivana Ivanovic/PIXSELL

Kakva je budućnost hrvatskog veslanja?

Nikša: Pa hrvatsko veslanje ima tradiciju. Bilo je uspjeha prije braće Skelin i nakon nas. Braća Sinković vrhunski nastupaju i drže nas u samom vrhu svjetskog poretka. Nakon njih vjerujem da će doći neki novi veslači. Medalje dolaze u ciklusima, a drago nam je da su se pojavili Sinkovići, pa nismo morali dugo čekati na nove medalje nakon naših. Sav naš trud ima neki nastavak i priča ide dalje.

Kad biste mlade trebali uvjeriti da se bave veslanjem, što biste im rekli?

Siniša: Veslanje je odličan sport jer si na otvorenom i svaki trening ti je drugačiji. Ne gledaš uvijek iste crte i parkete u dvorani. U veslanju možeš biti individualac ili dio ekipe, dvojca, četverca, osmerca... Stječeš prijatelje u klubu za cijeli život.

Težak je sport, ali nema puno stresa. Nakon puno godina bavljenja njime ljudi izlaze snažni i bez nekih velikih posljedica. To je sport za nekoga tko ne žudi za svjetlima reflektora, a može izgraditi sebe kao osobu. Da opet biram, izabrao bih isti sportski put.

Na kraju krajeva, bitno je nečim se baviti. Najgora opcija je biti doma i igrati igrice. Svatko treba izabrati sport prema svojim predispozicijama, željama i sklonostima. Ako pronađeš takav sport, bit će dobrih rezultata. Svima bih preporučio da se bave nečime od mlađe dobi, a ne da, kad budu imali 50 godina, već budu polubolesni ljudi.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.