REAL MADRID i Barcelona jučer su na Santiago Bernabeuu odigrali prvi El Clasico sezone u kojemu je slavio domaćin rezultatom 3:1. Obje ekipe u susret su ušle bez poraza u ovosezonskoj La Ligi i sa samo jednim neriješenim rezultatom, a posebno je impresivna statistika bila Barcelonin tek jedan primljeni pogodak u osam odigranih utakmica.
Katalonci su dominantna momčad u gotovo svim napadačkim kategorijama, ne samo u La Ligi već i u cijeloj Europi. Kvalitativni pomak u odnosu na užasnu prošlu sezonu jasno je vidljiv, ali u igri Xavijeve osvježene momčadi i dalje postoji nekolicina ozbiljnih problema. Njih je otkrila Liga prvaka i negativni rezultati u tri utakmice protiv Bayerna i Intera, zbog kojih će Barcelona prema svemu sudeći nastaviti svoj europski put u Europa ligi.
Real je te probleme u El Clasicu još jednom potvrdio. Vrlo jednostavnim planom, čak i bez pretjerano inspiriranih individualnih partija vlastitih igrača, većinu utakmice je kontrolirao čvrstim niskim obrambenim blokom te iskoristio ono što se već i prije utakmice znalo da će mu Barcelona ponuditi - prostor iza desetkovane posljednje linije.
Kobna reprezentativna pauza
Nakon zadnjih nekoliko tjedana potpuno je jasno bilo da je Barcelonin uspjeh od samo jednog primljenog gola u osam odigranih ligaških susreta bio neodrživ. Ter Stegen je skinuo nekolicinu teških udaraca, a Barcelona je igrala protiv nešto slabijih protivnika, međutim obrana je sve do kobne rujanske reprezentativne pauze izgledala vrlo dobro.
U ljetnim transferima Julesa Koundéa i Andreasa Christensena, Xavi je dobio dva nova partnera za Ronalda Arauja koji mogu graditi igru kroz posjed, ali za razliku od ostatka kadra mogu ujedno i vlastitim atleticizmom držati obranu 10 ili 15 metara više, gotovo na centru. U suradnji sa solidnim visokim presingom, takva obrambena postavka je davala plod i ekipe su zaista teško nalazile put do Barcelonine posljednje trećine.
A zatim se cijeli spomenuti trojac u jednom tjednu reprezentativnih obveza ozlijedio i vratio Xavija tamo gdje je bio prošle sezone - na Ericu Garciji, Gerardu Pique i Sergiju Robertu. Prvi problemi pojavili su se u Milanu, zatim je Celta trebala zabiti nekoliko pogodaka na Camp Nouu, a onda je Inter učinio to što je Celta trebala.
Element igre dostojan niželigaških ekipa
Real i Carlo Ancelotti bez problema su pročitali ono što im je bilo pred nosom. Ostavili su Barcelonu da im priđe u vlastitu trećinu, a oni bi po osvojenoj lopti preko tandema Karim Benzema - Vinicius lako iskorištavali prostor koji iza svojih leđa ostavlja Barcina obrambena linija.
Već milijun puta viđeno vidjeli smo kod prvog pogotka Reala. Benzema se spustio prema veznoj liniji, a Vinicius je napao prostor iza njegovih leđa. Sergio Busquets nije na vrijeme napravio prekršaj na Kroosu, a čak niti s 15-ak metara prednosti u trku Sergi Roberto nije uspio zaustaviti Viniciusa koji je izašao sam na Ter Stegena.
Real je na sličan način vrlo brzo došao i do drugog pogotka. Barcelonino branjenje tranzicije još je jednom izgledalo kao noćna mora, a momčad s druge strane takve stvari ne oprašta. U prvome poluvremenu tako smo vidjeli samo još jednu reprizu šest od posljednjih sedam dvoboja ove dvije ekipe u kojima je uvijek slavio Real gotovo na identičan način.
U drugome poluvremenu Barcelona je izgledala nešto bolje te je u posljednjih 20-ak minuta utakmice stvorila dovoljno prilika da bude blizu izjednačenja, ali to joj nije bilo dovoljno za pozitivan rezultat.
Čak i kada igra lošu utakmicu ova ekipa ima sposobnost generirati 15 ili 20 udaraca prema protivničkim vratima i nekoliko izglednih šansi, no često niti to ne bude dovoljno zbog greški koje iz godine u godinu ponavlja u obrambenoj fazi.
Beskrajni dan
Lako je ovaj niz od nekoliko loših Barceloninih rezultata pripisati nedostatku individualne kvalitete u obrani zbog ozljeda Koundéa, Arauja i Christensena ili nesreći u realizaciji, ali on je zapravo dio puno većeg uzorka. Jednom davno, jedan pametan čovjek je rekao: "Definicija ludosti je činiti stalno jednu te istu stvar i očekivati različite rezultate", no za tu izreku, čini se, u Barceloni nisu čuli.
Kao u nogometnom Beskrajnom danu, ona već godinama pokušava igrati najzahtjevniji mogući stil nogometa s kadrom koji nije adekvatan igrati ga na najvišoj razini svjetskog nogometa te joj se zbog toga redovito događaju debakli protiv ekipa razina Real Madrida, Bayerna pa čak i Intera.
Jednostavno, očekivati od Busquetsa, Piquea, Roberta i Garcije da će moći braniti prostor iza svojih leđa protiv spomenutih protivnika je definicija ludila, a Xavi je samo jedan u nizu trenera koji se nije tome odupro.
Xavi, kao jedan od izdanaka loze Michels-Cruyff-Guardiola, ima jasnu viziju kako se nogomet mora igrati, posebno ako je riječ o Barceloni. U takvome razmišljanju ne postoji nikakav problem. Naprotiv, stil nogometa kojeg oni preferiraju je i dalje uspješan te ga gotovo svaka ekipa koja je osvajala trofeje u proteklih 15-ak godina barem na neki način implementira u vlastiti sustav. Međutim, za njegovu potpunu implementaciju potrebni su igrači koje Xavi i dalje nema.
Kako se Xavi i Barcelona mogu ugledati na Real?
Suludo je očekivati od veterana poput Busquetsa i Piquea da izdrže fizičke zahtjeve modernog nogometa ili da tinejdžeri poput Gavija i Pedrija dva puta tjedno po 90 minuta ispunjavaju zahtjeve kao da se radi o Andresu Iniesti ili Kevinu de Bruyneu. Uostalom, neki igrači koji trenutno dobivaju minute u početnih 11 jednostavno nisu dovoljno dobri da bi uopće igrali u klubu Barcelonine razine.
Ne postoji ta poluga koju može povući, niti pojačanje koje može dovesti Joan Laporta kako bi preko noći obnovio financijski i kadrovski devastiran klub koji je iza sebe ostavio Josep Bartomeu. No, zbog toga je na Xaviju da se prilagodi i odstupi pokoji korak od utopijske ideje Cruyffove ili Pepove Barcelone te sastavi optimiziraniju ekipu kojoj imalo konkretniji protivnik neće svaki put kad pređe centar postići pogodak.
Upravo to je ova iteracija Real Madrida. Maksimalno optimizirana ekipa koja odlično skriva svoje mane, a koristi kvalitete. Ni u jednoj fazi igre Ancelottijevog Reala ne postoji ništa spektakularno, atraktivno ili inovativno, ali zbog toga niti jedan igrač nije stavljen u situaciju u kojoj se ne osjeća potpuno sigurnim.
Taktičkih mehanizama na obje strane terena nema puno, ali oni su jasni i užasno efikasni te testirani na ogromnom uzorku. Kao što je poslije utakmice rekao Xavi - Real je puno zrelija ekipa koja u svakome trenutku utakmice zna što radi. Neće joj se dogoditi da spori igrač mora pokrivati 50 metara praznog prostora ili da progresija lopte ovisi o igraču koji ne zna dodavati.
U tome smjeru moraju gledati Xavi i Barcelona. To ne znači odbacivanje cijele tradicije i trenerove filozofije, već pronalazak nešto drugačijeg, barem privremenog rješenja kadrovske ili taktičke prirode koje neće tražiti od igrača ono što ne mogu ispuniti. U suprotnome, porazi u gotovo svakoj bitnoj utakmici će se i dalje nastavljati.