XAVI HERNANDEZ novi je trener Barcelone. Dijete Blaugrane vratilo se na mjesto gdje je provelo gotovo čitavu igračku karijeru, u klub s kojim je pokorilo Španjolsku, Europu i svijet.
Situacija je danas puno teža nego 2015. godine, kada je kultni veznjak otišao iz kluba koji je bio netom okićen trostrukom krunom. Barcelona se danas nalazi u velikoj rezultatskoj, igračkoj i financijskoj krizi te se ne nazire rješenje koje bi moglo u kratkom roku neutralizirati probleme koji su se godinama generirali u svečanoj loži, a onda i na travnjaku Camp Noua.
Činjenica da je Joan Laporta odlučio baš sada dovesti Xavija, čiji je povratak kući od trenutka kada je odlučio biti trener ionako bio samo pitanje vremena, vrlo je indikativna. Klub je došao do točke pucanja u kojoj mu više od love i dobrih igrača nedostaje kulta i identiteta. Iz te perspektive, ovaj potez mogao bi biti nešto najbolje što mu se moglo dogoditi.
Za takav scenarij ključno je kako će se klub postaviti. Barcelona od Xavija ne smije tražiti da bude samo trener. Prije svega joj je potreban Xavi kao ideolog.
Kaos je nastao onog trenutka kad se Barcelona odrekla svojeg identiteta
Prije deset godina Barcelona je proživljavala najsjajnije dane svoje povijesti. Situacija prije dolaska Pepa Guardiole na mjesto trenera bila je donekle slična, iako mnogo manje dramatična nego današnja. Barcelona je prvenstvo okončala na 3. mjestu sa 17 bodova zaostatka za Realom koji ju je pretkraj sezone razbio i ponizio s 4:1 na Bernabeuu.
Na trenerskoj poziciji bio je Frank Rijkaard, koji je uspio prokockati svo povjerenje i ljubav navijača koju je zadobio kada je dvije godine ranije osvojio tek drugu Ligu prvaka u klupskoj povijesti. Istovremeno, u momčadi su bili igrači poput Ronaldinha i Deca koji su imali astronomske ugovore, a na terenu više nisu pružali ni djelić onoga što se od njih očekivalo. Ako se tada nije moglo reći da su završili s ozbiljnim nogometom, sasvim sigurno se moglo reći kako su završili s ozbiljnim nogometom u Barceloni koja je imala sve većih problema sa zatvaranjem ogromnog budžeta koji je trošila na plaće.
Laporta je tada vidio rješenje u Pepu Guardioli, koji je u trenerskom CV-ju imao tek jednu sezonu vođenja Barcelonine B momčadi. Klub se vrlo brzo transformirao. Guardiola je potjerao sve skupocjene i beskorisne zvijezde, promovirao je pet-šest novih igrača iz La Masije i usavršio je stil igre koji je Johannes Cruijff davno utkao u DNA kluba. Barcelona nije samo pobjeđivala i osvajala trofeje već je to radila sa stilom, na način koji nije krasio druge najveće svjetske klubove modernog nogometa.
Guardiola je otišao 2012. godine, a s njim, pokazat će se, i čitava ideja o tome da Barcelona treba razmišljati i igrati kao Barcelona. Već pred kraj Pepove vladavine vidjelo se da predstoji razdoblje u kojem će klub sve više odstupati od svojih izvornih vrijednosti, kako na travnjaku tako i izvan njega.
Cruijff je prvi prepoznao probleme
U trenutku kada je klub prekršio stoljetnu tradiciju i ustupio prednju stranu dresa sponzoru Qatar Airwaysu, tvrtki pod patronatom države u kojoj se krše ljudska prava (a najbolji primjer toga je organizacija narednog Svjetskog prvenstva), Cruijff je poručio kako Barcelona više nije "Mas que un club" (Više od kluba), već je postala običan klub.
Klub se u narednih 6-7 godina okrenuo kupovanju i preplaćivanju ionako skupog talenta, u potpunosti je zanemario La Masiju, a na klupu je uglavnom dovodio trenere koji nisu rasli s postulatima nizozemsko-katalonske škole nogometa. Barcelona više nije bila Barcelona. Bila je tek još jedan klub koji je upumpavanjem milijardi pokušao prikriti i odgoditi sve probleme, do trenutka kada joj nije preostala ni lipa da sakrije katastrofalne odluke koje su je dovele na rub. Pola momčadi odlučilo je pristati na prepolovljenu plaću kako bi klub mogao registrirati sve igrače i normalno se natjecati, a pandemija je katapultirala tempiranu bombu financijskih problema u stratosferu.
Odlazak Messija i formalno je označio kraj jedne ere. Klub se, baš kao i prije 13 godina, nalazi u krizi igre, identiteta i rezultata. Klubu je još jednom potrebno vratiti se svojim korijenima. Cruijffa više nema, Pep je svoje ideje prenio na Otok, ali ne postoji bolji student škole koju su dva trenerska velikana započela od Xavija.
Barcelona ne treba Xavija za trenera, nego za puno veću ulogu
Odmah po potpisu ugovora Xavi je na svojem Instagram profilu poslao poruku navijačima. Postavio je fotografije iz svoje igračke karijere u Blaugrani, a posebno je upečatljiv kraj poruke u kojem kaže: "Priča se nastavlja."
Kao igrač savršeno je utjelovio Barcelonin stil igre, a u širem smislu i ono što je predstavljala izvan terena. "Stalno gledam. Korak naprijed-nazad, lijevo-desno. Ne volim biti bez lopte, tu se ne osjećam ugodno", govorio je o svojoj igri. Tiki taka tih godina nije samo osvajala trofeje nego je promijenila način na koji čitav svijet gleda na nogomet."
Suparnički treneri počeli su razvijati obrambene mehanizme i stilove kojima bi mogli parirati toj igri, dok su treneri "prepisivači" pokušavali preuzeti pojedine elemente te igre i stvoriti nove, hibridne sustave i stilove. Pepova Barcelona bila je nogometna kultura za sebe možda više nego ijedna ekipa u povijesti igre. I baš kroz tu prizmu treba gledati povratak čovjeka koji je bio Pepova i Cruijffova produžena ruka na terenu.
Xavi tu nije došao zbog velebne trenerske karijere, isto kao što ni Guardiola nije dobio šansu 2008. godine zbog bogatog trenerskog iskustva. Štoviše, Barcelona bi minimalan (i jedini realan) rezultatski cilj ove sezone, a to je plasman u Ligu prvaka, vjerojatno ostvarila i s Koemanom na klupi. U najgoru ruku, mogla je angažirati neko veliko trenersko ime koje je dokazalo da je sposobno u kratkom roku stabilizirati momčad i ispuniti očekivanja. Ipak, uzeli su tipa koji je kao trener, uz dužno poštovanje bliskoistočnom nogometu, veliki upitnik.
Xavi Barceloni nije potreban kao trener, bar ne u najstrožem smislu te riječi. Xavi je Barceloni potreban kao ideolog.
Imenovanje Pepovog nasljednika tek je početak
Svi klubovi na svijetu prolaze periode krize nakon što ih napusti dominantna ličnost, netko tko je s pozicije predsjednika, sportskog direktora ili trenera uspostavio i održavao kulturu po kojoj je klub bio prepoznat. To se dogodilo Arsenalu nakon odlaska Arsenea Wengera, a još je očitiji primjer Manchester United nakon odlaska Sir Alexa Fergusona. Barceloni treba netko sposoban učiniti ju ponovno Barcelonom, ali uspjeh projekta ovisit će o tome kako će se klub postaviti prema bivšem europskom i svjetskom prvaku.
Ako Xavija budu gledali i ocjenjivali isključivo kao trenera, nekoga tko će u nezavidnoj situaciji, s kadrom prepunim prestarih, preneiskusnih ili ozlijeđenih igrača, morati dati brzi rezultat, onda postoji velika opasnost da će "potrošiti" jednu od najvećih legendi u svojoj povijesti.
S druge strane, ako Xavija budu gledali kao nekog tko će Barceloni vratiti identitet, tipa koji će biti prvo lice pretvaranja Barcelone u staru-novu verziju sebe same, onda njegovo imenovanje neće biti samo formalnost ili metoda kupovanja naklonosti kod navijača i birača. Barcelona se treba okrenuti svojem stilu, školi nogometa, treneru koji poznaje filozofiju kluba i igračima koji su ju sposobni ostvariti.
Trenera je potrebno istrpjeti nekoliko mjeseci kako bi se vidjelo može li donijeti ono što se očekuje. Xavijeva zadaća i uloga zahtijevaju više vremena, ali Barcelonina voljkost ili nevoljkost da mu vrijeme ustupi pokazat će koliko je iskrena u zauzimanju novog smjera i koliko vjeruje u procese koji su joj donijeli najslavnije dane u povijesti. "Znamo što Xavi predstavlja", rekao je znakovito Laporta.
Tek ako se čitav klub okrene u tom smjeru, onda Xavi može donijeti potpuni restart. Onaj kakav klubu nasušno treba, baš kao što mu je trebao prije 13 godina.